Uredio: admin

stanisic_simatovic1

15. 12. 2015.

Saopćenje Instituta za istraživanje genocida, Kanada

IGK: Naredbom za obnovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću Žalbeno vijeće MKTJ je zabranilo primjenu pravnog standarda sudije Theodora Merona na osnovu kojeg je oslobođen Momčilo Perišić

Odluka Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju {MKTJ } kojom je naloženo održavanje ponovnog procesa u slučaju optuženih dužnosnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića može biti korak ka istini o agresiji i genocidu u Bosnu i Hercegovinu i pravdi za žrtve tih zločina. Optužnica je Stanišića i Simatovića teretila za udruženi zločinački poduhvat koji je podrazumijevao deportacije i progone, ubistva i druga nehumana djela na područijima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji bi zatim bili uključeni u ujedinjenu srpsku državu. Prema optužnici, na čelu tog zločinačkog poduhvata bio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Smatramo da u ponovljenom procesu se može dokazati da su Stanišić i Simatović opremali, obučavali, finansirali, kontrolirali i na ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini slali “crvene beretke”, koje su kasnije prerasle u Jedinicu za specijalne operacije Službe državne bezbjednosti Srbije. Ta jedinica je, zajedno sa Srpskom dobrovoljačkom gardom Željka Ražnatovića Arkana, milicijom samozvane SAO Krajina i drugim snagama počinila zločine deportacije i prisilnog premještanja na brojnim lokacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Te formacije su počinili veliki broj ubistava Hrvata, Bošnjaka i drugih nesrba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Takođe smatramo da postoji relevantni dokazi o vezi Stanišića i Simatovića za zločine ne samo u Šamcu i Doboju, već i istočnoj Slavoniji, Zvorniku, Bijeljini i Sanskom Mostu koje su sudije u prvom postupku odbacile kao nedokazane.
Posebno smatramo korisnim za istinu i pravdu da obnovljeni proces dokaže da su Stanišić i Simatović bili veza između Miloševića i drugih učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu – Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, u cilju prisilnog i trajnog uklanjanja nesrba sa teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske, što je Raspravno vijeće u prvom procesu odbacilo kao nedokazanu, iako su oni imali direktne i brojne kontakte. Žalbeno vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo pravo tako što nije presudilo ili prezentiralo obrazloženo mišljenje u vezi s osnovnim elementima odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat. Na ovaj nacin ponovo će se utvrđivati da su šefovi državne bezbjednosti Srbije planski, organizovano i s namjerom pripremali jedinice koje su od 1991. do krja 1995. godine izvršile bezbrojne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Smatramo korisnim za istinu i pravdu naredbu Žalbenog vijeća da se ispravno primijeni pravo odgovornosti za pomaganje i podržavanje koje ne zahtijeva da djela osobe, koja pomaže i podržava, budu konkretno usmjerena na pomaganje počinjenja zločina. Ova definicija znaći da se ne smiju primjeniti standardi koje je primjenio Teodor Meron u slučaju Momčila Perišića kojeg je oslobodio u žalbenog postupku, nakon što je presuđen na 27 godina. Ovo je već treća presuda pred MKTJ koja poništavaju standarde Teodora Merona pomoću kojih je oslobodio Perišića i tako faktički amnestirao sve svjetske vojne lidere svake buduće odgovornosti.

Rušenje standarda iz slučaja Perišić i ponovo utvrđivanje odgovornosti srbijanskih organa u zločinima u Bosni I Hercegovini u okviru udruženog zločinačkog poduhvata daje nove mogućnosti kojima bi se intezivirale akcije na pronalasku novih dokaza za moguću reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Institut za istraživanje genocida, Kanada