You are currently viewing Svirepo likvidirani dok su kopali grobnicu za 12 ubijenih Bošnjaka

Svirepo likvidirani dok su kopali grobnicu za 12 ubijenih Bošnjaka

Svirepo likvidirani dok su kopali grobnicu za 12 ubijenih Bošnjaka

VOLARIĆ KOD DONJE LJUBIJE Prošlo je 27 godina od stravičnog zločina o kojem se šuti.

Hodžića mezarje u Donjoj Ljubiji kod Prijedora 27 godina krije stravičnu tajnu o zločinu od 27. jula 1992. godine, kada je jedan kilometar od centra čaršije, na lijevoj strani puta prema Šurkovcu, ubijeno devet mještana zaseoka Volarić, koji su po naređenju kopali masovnu grobnicu za ubijene Bošnjake Mataruškog Brda kod Prijedora.

Mrtvi ne govore, a živi se plaše. I oni i njihovi potomci. I to ne samo jedne ili dvije porodice koje su ostale nego i oni koji su, nakon protjerivanja, pronašli utočiše u nekoj od evropskih zemalja.

Sead Osmanović iz Volarića, koji živi u Zrenjaninu, u vrijeme kada je zločin počinjen, nije bio u svom rodnom mjestu. No, tragom priča, prije svega onih tihih među četiri zida kuće, malo glasnijih kafanskih, a onda i putem društvenih mreža, uspio je, kako kaže, složiti kockice stravičnog mozaika i ispričati priču koju je čuo.

Zbog pobijenih koji to zaslužuju, zbog svoja četiri rođaka koja su tada likvidirana, smatra da taj događaj zaslužuje da izađe navidjelo. I pravdu da se počinioci, oni koji su to uradili, adekvatno kazne.

– To je moj motiv zbog kojeg sam godinama tragao za ovom pričom – kaže Osmanović.

U moru prikupljenih podataka priču otvara “naređenjem da se mrtvi, ubijeni nesrpski civili, koji su tu ležali dva do tri dana i već se počeli raspadati”, ukopaju u jamu koju su tog 27. jula trebali iskopati opet nevini civili, Bošnjaci, među kojima su bila i četvorica Roma, mještani Volarića.

– Tako im je bilo naređeno. Bilo je oko 20.30 sati. Dok su kopali, pored njih se provezao jedan auto. Vozač, znam da je bio Srbin, išao je prema Miskoj Glavi, na zbor. Vjerovatno je ispričao šta je vidio pa se malo kasnije pojavio zeleni Tamić i iz njega su izašli naoružani muškarci (zajedno Hrvati i Srbi). Pitali su ih: “Šta radite, balije, kopate li to rovove?” Onda je jedan od onih nesretnika koji su kopali, a zvao se Ismet Osmanović, pokušao objasniti šta rade. Pucano mu je u glavu, a onda se čula rafalna paljba. Ljudi su popadali kao snoplje pored onih 12 ubijenih za koje su jamu kopali –govori Osmanović.

Ovih 12 ubijenih su iz Rizvanovića. Alagić Omer Hadžija, njegovi sinovi Mustafa i Muharem, Alagić Husein, Rizvanović Hase, Duratović Karanfil i njegov sin Fikret, Dedić Nijaz, Rizvanović Hasan, Rizvanović Hasib, Rizvanović Salih, odvedeni 19.07.1992.godine iz Rizvanovića, ubijeni 20.07.

Niko od onih koji su to krišom posmatrali, iz obližnje šume, nije smio prići ubijenim ljudima. Osmanović dodaje da je tek oko jedan sat poslije ponoći jedan od dvojice svjedoka stravičnog zločina smogao hrabrost i došao da vidi da neko možda nije živ.

– Nije bilo živih. Da su stigli ranije, možda bi spasili Huseina Ahmetovića, kojeg je metak pogodio u butnu kost. Iskrvario je na rukama komšije u užasnim mukama, dozivajući ime sina Esada – kaže Osmanović.

Tek nakon dva dana silnih molbi, iz obližnje Ljubije stigao je bager. Iskopali su, kako priča, dvije velike rupe. U jednu su pobacali tijela 12 ubijenih, a u drugu devet.

– I to je tako mirovalo do 2001. godine, kada su ekshumirani. Njihove kosti odvezene su u Centar Šejkovaču. Nakon identifikacije, onih devet ubijenih ukopano je u Hodžića mezarju. Svjedoci, koji su cijelu priču pogledom punih straha pratili iz obližnje šume, i dalje šute – kaže Osmanović, koji je u tom ubilačkom pohodu ostao bez tetka Huseina i njegovog sina Esada Ahmetovića, rođaka sa majčine strane, te Rame i Esada Ferhatovića, oca i sina, rođaka s očeve strane.

Esad je, ujedno, i najmlađa žrtva ovog zločina, ubijen je u 24. godini. Na spomen-obilježju u Donjoj Ljubiji nalaze se i imena ovih devet stradalnika.

Tog 27. jula 1992. godine ubijeni su:

Mustafa Prozor (1929)
Ramo Ferhatović (1938)
Esad Ferhatović (1965)
Dermin Sinanović (1966)
Đemal Sinanović (1958)
Ismet Osmanović (1962)
Sadik Sinanović (1928)
Husein Ahmetović (1939)
Esad Ahmetović (1968)