Nakon presude Hercegovačkoj šetroki u Hrvatskoj i u Hercegovini je nastala prava pometnja i medijska histerija, baš kao i u Srbiji u slučaju prvostepene presude Tribunala Mladić Neđe Ratku vojnom komandantu Bosanskih Srba u sastavu Vojske Jugoslavije. Osnovna teza koja se u Hrvatskoj pokušava nametnuti u javnom diskursu je da Hrvatska nije napala Bosnu i Hercegovinu, već da ju je branila što je također tačno. Ovo negiranje vlastite odgovornosti i u Hrvatskoj i u Srbiji odražava nivo političke kulture i nivoa poštivanja legalizma i međunarodnog poretka stvorenog nakon Drugog svjetskog rata. Ako se na tamnu fašističku prošlost i u Beogradu i u Zagrebu gleda blagonaklono, u Evropi i svijetu takav politički stav ne može imati zeleno svjetlo. Nakon presuda Ratku Mladiću i Hercegovačkoj šestorki to bi trebalo biti jasno svim političkim čimbenicima na Balkanu. Nažalost, aktuelna hrvatska politika i politika HDZ-a BiH presude Tribunala smatra sramotnim samo onda kada one nisu oslobađajuće, te takve osuđujuće presude kao balast oko vrata stavljaju kompletnom hrvatskom puku. Tribunal nije osudio Hrvatski narod, već šetoricu ratnih zločinaca koji su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je hrvatska oružana sila zloupotrijebljena kako bi se na uštrb Republike BiH, kao međunarodno-pravnog subjekta zaokružile povijesne etničke granice hrvatskoga roda. U modernom svijetu po međunarodnom pravu takvo što nije dozvoljeno i ta se činjenica mora tako shvatiti i prihvatiti. To bi Draganu Čoviću vrhovniku HDZ-a BiH, kao iskusnom političkom strategu i pragmati trebalo biti jasno onoga momenta kada je Donald Trump, predsjednik SAD-a, njemu kao predsjedavajućem Predsjedništva BiH čestitao dan državnosti Republike Bosne i Hercegovine.
Više : Zločin i kazna Tuđmanovog rata za povijesne hrvatske etničke granice (1)
