Oružane snage Republike Hrvatske, Hrvatska vojska i njeni kolaboracionisti i petokolonaši – Hrvatsko vijeće obrane, fašistoidni dio HVO, koji su djelovali pod općom – sveukupnom kontrolom Republike Hrvatske i za njene interese, de facto i de iure organ, instrument Republike Hrvatske, koja je vršila opću kontrolu i efektivno rukovođenje nad oružanim snagama i civilnim vlastima paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne /Hrvatske republike Herceg-Bosne, pri čemu se i zločini HVO-a pripisuju Republici Hrvatskoj u srednjoj Bosni, dolini Rame i Neretve, te u zapadnoj Hercegovini, nad Bošnjacima, civilima i civilnim stanovništvom, izvr- šile su brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao što su:
– masovna i pojedinačna ubistva i spaljivanja, te ranjavanja, uključujući žene, djecu i starce;
protjerivanje i raseljavanje; masovna i sistematska hapšenja i zatočenja civila u koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, napadi na civile i civilne objekte;
– terorisanje civila; silovanja i seksualna zlostavljanja;
– vojni napadi na gradove i sela, te njihovo razaranje;
– uništavanje stambenih, vjerskih, historijskih, obrazovnih, naučnih, kulturnih, zdravstvenih, sportskih, privrednih i drugih civilnih objekata, uključujući i Stari most u Mostaru;
– pljačkanje i spaljivanje javne imovine;
– pljačkanje bošnjačkih kuća, stanova i druge bošnjačke imovine, kao i njihovo spaljivanje; masovno otpuštanje s posla;
– prevođenje u katoličanstvo; prisilni rad na linijama fronta, gdje su logoraši i zatvorenici prisiljavani (prisiljeni) da budu 2040 ljudski štit;
– namjerno obustavljanje humanitarne pomoći; napadi na humanitarne radnike;
– uvođenje ogromnih taksi na humanitarnu pomoć i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
To je, u skladu sa hrvatskom nacionalističkom ideologijom i politikom formiranja “zajednič- ke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama”, za čiju je realizaciju na kraju XX stoljeća postojao udruženi zločinački poduhvat, na čijem je čelu bilo državno, političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske, pod vođstvom predsjednika Franje Tuđmana, dio smišljene i sistematske politike i prakse zločina genocida, koju su hrvatske oružane snage organizovano činile u navedenim područjima Republike Bosne i Hercegovine.
Takva genocidna politika i genocidna praksa provođena je u općinama: Stolac, Čapljina, Ljubuški, Tomislav-Grad, Mostar, Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Busovača, Vitez, Žepče,Vareš i drugim mjestima, što, pored brojnih dokaza, potvrđuju i masovne grobnice.
Najeklatantniji primjeri masovnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je zločin genocida u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu, Prozoru, u naseljima Tulica, Grahovci, Radanovići i Han-Ploča (Kiseljak), gdje su mnogi civili, uključujući žene i djecu, ubijeni i živi spaljeni, a kuće i drugi civilni objekti zapaljivim mecima, granatama i benzinom
zapaljeni.
U dijelu Federacije Bosne i Hercegovine, gdje je djelovala paradržavna tvorevina Republike Hrvatske (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna/ Hrvatska republika Herceg-Bosna), u kojoj su izvršeni brojni međunarodni zločini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima, pri čemu su, i nakon Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma, još uvijek prisutne ideje, nosioci i sljedbenici te tvorevine, načelno je priznata nadležnost ICTY-a, ali njegovi nalozi često nisu provođeni. Najveći broj osumnjičenih i optuženih “dobrovoljno” se predao posredstvom Republike Hrvatske, pri čemu su neka hapšenja obavile i međunarodne snage.
Izvori naučnih saznanja:
1.Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
2.Institut za istraživanje genocida, Kanada
3.Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije
4.Međunarodni sud pravde