Nakon Srebrenice Kozarac!

Alen Almin Bašić je novi član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Recenzija za knjigu Stolac presuceni zlocin  autora Nermina Bise i Aziza Tafre

Autori u knjizi polaze od historijske dimenzije općine Stolac. Prvi tragovi materijalne ostavštine sežu daleko u prošlost, čak 12.000 godina p.n.e. Kontinuitet življenja na ovom prostoru nastaviće se hiljadama godina. Od Ilira i svima poznatog grada Daorsona (IV-III vijek p.n.e.), preko Rimljana, Srednjovjekovne Bosne, Stare Hercegovine, Osmanlija, Austrougara….pa do današnjeg dana, ovaj hercegovački grad imao je izuzetno važan strateški značaj. Koliko je rat uticao na promjenu demografske slike ovog grada vidimo iz uporednih popisa 1991. i ovog posljednjeg 2013. godine

Nakon uvodnog dijela, autori prate društveno istorijska kretanja u Jugoslaviji, a samim tim i u Bosni i Hercegovini, koja nastaju unutar krize i destrukcije socijalističkog poretka, te buđenje velikosrpskog nacionalizma i agresivne politike i ekspanzije. Paralelno velikosrpskom nacionalnom pokretu koji je promovisan Memorandumom Srpske Akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 1986 godine javlja se i jača velikohrvatski projekat i san o Velikoj Hrvatskoj. Ideja Velikih susjeda, Srbije i Hrvatske, mogla je da ide ali samo ako nestane Bosne i Bošnjaka. Historijski gledano, podjela-granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva (395.godine), kao i granica između katoličanstva i pravoslavlja (1054.godine) nekad je išla dolinom rijeke Drine. Još u Kraljevini Jugoslaviji svima je dobro poznat sporazum Cvetković – Maček od 26.08.1939. godine i stvaranje Banovine Hrvatske. Još prije, 1929. godine stvorene su banovine u Kraljevini Jugoslaviji a Bosna je rasparčana tako da su Bošnjaci bili manjina u svim tim banovinama koje su obuhvatale teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Sve će se ovo reflektovati kada Milošević krajem 80-tih godina XX vijeka izvrši nacionalnu homogenizaciju većine srpskog naroda na teritoriji Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tokom 1991 . godine velikosrpska državna koncepcija, osmišljena u Beogradu, a na isti način velikohrvatska u Zagrebu, ne dozvoljava da Bosna i Hercegovina bude izjednačena sa Srbijom i Hrvatskom kao samostalna i suverena država. Rezultat tih aspiracija biće i sporazum Tuđman – Milošević, predsjednici Hrvatske i Srbije, u Karađorđevu (Srbija) 25.marta 1991.godine. Na osnovu ovog sporazuma vođe bosnanskih Hrvata i bosanskih Srba, Mate Boban i Radovan Karadžić, sklapaju sporazum u Gracu (Austrija) 6.maja 1992.godine o podjeli Bosne i Hercegovine.

Između korica knjige: STOLAC – PREŠUĆENI ZLOČIN situirano je 14 poglavlja, i to na 330 stranica. Agresivni rat prvo sa jedne strane, a potom i sa druge, nije se mogao povesti bez dužeg vremenskog planiranja, priprema, dobro osmišljenih državnih projekta, državne moći i vojne infrastrukture kakvu su imali i Miloševićev režim s jedne, i Tuđmanov s druge strane. Kakve posljedice na mikro nivou, odnosno za stanovnike Stoca na temelju naučne elaboracije i dužeg sistematskog istraživanja relevantih izvora i literature, te preuzetih iskaza živih svjedoka zločina pokazuju nam autori Nermin Bise i Aziz Tafro. Zločini, logori, kulturocid, urbicid…. sve je to elaborisano i dokumentovano u ovoj knjizi.

Mnogi od dokumenata koji su objavljeni u knjizi, kao i svjedočenja, te izjave preživjelih svjedoka su se našli na suđenjima za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Za zločine za koje niko nije odgovarao postoje domaći sudovi i i zločinci moraju biti izvedeni pred lice pravde.

Cilj nauke i svakog naučnog djela, pa tako i ove knjige je spoznaja istine o onome što je bilo i istine o onome što jeste. Posebno bih se osvrnuo na ponovljeni zločin u Orašlju. Tokom Drugog svjetskog rata, 12.07.1943. godine u ovom zaseoku, od strane njemačkog okupatora i domaćih izdajnika streljano je a potom i zapaljeno 63 Bošnjaka. Pedest godina poslije, 22.04.1993.godine jedinice HV i HVO počinile su na ovom istom mjestu zločin nad Bošnjacima.

Knjiga se završava 14. poglavljem koje glasi „Vraćanje života u gradu Stocu“. To je ono što je najvažnije.
Hadis Poslanika s.a.w.s. „Vjernik ne smije dozvoliti da ga zmija ujede dva puta iz iste rupe“.
Ova knjiga je opomena da se zločin ne smije zaboraviti, zločinci se moraju izvesti pred lice pravde, a žrtve moraju naći smiraj.

Sarajevo, 17.06.2017.godine
Alen Almin Bašić
======

Nakon Srebrenice Kozarac!

U nedjelju, 20. 07. 2014. godine, klanjat će se kolektivna dženaza šehidima Prijedora i Kozarca. Radi se o žrtvama velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, ekshumiranih iz masovnih grobnica Tomašica i Jakarina Kosa. Iako je broj samo u ovoj zadnjoj ekshumaciji puno veći i radi se o 435 tijela, do sada je identificirano njih 318, ali je spremno za ukop 284. Posmrtni ostaci žrtava nalazili su se u obje masovne grobnice jer su genocidaši htjeli prikriti tragove. Tomašica je najveća do sada pronađene masovna grobnica na Balkanu. Pretpostavlja se da je u Tomašici, kao primarnoj grobnici, bilo preko 1.000 tijela Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. Za Jakarinu Kosu je utvrđeno da je tu masovna grobnica sekundarnog tipa u koju su izmještena tijela iz Tomašice. U Prijedoru i okolini ubijeno je preko 5.000 Bošnjaka i Hrvata od čega 102 djece, 256 žena. Više od 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošlo je kroz zloglasne logore Keraterm, Omarska, Trnopolje, a protjerano je preko 53.000 prijeratnih stanovnika nesrba. Samo na teritoriji općine Prijedor otkopano je preko 400 masovnih, zajedničkih i pojedinačnih grobnica Bošnjaka i Hrvata ubijenih 1992. godine (U ovom dijelu Bosne i Hercegovine do sada je otkriveno više od 130 masovnih grobnica, a samo na na području Prijedora pronađeno ih je preko 60 ). Ne čudi da je onda Prijedor poznat i kao grad zločinaca. Samo u ovom gradu osuđeno je 28 ratnih zločinaca. U ovoj zadnjoj ekshumaciji pronađeni su io posmrtni ostaci 6 sinova i muža Have Tatarević. Neko će pomisliti da su našoj majci Havi dušmani kidali srce 6 puta. Ne 6. Kidali su joj srce 22 godine, 8.030 dana, 192.720 sati, 11.563.200 minuta, 693.792.000 sekundi, jer naša majaka Hava nikad u ove 22 godine od kako su joj ubijena djeca nije prestala da misli na njih.Ali svaku tu sekundu mislila je na sve njih. I to nije kraj, jer će se kidanje nastaviti dok je živa, i dok je Allah dž.š. ne pozove sebiu Džennet. Hava je ostala živa da bude podsjetnik i opomena svim Bošnjacima, a svi smo mi Havini sinovi, a ona naša majka. Havini sinovio, šehidi, Senad (1961.), Sejad (1963.), Nihad (1968.), Zilhad (1969.), Zijad (1972.) i Nishad (1974) te njihov otac a Havin suprug Muharem (1939) će u Džennet, a njihovi katili u džehenm. I neće samo katili, nego i naredbodavci, i svi oni koji su sokolili zvjeri i likovali nad zlom i zločinom. Onda mi pade na pamet poema “Stojanka majka Knežopoljka” koju je napisao naš Bošnjak Skender Kulenović. Posvetio je srpskim majkama čiji su sinovi stradali u ustaškome zločinu u Bosanskoj Krajini. Hoće li se naći neki Srbin da napiše sličnu poemu “Hava majka Prijedorčanka” jer Stojanka je, u poemi” izgubila tri sina Srđana, Mrđana i Mlađena, a majka Hava šest. Puna je Bosna majki koje su izgubile sinove jedince, neke dva, neke tri, neke četiri, neke pet, a naša majka Hava čak 6 sinova. U istoj ovoj grobnici pronađeni su i ostaci Abdulaha Hegića (1932) i pet njegovih sinova Asuf (1967.), Velid (1964.), Vehid (1960.), Ragib (1955.) i Vejsil (1953.).

Danas nas tjeraju na zaborav pod izgovorom pomirenja, ne samo bjelosvjetske vucibatine, nego i naši političari Bošnjaci, izdajnici i prodane duše. Nema pomirenja dok se još desetine hiljada nestalih ne nađe, dostojanstveno sahrane, njihovi katili i nalogodavci kazne, a na godišnjicama stradanja i zločina bude više Srba koji će odati počast žrtvama, saučešće porodicama, nego što ih danas skandira zločincima Mladići i Karadžiću, ne samo u genocidnoj rs nego i u Srbiji, veličajući njihove zločine koji su počinjeni u ime srpskog naroda.
Piše: Alen Almin Bašić

=========
Srebrenica:
Samo je osveta pravda!
Danas na godišnjicu genocida u Srebrenici, nezapamćenog i najvećeg zločina na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, sjetih se one Mešine izreke:
“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu”.
Ne znam za Mešu, ali trebao ih je mrziti. Ubili su mu brata na pravdi Boga ti isti partizani (četnici) u kojima je bio i on i brat mu. Ali. Ja nisam Meša. Ja imam dva srca. Imam jedno koje voli one koji zaslužuju da budu voljeni, i imam drugo koje mrzi. Mrzim ih za svo zlo koje su učinili mom narodu, našim majkama, sestrama, braći, djeci, dedama i nanama. Mrzim ih iz dna duše za sva mučenja, silovanja, klanja, ubijanja na najsvirepije načine nezapamčena još od barbara. Mrzim ih jer ovo nije prvi put da zločinci čine genocid do istrebljenja mog naroda. Mrzim ih jer se diče i ponose tim svirepim zločinima. Mrzim i njih, njihove majke koje su ih okotile, jer životinja se ne rađa, nego okoti. Mrzim i njihovu djecu, jer su djeca zlikovaca, i ista krv teče njihovim venama u kojoj je zapisan neki novi zločin i genocid. Mrzim i one koji im skandiraju, veličaju njih i njihove zločine, iako sami nisu zločinci. Nisu još imali priliku ali čekaju neki novi rat da opet kolju, žive spaljuju, muče, siluju, ne gledajući da li se radi o djetetu u bešici ili starcu i starici, bolesnom, nemoćnom, ali nedužnom Bošnjaku. Mrzim ih jer su dobro znali šta rade. Nisu to bili slučajni zločini i ubistva. To su planirani zločini, koje su zamislili bolesni umovi njihovih vođa, a oni ih u ludačkom zanosu sprovodili u djelo. Mrzim ih jer su zločine ponavljali. NIje ovo prvi zločin ni genocid. Kažu da ih je bilo deset, a samo dragi Bog zna koliko su ti katili učinili genocida nad mojim narodom. Stotine hiljada Bošnjaka je ubijano a naivni Bošnjaci opraštali i zaboravljali. Zbog toga ih je čekao novi zločin i genocid, strašniji od prethodnog. Mrzim i one Bošnjake koji zaboravljaju sve ono što su nam uradili katili. Danas, ti izrodi Bošnjaka koji su u vlasti i predstavljaju nas, uvlače se i podilaze “njima”, četnicima, s obje strane Drine, koji su skinuli šubare i kokarde ali dušA im je crna i zla. Uvlače se pojedine “balije” Europi i na silu nas tjeraju da zaboravimo, a kako da zaboravimo. Kakva je razlika između današnjih vođa u genocidnoj RS i onoj tokom rata u BiH? Mala! Koliko Srba u RS i Srbiji je osuđivalo zločine nad Bošnjacima u ratu, a koliko danas osuđuje? Malo! Puno je više onih koji skandiraju ne samo zločincima Mladiću i Karadžiću, nego i Draži Mihajloviću i inim drugim zločincima kroz historiju. Kažu nisu svi isti. Nisu, ali JESU! Zato i kažem, ja imam dva srca i mrzim ih iz dna svoje duše. Nikad im neću halaliti ni oprostiti. Ove zločine su počinile naše komšije, “prijatelji”, kumovi. Ili oni ili su upirali prstom u Bošnjake da ih ubijaju drugi katili.
Dobro su znali šta rade! Samo je OSVETA PRAVDA!
Piše: Alen Almin Bašić

==============

MASAKR U BILJANIMA 10. JULI 1992: Stravičan pokolj u jednom danu opustošio selo
Genocid i masakr u Biljanima, u općini Ključ, dogodio se 10. jula 1992. O ovom zločinu i njegovim razmjerama prava istina saznala se tek nakon što je krajem rata Armija Republike Bosne i Hercegovine oslobodila ovaj kraj. Otkrivene su masovne grobnice Lanište I i II, Crvena zemlja, te grobnici Biljani. Na ovim lokacijama ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca. Međutim, ovo nije bio konačan broj jer su godinama nakon rata pronalažene pojedinačne grobnice i tijela ubijenih. Najstarija žrtva bio je Bećo Ćehić, koji je imao 85 godina, a najmlađa četveromjesečna beba Amila Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke.
Po istom zločinačkom i genocidnom pripremljenom i primjenjenom scenariju na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, provodeći “Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine” koje je donio Glavni odbor zločinačkog SDS-a, zločinačke falange potaknute vijekovnom mržnjom prema svemu što je muslimansko, krenule su u svoje divljačke pohode i pokolje. Osjetim taj smrad nikakvih ratnika, bijednika u ljudskom obliku, nalokanih rakijetinom, čiji zadah bazdi na slaninu, ulojenih brada, i krvavih očiju. U zanosu najgenocidnije muzike, njihovih guslarskih pjesama, potiocani kroz vijekove, ne kroz junaštva svojih predaka nego kroz kukavičluk i iste genocide i zločine nad bosanskim muslimanima, dobrim Bošnjanima.
Kao što rekoh, scenario je isti. Odvajaju se žene i djeca. Mušakrci se odvode u osnovnu školu u Biljanima, odakle će ih izvoditi u grupama od pet do deset, te ih streljati. Imali su sreću oni koji su odmah streljani, ali većina je prošla stravična i planska mučenja.
Katilima i zločincima ništa nije sveto i nemaju ni trunke samilosti ni ljudskosti. Ni prema starcima, ni prema ženama ni djeci. Kako će imati išta ljudsko u sebi kada se ne radi o ljudima nego o krvoločnim zvjerima.
Ovaj zločin učinili su pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima. Opet isto, kao u svakom mjestu u BiH gdje se narod nije uspio organizovati i oduprijeti zločincima.
Za ovaj zločin protiv čovječnosti na 26 godina osuđen je Marko Samardžija (1936, Gornja Prisjeka, općina Ključ), prijeratni prosvjetni radnik, komandir treće čete saničkog bataljona srpske vojske koji je naredio i učestvovao u masakru.
Nije Marko sam pobio ove ljude! Stotine je zločinaca učetvovalo u ovom genocidu u Biljanima. Desetine hiljada četnika je pčinilo slične, čak i gore i svirepije zločine širom BiH samo u ovom ratu. Ono što me tješi je da će ih stići Božija kazna na onom svijet, a molim dragog Boga da ih stigen i na ovom i kazna i osveta. Kad tad. Srećom, ovi katili danas ne žive u mom komšiluku, slobodnim prosotorima Republike Bosne i Hercegovine, nego žive sa svojim narodom ili na teritoriji genocidne i privremeno okupirane rs ili su u Srbiji. Nema više Bošnjaka koje će pljačkati, mučiti, klati, silovati. Zato će se okrenuti onim oko sebe, svojim. Eto ih tamo.
Piše: Alen Almin Bašić