Marš mira Karaula Bešpelj Večići
„Tihi hod za veliku bol“
3. novembar 1992. godine za Bošnjake Kotor Varoša ostat će zapisan crnim slovima i zapamćen kao jedan od najtežih i najgorih trenutaka u bližoj i daljoj historiji. To je trenutak kada su Bošnjaci Kotor Varoša koji su do tog trenutka nadljudskim naporima pružali otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju, koji je pokušavao zauzeti dolinu rijeke Crvcke u kojoj je smješteno selo Večići, a gdje su Bošnjaci našli utočište i pokušali se zaštititi od već najavljivanog genocida.
Tog 3. novembra 1992. godine, pod pritiskom zime, bolesti, nedostatka hrane, lijekova, ali i naoružanja kojim bi se dalje branili od svakodnevnih napada, donešena je vrlo teška odluka da se krene prema Travniku, najbližoj slobodnoj teritiriji. Civili su autobusima UNHCR-a uz mnoga maltretiranja izašli do Travnika, grupa od oko 400 boraca, iscrpljenih stalnom odbranom civilnog stanovništa, krenula je preko šume do slobodne teritorije. Nažalost broj od 167 njih nije uspio doći do Travnika, a za 163 Bošnjaka se još traga i vode se nestalim.
Bošnjaci Kotor Varoša u spomen na svoju braću i komšije već nekoliko godina tradicionalno organiziraju Marš mira pod nazivom „Tihi hod za veliku bol“. 1. novembra se kreće iz Karaule kod Travnika i zatim preko Bešpelja kod Jajca 3. novembra dolaze u Večiće odakle se i kreunulo na put prema slobodnoj teritoriji.
Ove godine u Maršu je učestvovalo pedesetak učesnika svih generacija kotorvarošana, ali i ljudi iz Travnika i drugih općina koji su se željeli pridružiti ovom Hodu. Nekoliko stotina Bošnjaka na prohladnom danu, uz tekbire i suze koje se nisu mogle obuzdati, dočekalo je učesnike Marša mira u Večićima, gdje je izveden i prigodan program, a koji su izvela djeca učenici OŠ „1. Mart“ (a ova Škola je još jedan pokazatelj borbe Bošnjaka Kotor Varoša za svoja prava i protiv diskriminacije u obrazovnom sistemu RS-a, a koja se provodi u njihovoj matičnoj školi „Sveti Sava“ u Vrbanjcima o ćemu svo već pisali) i rastužili i svojim recitalima i tekstovima rasplakali prisutne, a iz njihovog nastupu izdvajamo historijsko prisjećanje na ovaj tužan događaj: „U proljeće 1992. započinje etničko čišćenje na prostorima Bosanske krajine. Napadi, klanja, logori, mučenja su scenarij koji se ponavlja na svim teritorijama na koje kroče Karadžićeve snage. Jedini otpor tada pružen na teritoriji banjalučke regije, ali i šire bio je na području sela Večići. Selo Večići nalazi se 9 km jugoistočno od općine Kotor – Varoš kojoj i pripada. Preostala okolna sela su u ljeto 1992. godine napadnuta i u većini popaljena te se stanovništvo tih sela povuklo u obronke sela Večići koje je zbog svog geografskog položaja tada bilo najsigurnije i jedina nada za preživljanje u takvim okolnostima. Odlučni da stanu pred neprijatelja i barem pokušaju da spriječe monstruozne namjere srpskih vojnika na civilno stanovništvo, uzeli su u ruke ono sto su imali, bile su to u većini slučajeva obične lovačke puške. Iako u potpunom okruženju muškarci ,starosne dobi od 16 do 70 godina, uvidjeli su da im ne preostaje ništa osim borbe do zadnje kapi krvi za svoju porodicu, svoj prag, vjeru i svoju domovinu. Stati pred višestruko nadmoćnijeg neprijetalja sa jasnim ciljevima bila je odluka koja je nosila sa sobom posljedice nepreglednih razmjera kojih tada niko nije bio svjestan.
Sa imanskim srcem i puškom u ruci krenuli su tihim i skromnim koracima ka odbrani i spašavanju onog što se spasiti da, ostavljajući iza sebe očeve, majke, supruge i djecu skrivene u svojeručno iskopanim zemunicama i prizemnim prostorijama u nadi da bi na taj način barem ublažili stradanja od svakodnevnih projektila bačenih na selo. Jedina misao koju su imali jeste „ Allah je uz nas“ i štaviše znali su da im je to samo i neophodno. Hrabrost potaknuta takvom vjerom uskoro je pokazala svoje lice. U potpuno opkoljenom selu uspjeli su organizovati određen broj vojnika između sebe koji su u odnosu na snagu i brojnost neprijatelja bili uistinu mali.
Sva ta nadmoć i vidljiva snaga nije obezhrabrivala ove ljude u njihovom naumu. Život u svakodnevom strahu i borbi polahko je uzimao svoj danak, jer neprijatelj nije prezao ni pred čim kako bi razbio ovaj „ TVRDI ORAH“ kako su selo i sami nazvali. Uvidjevši da svakodnevni napadi uz pomoć čitavog spektra raznoraznog naoružanja ne uspijeva da pokori ovo uporište u pomoć su pozvali i avijaciju koja je tada bila u posjedu bivše JNA ali na dohvat Karadžićeve ruke uz obrazloženje da muslimanske snage pružaju otpor mnogo većom snagom od očekivane. Od svih gnusnih napada na selo ipak postoje dva koja nose sa sobom posebne značaje i posebna sjećanja. Dva napada iza kojih su ostale najmnogobrojnije žrtve ubijene na doista monstruozan način, znatan broj zarobljenih i uplakana lica kojima je ostalo samo da posmatraju kako odvode majke i djecu držajući ih kao živi štit.
Ostavljeni na milost i nemilost neprijatelja, pretrpljujući gubitke i stradanja i bez ikakve pomoći sa strane, punih šest mjeseci stajali su na prvim bojišnim linijama i davali sve što je u njihovoj moći da odbiju napade neprijatelja. Kako je vrijeme teklo i svaka sekunda otkucavala znalo se da takav vid napada i način odbrane ne može trajati vječno. 3.11.1992. godine u selu se donosi jako teška i riskantna odluka s ciljem spašavanja preživjelog dijela civilnog stanovništva jer dalje uvlačenje u borbu bi jasno donosilo još veće gubitke, kako zbog nedostatka hrane i lijekova, zime koja je nadolazila tako i naravno redovnih napada na selo. U pitanju je bilo povlačenje vojske i predavanje civilnog stanovništva u ruke naprijatelja radi premještanja na već oslobođenu teritoriju pod kontrolom Armije RBiH. I s takvom odlukom pred civilima i vojskom je stajao „životni put“ jer svaki korak je bio upitan za preživljavanje i opstanak. Ispračajući svoje porodice na naizvjestan put pred vojskom je stajao još teži još neizvjesniji put proboja do Travnika. Nepristupačan, stjenovit, strahovit put dug 80 kilometara pješačenja uz preživljavanje napada tokom čitavog putovanja. Tokom jednog od tih napada u mjestu Duboka došlo je do razdvajanja ljudi u dvije grupe.
U toj zasjedi su zarobljena 163 Bošnjaka, a drugi dio ljudi uspješno je prošao i probio se do Travnika. Zarobljenici su odvedeni u logor koji se nalazio u školi u Grabovici gdje je, do zadnjeg sve mučki pobijeno s ciljem nepreživljavanja niti jednog svjedoka tog zločina. Do dana današnjeg još ne postoje saznanja gdje se nalaze tijela tada ubijenih i nizašto krivih momaka. Dok politika korača koracima ka nekoj boljoj i prosperitetnijoj Bosni i Hercegovini nažalost ostavlja iza sebe ovaj nikad neprocesuiran slučaj kojeg preživjeli stanovnici proživljaju i dan danas sječajući se na ovaj nemili događaj. U znak sjećanja na 3. novembar i danas se okupljamo i dajemo do znanja svima da ovaj dan neće vidjeti zaborava i da će naši nestali vječno živjeti u nama i našim sjećanjima.”
Nakon ovog bolnog prisjećanja prisutnima se obratio imam džemata Večići Muharem-ef. Muslić koji je poselamio sve, a posebno učesnike Marša mira, a koji je zajedno sa svojim džematom i najveći noslialc kompletnog tereta organizacije Marša mira, prisutne je poselamio i glavni imam MIZ Kotor Varoš, koji je istakao važnost prisjećanja na naše šehide i našu obavezu spram njih.
Muftija banjalučki dr. Osman-ef. Kozlić je kazao da nikada ne smijemo zaboraviti svoje šehide i da nikada nećemo odustati od traženja mubarek kostiju naših ubijenih, a od odgovornih tražimo da što prije pronađu naše šehide kako bi ih dostojanstveno kako i priliči islamskom običaju i tradiciji ispratili sa ovog svijeta.
Alekić Semina, predstavnica udruženja šehidskih porodica je podsjetila na zločine počinjene na području Kotor Varoša od strane srpskog agresora, počevši od 11. juna 1992, godine napadom na selo Hrvaćane, zatim ubistva civila u Dabovcima, Hanifićima, Čirkinom Brdu, Vrbanjcima i mnogim drugim mjestima gdje su počinjeni strašni zločini nad Bošnjacima Kotor Varoša. Takođe je pozvala institucije da procesuiraju odgovorne za ove zločine, kako bi porodice nevino ubijenih dobile kakvu takvu satisfakciju.
Program je završen dovom, koju je proučio muftija banjalučki dr. Osman-ef. Kozlić i ručkom za učesnike Marša mira.
Organizatori Marša mira „Tihi hod za veliku bol“ su Medžlis IZ Kotor Varoš, džemat Večići, Udruženje za suživot i toleranciju u kotorvaroškoj dolini i udruženje šehidskih porodica i poginulih boraca „Vrbanja“.
Bošnjaci Kotor Varoša pozivaju i ostale da se priključe Maršu mira i svojim hodom doprinesu očuvanju sjećanja na naše šehide, prijaviti se možete kod Tatar Mirsada na broj 065/629-426.
Ovak zločin nad Bošnjacima Kotor-Varoša urađen je po istoj matrici po kojoj će kasnije, samo tri godine poslije, biti počinjen i genocid u Srebrenici.
Nijaz Duzan
