Uredio: admin

Sjećanje na 116 ubijenih u Ahmićima

U napadu koji se dogodio 16. aprila 1993. godine u selu Ahmići, pripadnici HVO-a ubili su 116 civila, starijih ljudi, žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva imala je svega tri mjeseca, a najstarija 82 godine. Zločini nad Bošnjacima u Ahmićima planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je oružani sukob dobio karakter međunarodnog oružanog sukoba „i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata. Riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima. Sa svojim položajem, a posebno respektabilnim privrednim potencijalom, Vitez i Ahmići, kao i cijela Lašvanska dolina, bili su od strateškog značaja za velikohrvatske planove, zbog čega je po svaku cijenu trebalo formirati etnički čiste hrvatske prostore, bez Bošnjaka. Kao i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i genocid u Ahmićima je planiran i sistematski realiziran, što pokazuju rezultati istraživanja ove studije. U rano jutro 16. aprila 1993. agresorske snage izvele su minobacački napad na ovo selo, a zatim su u njemu izvršile genocid nad Bošnjacima. Tom prilikom ubijeno je 116 civila različitog spola i starosti (većinom starije osobe, žene, djeca). Iza tih postrojbi ostalo je, uz dvije džamije, oko 180 potpuno uništenih bošnjačkih kuća. Međunarodni posmatrači Ahmiće su opisali kao mjesto koje “zaudara smrću”. U „cijeloj toj pustoši“ isti posmatrači su zabilježili da je petnaestak hrvatskih domova, koliko ih ima u selu, u ovom napadu ostalo netaknuto. Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki, u svom Drugom periodičnom izvještaju o situaciji u vezi s ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije, navodi da su vojnici HVO-a bacali granate na bošnjačke kuće i neselektivno pucali na civile. Tom prilikom u svojim kućama ubijene su cijele porodice “mecima u glavu iz neposredne blizine od strane hrvatskih oružanih snaga i da su ovi vojnici počinili najmanje jedno višestruko silovanje”. Pored toga, izvještaji međunarodnih posmatrača govore o “sistematskom istjerivanju nehrvatskog stanovništva” iz gradova i sela koja je HVO smatrao sastavnim dijelom svoje paradržavne tvorevine “Herceg-Bosne”. U spomenutom izvještaju Tadeusza Mazowieckog, a koji se odnosi na Ahmiće, pored ostalog, kaže se: “Prema svim izvještajima, uključujući i one od strane komandanata lokalnih hrvatskih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, niti je pružen ikakav organiziran otpor na ovaj napad. Lokalne i regionalne vojne vođe hrvatskih snaga HVO-a, kao i lokalni čelnici HDZ-a, odlučno su odbili optužbe da su njihovi vojnici izvršili ove napade oko Viteza. Oni su nagovještavali da bi mogle biti odgovorne srpske oružane snage ili paravojne formacije HOS-a. Malo je, međutim, vjerovatno da su srpske ili snage HOS-a bile umiješane u ovaj napad. Napadi u dolini Lašve 16. aprila uključili su nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazi se manje od 2 km od Štaba HVO-a u Vitezu. Sve do pisanja ovog izještaja, ni hrvatske vojne ni političke vođe, koje de facto kontroliraju ovu oblast, nisu provele nikakvu istragu u vezi s ovim tvrdnjama.” U citiranom izvještaju Tadeusza Mazowieckog naglašeno je da u Ahmićima nije bilo nikakvih vojnih ciljeva i po tom osnovu nije bilo ni razloga za napad HVO-a na ovu mjesnu zajednicu. Dakle, pored činjenice da nije bilo neke vojne organizacije niti vojnih objekata, nije postojala ni potencijalna mogućnost da Bošnjaci u Ahmićima nekoga vojno ugrožavaju, pa tako ni HVO. Uostalom, ovu konstataciju najbolje potvrđuje činjenica da u vrijeme napada na Ahmiće niko od pripadnika HVO-a niti stanovnika hrvatske nacionalnosti nije stradao. Zločine u Ahmićima, predsjedavajući Raspravnog vijeća sudija Claude Jorda, u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv Tihomira Blaškića, označio je “izuzetno teškim”. Ovi zločini su tek suđenjem generalu Tihomiru Blaškiću na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine u Hagu i projekcijom filma “Warriors” Petera Kosminskog i Leigha Jacka Jacksona nešto više “uznemirili” domaću i svjetsku javnost. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je “sukob” dobio karakter međunarodnog oružanog sukoba “i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata”. Ubijanje, a posebno masakriranje, odnosno, iživljavanje nad žrtvama posebna je dimenzija zločina nad civilima Ahmića, što najbolje pokazuju svjedočenja preživjelih Bošnjaka prezentirana u ovoj studiji. U realizaciji genocidnih namjera agresoru nisu bile dovoljne samo prijeke egzekucije, zatočenja i zlostavljanja, nego je planski nanosio materijalne štete na stambenim i pratećim objektima, što je u studiji argumentirano originalnim snimcima samo jednog dijela uništenih objekata.
IGK