Uredio: Public Relations Specialist

Biografija

Esnefa Smajlović-Muhić, kći Omera i Šahe, rođena je 26. februara 1973. godine u Srebrenici. Godine 1991. završava Srednju trgovačku školu u Ljuboviji (Srbija). Početak rata zatiče je u rodnom gradu u Srebrenici, a 1993. godine, sa mužem, helikopterom biva prebačena na slobodnu tuzlansku teritoriju gdje ostaje da živi i radi. Godine 2008, počinje obnovu svoje roditeljske kuće u Srebrenici gdje istovremeno studira ekonomiju u Travniku. Godine 2014. diplomira ekonomiju, smjer menadžment računovodstva i revizije. Ekonomija, književnost, pisanje,arapski jezik nisu jedina interesovanja Esnefe Smajlović Muhić ,ona u svoje slobodno vrijeme mnogo uči a svoje ostale vještine svakodnevno nadograđuje konstantnim formalnim i neformalnim edukacijama.U praksu provodi koncept cjeloživotnog učenja što je drži punom energije i željom za nepresušnim znanjem. Zaljubljenik je u prirodu u kojoj pronalazi motivaciju za rad, a kako kaže najviše voli vrijeme u prirodi provoditi u trčanju koje je prati još od adolescentnih dana.
Supruga Sabhudina i majka je sina Zemira i kćeri Zemire.

Knjiga

Knjiga “Život prije i poslije Srebrenice”, je autobiografsko djelo koje ima  odlične kritike i recenzije. Ima bošnjačku, historijsku, dokumentovanu i ličnu vrijednost. Knjiga je izašla u junu 2018 godine. Prevedena je na engleski jezik a u toku je realizacija prevoda na turski i arapski jezik a prevodi profesor Seyfidin Haruni koji predaje na prestižnom univerzitetu u Sakariji u Turskoj. Knjiga je koncipirana iz tri tematska poglavlja. U prvom poglavlju je iskristilarizirano realistički književno dokumentovana slika rata gdje ja pišem o periodu od 1992- 1995 kada rat na prostorima srebreničke regije pustoši sve što se može opustošiti, u ratu mi je ubijen babo Omer kome je knjiga i posvećena i još 50 rođaka u užoj familiji. Opisujem borbu na putu života i smrti mlađeg brata Damira koji je imao nepunih 17 godina a na slobodnu teritoriju je došao sedmi dan. Taj dio događaja koji sam opisala ima ponudu da se ekranizuje od strane Iranske TV kuće. Samim tim govori kako je obrađeno i dokumentovano poglavlje .

U drugom poglavlju opserviram novi život poslije ratni povratak u Srebrenicu da se porušeno obnovi. Povratak na rodnu grudu kada je GENOCID doživio svoju kulminaciju nad Bošnjacima Srebrenice I Podrinja.

A u trećem poglavlju provlačim segmente patriotizma.

Sadržaj knjige oplemenjuje jasno vidljiva briga i ljubav kćeri pema svojim roditeljima, sestre prema braći sve druge vrste odanosti jedne Bošnjakinje koja se ne prepušta samo kukanju nad srebreničkom sudbinom, već se hrabro i dostojanstveno dalje bori kroz život, šireći istinu o genocidu u Srebrenici na poseban način.

U ratu je bila borba za mir a u miru ja se borim za istinu i pravdu kroz ošro pero gdje pokušavam ostaviti u naslijeđe budućim generacijama da znaju šta se dešavalo u agresiji od strane Srbije, Crne Gore i bosanskih Srba, naših komšija. Historija je učiteljica života i ponavlja se onima koji je ne uče!

Kada se spomene Srebrenica obično se misli na jauk, bol, smrt međutim ja sam htjela prikazati Srebrenicu u jednom novom svjetlu, Srebrenicu u stvari kakva i jeste sa svim njenim prirodnim ljepotama i srdačnim ljudima .  Oni koji pročitaju i uvjeriće se u to. Tendencija knjige jeste čitajmo, pišimo, pamtimo i nikad ne zaboravimo šta nam se desilo.

Bitna činjenica vezana za knjigu “Život prije i poslije Srebrenice” jeste da je prezentovana na najvećem bošnjačkom iftaru u Konjević polju pred 8000 ljudi. Knjiga je promovisana u više gradova u BiH a isto tako i u Holandiji I Švajcarskoj. Za samo 10 mjeseci štampana su dva izdanja knjige po 1000 komada.

Knjiga je medijski dobro propraćena, gostovala sam na više TV kuća kako u TK kantonu tako i u Sarajevu na TV HAJAT, TV VOGŠĆA, TV FACE. Snimljen je i dokumentarni film o sadržaju moje knjige na TV FACE. Takođe su objavljeni članci na više bosansko-hercegovačkih portala. Jako važna činjenica koja zavređuje pažnju jeste da za godinu dana će biti izdate dvije knjige ŽIVOT PRIJE I POSLIJE SREBRENICE i monografija HATIDŽA SREBRENIČKA MAJKA koja se planira izdati također u junu.

Autorica,
Esnefa Smajlović-Muhić

Impresija

Nepristajanje na nestanak – kalemljenje života

Srebrenica nas okuplja na razne načine. I povezuje, raznim povodima. Tako smo se upoznale. Tako je Esnefina knjiga, još u rukopisu (pri)dobila jednog od prvih čitalaca. Iz toga je nikla ova impresija.
Kad se uzme u obzir da je ovo autentično svjedočenje preživjele Srebreničanke, a da je ona izgubila, uz vlastitog oca, i pedesetak članova šire porodice, onda se može reći da je ova knjiga po svemu dragocjena, da nam treba. Govori o konkretnim sudbinama. Pametni ljudi su pronicljivo neumoljivo „raskrinkali“ ravnodušnost povijesti koja u zbirnim podacima pominje hiljade i milione nevinih žrtava iz strašnih povijesnih pogroma, ali kao da nas se ne dotiče dovoljno jer ne pokazuje konkretna lica. Ti povijesni udesi se dešavaju kad se razmaše zlo u onima koji imaju oružja i oruđa za uništavanje, neizmjernu svirepost, dovoljno izvršilaca za zločinačke planove. Proglašavaju se vlasnicima života čitavih naroda. Takvi su se ustremili i na Srebrenicu. Planirali su i ostvarili genocid i nad tim se užasom može čuditi svako pošten i čovječan, sve do kraja svijeta.
Esnefa je u najljepšoj mladosti, kad se počinju ostvarivati snovi i polagati temelji za budućnost osnivanjem vlastite porodice, a tek je bila izašla iz harmoničnog svijeta roditeljskog doma u kome su otac i mati pružali svojoj djeci sve što treba – osvanula u džehennemu. Njene najdraže nije mimoišlo ništa od srebreničkog užasa: teško ranjavanje starijeg brata, očeva mučenička smrt, majčin put u progonstvo, dramatična borba mlađeg brata, koji je bio tek iskoračio iz djetinjstva, da se izbavi izašavši na slobodnu teritoriju … Moglo bi se reći da je svojevrsna knjiga u knjizi poglavlje Moj mlađi brat Damir. Bio je među onima na koje su ostrvljeni Mladićevi bojovnici organizovali lov sa zasjedama, lov bez milosti na goloruke. Dječak je preživio sedam dana neviđene patnje.
Esnefa je s ranjenim mužem izišla iz Srebrenice. Valjalo je nositi svoj bol, nekako disati pod teretima svojih strašnih satirućih briga, izdržati tegobne neizvjesnosti. Izdržala je. Sve je sačuvala u pouzdanoj memoriji.
Sadržaj njene knjige oplemenjuje toliko ljubavi: divna odanost roditeljima, snažna zaštitnička ljubav prema dvojici mlađe braće, privrženost svijetu iz kojeg je ponikla, u kojoj se kod Esnefe podrazumijeva i jaka veza sa zemljom rodnog kraja. Doslovno sa zemljom. I inače voli prirodu i uživa u njoj pa je jedan od važnijih elemenata literarne vrijenosti teksta opis i doživljaj pejzaža srebreničkog kraja na više mjesta.
Stalno prisutna nit koja neskriveno dominira i kao čvrsta armatura uvezuje tekst jeste njena vjera. To nije tek opredjeljenje, to je potpuno uzdanje u Uzvišenog. Tu joj je Izvor snage i nade. Ova knjiga nije naricanje!
Esnefa se prihvatila života da ga pod svaku cijenu ponovo izgradi skupa s najdražima koji su preživjeli, a što sadržajnijim i ljepšim. To je uključilo i povratak na svoju očevinu na kojoj je okalemila novi život obnovivši kuću i imanje. Valjda na Planeti nema mjesta koje je vrednije povratka od Srebrenice! Sadašnji život obavezama drži Esnefu u Tuzli, a srce je stalno vraća u Srebrenicu. (Otprilike je tako i sama rekla na jednom mjestu u knjizi).
Sve vrijeme, međutim, gradi najvažniju građevinu: sebe iznutra. Završila je odgođeni studij, uči i dalje, podiže djecu, stalno bira vrijedne životne preokupacije. Ima u njoj rane mudrosti, plaćene najvećim trpljenjem, najskupljim iskustvom patnje, ali i strpljenjem, najvrednijom valutom za bolji život i svijet. Želi to da dijeli s drugima. Treba samo da prihvatimo, sa zahvalnošću.

Meliha Terzić

Foto: IGK

Recenzija 1

Recenzija romana ”Život prije i poslije Srebrenice”
autorice Esnefe Smajlović-Muhić

Roman prvjenac ”Život prije i poslije Srebrenice” autorice Esnefe Smajlović-Muhić još jedno je od bitnih bošnjačkih svjedočenja o genocidu u Srebrenici. To je bosanskohercegovački povijesni dokument utemeljen na ličnom iskustvu autorice, bez dodavanja izmišljenih priča i dijaloga svojstvenih romanopiscima. Autorica je pisala iz srca o stvarnim događajima i situacijama, stvarnim likovima i emocijama, kroz preplitanje ratne sudbine nje same, članova njene porodice, rodbine, komšija, sunarodnika Bošnjaka, sugrađana.
Slikovito opisuje scene, dajući im tonove boja, miris, čak i ukus. U jednom dijelu romana veli: ,,Stariji brat bio je u akciji u Sasama i donio bijelo brašno. Samo što je to brašno mirisalo na benzin, što znači da je prosut benzin po brašnu. Jedeš hljeb sa okusom benzina. Bez obzira, bili smo zadovoljni i sretni i zahvalni na tome, sreći nigdje kraja. Radovali smo se što možemo napraviti baklavu za Bajram, iako će biti baklava sa okusom benzina. Nemora biti dovoljno slatka i puna oraha, bitno je da se obilježi Bajram…”
Gospođa Esnefa, danas supruga i majka, živo se sjeća slika iz sretnog i bezbrižnog djetinstva u Srebrenici, ukusa slatkiša, pa i natpisa na njima, uz toplu emociju prema svome babi, majci, djedu, neni, amidžama, rođacima i svima koji su joj djetinstvo činili nezaboravno lijepim. ,,Moj djed bi svaki petak po povratku sa džuma-namaza svima nama, svojim unučadima, kupovao po ‘krem bananicu’ ili ‘kolumbo čokoladu’. Znali smo da ćemo, ako smo jednog petka dobili “crveni kolumbo”, sljedećeg petka dobiti ‘krem bananicu’.- prisjeća se autorica, sjetno opisujući predratni period u Srebrenici. ,,Nena, sva sretna, samo je kuhala i spremala, pogledala svog najmlađeg sina. Skupljala, kao i svaka majka, džemove, salate koje je spremala da i amidža proba. Jer samo majka za svoju djecu sprema najbolje.”
Ratne strahote natjerale su Esnefu da napusti svoje drago ognjište i, poput hiljada drugih Bošnjakinja, okusi izbjeglički, muhadžirski život protkan raznim vidovima patnji, razdvajanjem od voljenih, brigom za njima, strahom od neizvjesnosti i dr. Ovako opisuje taj trenutak: ,,Ja koja sam bila toliko vezana za svoju porodicu, ostavljam svoj topli dom i krećem u novi život. Pošto smo bili u ratu, nismo znali šta nam nosi dan, a šta noć. Nismo znali da li ćemo uopšte preživjeti. Živjeli smo svaki dan kao da nam je posljednji.Težak je bio rastanak sa majkom, babom i braćom. Rastanak koji toliko boli, jer ne znaš i nisi siguran da li ćeš opet osjetiti topli majčin zagrljaj, ugledati suzu u majčinom oku koju primijetiš iako ona neda da krene da te ne bi rastužila, osjetiti stisak očeve ruke koji ostane urezan negdje duboko i koji nosiš kroz čitav život i koji ti svojom čvrstinom daje snagu da nastaviš dalje. Zagrljaj svog mlađeg brata, dječaka koji je imao nepunih četrnaest godina kada sam krenula za Tuzlu, onog njegovog bezbrižnog pogleda koji me je pratio, a ne znam da li je uopšte bio svjestan situacije u kojoj se nalazimo i koje već predstoje.”
Žestina rata se sve više rasplamsava. Porodice se razdvajaju i članovi gube. Roditelji ne znaju ništa o djeci, niti djeca o roditeljima, braća i sestre su razdvojeni, muževi i žene. Crveni križ/krst dotura neka od pisama koja se i u ovom romanu nalaze kao ratni dokument. Sva su pisma veoma emotivna. Uglavnom članovi porodica obavještavaju o krupnim događajima i bodre jedne druge da izdrže. Autorica opisuje sudbinu članova njene porodice. Navest ćemo primjer opisa situacije, kad je njen mlađi brat, adolescent, nakon brojnih peripetija uspio da dođe do naših jedinica, gdje je kasnije pojio vodom neke njihove članove. Piše autorica: ,, Dolazeći na Udrč nailaze na jeziv prizor. Mrtvi i ranjeni na sve strane. Ranjenici plaču, mole za pomoć. Ležući ranjeni, pravili su od pruteva sebi nosila, cijepali su jakne, pravili štapove. Nemoćni, plašeći se da ih neće Srbi naći, a nadajući se da će ih naći naši. Brat je otišao po vodu i davao svima koji su tražili. Idući od jednog do drugog naišao je na mrtvog muškarca i taj prizor pratit će ga cijelog života. Ležao je okrenut na leđa.Tijelo mu se napuhalo u obliku ogromnog balona. Lice napuhano, modro, a oči kao veličine malih fildžana samo što ne iskoče. Gledajući taj prizor, krv mu se sledila u žilama. Strah je strujao njegovim dječijim tijelom.”

Esnefa, nešto kasnije, veoma emotivno opisuje saznanje da joj je babo ubijen, kao da se to skoro desilo, iako je proslo par decenija, potvrđujući narodnu izreku da je žalost za roditeljem vječna i da je vrijeme ne može umanjiti. ,,Je li moguće, babo, da sam te izgubila, da više nećeš vidjeti svoju kćerku jedinicu? Nećeš upoznati svoje prvo unuče, a toliko si želio da je upoznaš.Toliko si patio za svojom djecom i maštao o susretu i slobodnoj teritoriji. Cijeli svoj život podredio si svojoj djeci. Radio i dan i noć da bi nama obezbijedio sve. I imali smo sve što smo mogli poželjeti. Osjećam da ću izgubiti svijest,odjednom mi mrak pred očima.. ne znam ništa…” – kazuje autorica, aludirajući da se, čuvši da joj je otac poginuo, od bola onesvijestila.
Drugo pogljavlje romana nam otvara vidike u postratno, mirnodopsko vrijeme u Bosni, pa do današnjih dana. Autorica opisuje povratak preostale porodice u Srebrenicu, obavljanje dženaze stradalima u Potočarima, nošenje sa problemima današnjice i borbu za pravdu, te poručuje da se Srebrenica ne zaboravi i nikom ne ponovi. Ona pripovijeda o Srebrenici prije i poslije rata, otržući je od zaborava. Govori svojoj djeci o njoj, priča im da imaju uvid u sve što se događalo, ali i uvid u nekadašnji život u svom voljenom zavičaju. ,,Znaju moj sin i moja kći kakvo je sretno djetinjstvo imala njihova majka. Prenijela sam im to sjećanje na najbolji mogući način, a, ako Bog da, prenijet ću i svojim unučadima.”
Esnefa, na kraju, poručuje svom bošnjačkom narodu da pamti, da se bori za svoja prava, istinu, pravdu i da Srebrenicu nipošto ne zaboravi. ,,Braćo i sestre, gdje god bili diljem svijeta, pričajte svojoj djeci, svojim unučićima o genocidu koji je počinjen u Srebrenici!” – poručuje ona. I ovaj roman je jedan od vapaja Esnefe Smajlović-Muhić.

Od srca ga preporučujem za štampanje, kao školsku i širu čitateljsku literaturu.

Doc. Dr. Mersada Nuruddina Agović

Recenzija 2

Srebrenica – naš amanet

Djelo „ Život prije i poslije Srebrenice“ žanrovski predstavlja memoarsku prozu u kojoj se akcenat stavlja na evokativno pasažiranje, te emotivnu rekonstrukciju prošlosti, prelomljenu kroz prizmu sjećanja autorice na ratna i poslijeratna dešavanja u Srebrenici. U memoarima se spajaju povijesne činjenice sa retrospektivnim pripovjedačkim izlaganjem spisateljice koja se prisjeća svega proživljenog i vjerno zapisuje, jer : „Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje!“ (Bašeskija) Memoarskim opserviranjem historijskih događaja, djelo ima ne samo određenu književnu i subjektivnu, nego i historijsku vrijednost, te kroz prozni izraz i tematsko izlaganje autorice reprodukuje se teška životna stvarnost, te stradanje srebreničkog naroda. Autorica manirom subjektivnog pripovjedača u ich formi doslovno rekonstruiše prošlost, analizira, priziva, književno i emotivno uobličava u jednu ispovijest svoga života prije i poslije Srebrenice s jednim ciljem – da se nikad ne zaboravi.
Memoari su koncipirani u tri tematska poglavlja. U prvom poglavlju iskristalizovana je i realistički, književno i dokumentovano slika rata, drugi dio opservira poslijeratni napor povratnika u Srebrenicu da se porušeno obnovi, dok treći dio provlači segmente patriotizma.
U uvodnom dijelu proznog kazivanja autorica reflektuje sliku bezbrižnog i skoro idiličnog života koji narušava ulazak srpske vojske u Srebrenu dolinu. Od tog trenutka ništa više nije isto. Memoarski spisateljica se prisjeća detalja, plastično i vjerno opisuje strah, vlastitu nemoć, ali i naivnost, te generalno naivnost bošnjačkog naroda, pa kaže:
„Mislila sam da je svijet ružičast i da svi oko sebe siju samo ljubav, sreću i poštovanje.“
Ekspozicijsko izlaganje započinje sjećanjem na početak rata, aprila 1992. godine i daje uvid u stanja u sebi i oko sebe. Bježanje, strah, neizvjesnost, dinamički su i vjerno opisani:
„ Narod, kao muha bez glave, užurbano se kreće, vidno uplašen i zabrinut. Čuju se pucnji negdje u daljini. Šta i kud dalje…“ Pasažiranje i opserviranje nastavlja se u vidu realističkih i traumatskih zapisa, sjećanja koji etički i rigorozno reflektuju osudu zločina prema nedužnom narodu, a opet apriori daje emotivni i životni portret bošnjačkog naroda koji je prinuđen da bježi, da se skriva. Autorica kaže: „Tri dana proveli smo u potoku, u obližnjoj šumi.“
Deskripcijom i naracijom poentira se istina – rat je pustošio sve, a agresija na u Srebrenicu je imala za cilj da opustoši Bošnjake.
Memoarski prozno se uobličavaju historijske činjenice, skoro dokumentovano daju opisi dok prve žrtve padaju, prvi fijuk granate dokumentuje se sugestivno, emotivno: „ Ležala sam na podu kao u transu, potpuno nesvjesna koliko je vremena prošlo od prve ispaljene granate.“
Rekonstruišu se događaji, skrivanje, jedna smrt za drugom, strah, neizvjesnot, borba za vlastitu egzistenciju. Mladost je živjela u strahu, narod Srebrenice pod prisilom, bježi kako bi spasio život, dok životna tragedija povećava se smrću članova porodice. Jak lirizam osjeća se u svakom dijelu proznog teksta, kao kada opisuje tetku kako šutke, u bolu, moli ispred tabuta svoje djece: „ Sav njen život i život njene djece je tu ispred nje. U zelenim tabutima.“
Fenomen preživljavanja, borba za vlastitu egzistenciju, suočavanje sa neizbježnim, sve je uobličeno realno i slikovito. I Bajram koji drugačije miriše, i brašno i baklava sa okusom benzina predstavlja prozni izraz popratnih ratnih pojava u kojima se ističe intencija autorice da u naraciju suptilno i emotivno uvlači svoje komentare i zapažanja.
Memoari su kroz rekonstrukciju prošlosti, uobličili sjećanje na najbliže članove porodice – oca, majku, tetku, amidžu Zijada, djeda, nenu, brata, i ostale, ali i jedno sjećanje na otrgnutu mladost. Autorica sa rezignacijom konstatira kako je drukčije ono vrijeme nekad i ovo sad. I ono prijašnje gostoprimstvo i današnja otuđenost. Naglašena emotivnost u subjektivnom pripovijedanju evidentna je u svakom pasosu, ali i sentence koje su na momente antiratne:
„Ratova je bilo i bit će dok je svijeta i vijeka. Šta se promijenilo poslije ratova? Samo granice, jezik i zastave. Moćnici su pretežno pobjeđivali, a nemoćni i nejaki bivali su uništeni. Šta se nije promijenilo? Samo patnja u majčinom srcu nije se promjenila. Ostala je ista.“
Vjerno se uobličavaju scene i događaji koji su historijska činjenica – opisuje napuštanje Srebrenice teška srca, dolazak u Tuzlu koja je bila utočište izbjeglicama, humanitarnu pomoć, brigu za najmilije, smrt i ranjavanje najužih članova porodice. Portretira stradanje porodice Smajlović, jedne u nizu srebreničkih porodica, a pojedinci, koji su preživjeli Put spasa, prošli su ličnu golgotu. O tim stradanjim autorica piše manirom spisateljice koja se fokusira na sužen motiv koji u raznim segmentima i varijacijama daje i književno uobličava zapis o strahoti koje je proživio i narod Srebrenice, uopćeno bošnjački narod.
„ Majka je trebala poći u Potočare sa ostalim ženama iz komšiluka, a babo i mlađi brat na Put spasa prema Buljimu.“ U djelo unosi evokacije, te emotivno opisuje rastanak majke sa ocem, njihov zadnji susret, zagljaj koji je posljednji, a koji se pamti. Sve to treba da se pamti, a nikad zaboravi.
Djelo „ Život prije i poslije Srebrenice“ ima historijsku, dokumentovanu, književnu, ali i ljudsku vrijednost. Podsjeća i opominje, istovremeno.
Pritisak ratne stvarnosti provlači se kroz memoare konstantno. Tako, u fragmentima, opisuje i ulazak srpske vojske u Potočare, evakuaciju stanovništva, slike mrtvih tijela:
„Tijela mrtvih muškaraca ležala su i s jedne i s druge strane asfalta. Agonija prelaska na slobodnu teritoriju trajala je čitav dan. „
Osim što autorica manirom subjektivnog pripovjedača opisuje događaje iz pozicije posmatrača i žrtve rata, piše o stradanju, agoniji i borbi za opstanak mlađeg brata Damira koji je već kao dijete prešao Put spasa, prinuđen da se bori za vlastitu egzistenciju. Autorica sada u er- formi pripovijeda empatijski agoniju brata: zasjede, smrt pred očima, borba za opstanak. Nagon za preživljavanjem vodi i njega i ostale:
„Nema vremena da se predaje emocijama, grupa nastavlja dalje svoj Put spasa. Iza sebe ostavlja više i ne zna koju po redu grupu mrtvih ljudi. Ne usuđuje se da broji, a i ne usuđuje se da razmišlja o tome. U pitanju su sekunde da izgubiš život.“
Emotivni diskurz u razgovoru s ocem, u poruci njemu, mrtvom, poput obećanja stoji:
„Kako je sve brzo prošlo, tih dvadeset godina života sa mojim ocem. Nisam se stigla ni ispričati s njim. Ni planirati. Ni otvoriti mu svoju dušu.“
U drugom dijelu spisateljica opservira novi život, poslije Srebrenice, koja je porušena i na tim temeljima moralo se smoći snage za obnovu i novi život. Kao i svi Bošnjaci koji su zatekli porušene ili napuštene, opljačkane kuće. Unutrašnji reljef teksta podređen je slikanju subjektivnog svijeta, onako kako autorica doživljava život poslije rata u Srebrenici i njenu obnovu. Sve je usmjereno emotivnim kovitlacima koji ponekad i poetski i lirizirano daju presjek jednog stanja i čine solilokvij, razgovor spisateljice sa sobom i poentiranje:
„ Sve Salkići. Stoljećima je ova familija živjela na ovom mjestu. A sada nema nikoga. Pustoš. Sve nešto skučeno, usko, nigdje nikog. Srušene kuće uronile u bršljan, samo urušeni zidovi vire i svjedoče da se nekad ovdje živjelo. Prelijepo selo, danas jezivo, mrtvo…“
Svakom rečenicom nameće se osnažena tragika u paralelnom prikazivanju vremena prije pada Srebrenice i poslije. I upravo taj život poslije Srebrenice nije više isti život. Kao ni ljudi. Sve je napuklo, bolno, ali opet prkosno da živi život.
U trećem poglavlju koje nosi simbolično naziv Vječiti patriota, istovremeno osviješteno govori o sebi, o svojoj prisnosti sa Bosnom, bošnjačkim identitetom koji ne smije biti zaboravljen. Akcenat stavlja na svoj aspekat patriotizma kada kaže: „Ja sam Esnefa, kći Omera i Šahe iz Srebrenice, ponosna Bošnjakinja, gdje god živjela i gdje god boravila. Naše familije su dale živote da bismo mi mogli nesmetano živjeti, raditi i s ponosom nositi bošnjačko ime.“
Na kraju, u poglavlju Žena Bošnjakinja autorica potencira važnost edukovanja i osnaživanja žene Bošnjakinje, ali nagovještava da je njena snaga u vjeri. Upravo u vjeri autorica je pronašla snagu da izdrži ratne strahote, vjera je ta koja joj pruža utočište i motiviše da iskoristi život najbolje što može, a molitva, namaz su njen izvor energije. Ovaj tematski dio memoara u kojima se obraća ženi, Bošnjakinji ima poučno – didaktički koncept, motiviše i akcenat stavlja na snagu koju svaka žena ima u sebi. U vlastitim promišljanjima autorica svojim primjerom ukazuje da nikad nije kasno niti da se završi fakultet, te ističe kako nju vodi žeđ za znanjem, pa kaže: „ Što više znam, više vrijedim“. Obraća se svakoj ženi pojedinačno ukazujući na važnost ličnog obrazovanja, vjere, dostojanstva i snage koje u sebi možemo i moramo da probudimo. Zbog poruka, direktinih i indirektnih, te emotivnih, vlastitih autobiografskih referenci ovo poglavlje motiviše i inspiriše. Ženi Bošnjakinji šalje poruku da bude jaka, svjesna sebe. Očito je da ovakav koncept promišljanja nudi i daje ogroman duhovni i emotivni te intelektualni kapacitet i da svaka žena, poput Esnefe treba da bude svoja, ono što jeste – žena Bošnjakinja, hrabra, dostojanstvena, nepokolebljiva.

Memoari iako naizgled čine svjedočanstvo o sudbini jedne porodice, oni su i svjedočanstvo o sudbini jednog naroda, bošnjačkog naroda koji je namjerno i planski bio uništavan.
Djelo „ Život prije i poslije Srebrenice“ je realno, ali i emotivno, književno opserviranje o sudbini i stradanju jednog naroda, Bošnjaka u Srebrenici i šire, istovremeno osvijetljeno kroz tragične sudbine Smajlovića kojima je i sama autorica pripadala. I upravo samo oni koji su doživjeli i proživjeli tragediju imaju pravo da pričaju o njoj, imaju pravo da opominju i promiču svoja sjećanja u memoarske zapise kako se nikada ne bi zaboravilo stradanje Bošnjaka. Tako i autorica nagovještava:
„Želim za buduća pokoljenja da ostavim pisani trag o ratnim dešavanjima na području Srebrenice, kroz borbu jedne porodice. Sve porodice koje su preživjele rat u Srebrenici veže slična sudbina i imaju sličnu sudbinu.“
Tematski memoari predstavljaju vrijedni osvrt na bošnjačku historiju, na stradanje jednog naroda koje nikada ne smije i neće biti zaboravljeno. Život poslije Srebrenice i njene žrtve opominju nas, žive Bošnjake koji danas udišu slobodan zrak. Opominju i ostavljaju u amanet da se nikad ne zaboravi i nikad ne ponovi Srebrenica.

Alma Taletović, prof.

Foto: IGK