IGK pamti Genocid u Bijeljini

4. aprila 2021, se navršava 29 godina od prve velike zločinačke akcije velikosrpskih snaga u BiH, kada su Arkanove jedinice, uz podršku JNA, napale i poubijale Bošnjake u Bijeljini. Taj kukavički napad na bošnjačke civile u Bijeljini je počeo baš na prvi dan Bajrama, u vrijeme bajram-namaza! Time je odmah stavljeno do znanja da je ovo velikosrpski rat protiv muslimana. Velikosrpski projekat je i po tome genocidan, što se još od 4. aprila 1992. fokusirao na ubijanje bošnjačkih civila. Zločinci su tada znali ono što mnogi sarajevski  „dejtonisti” još neće da znaju – da bez Bošnjaka nema Bosne, a kada u fizičkom, ekonomskom i institucionalnom smislu nestane kritične mase Bošnjaka (kao što ih danas nema u mnogim institucijama, recimo), onda je upitan i karakter te dejtonske države. Upravo zbog poslijeratnog nastavka genocida nad Bošnjacima, posebno u vidu blokade povratka i betoniranja preseljeništva, te u vidu ekonomske pljačke pod krinkom tzv. tranzicijskih reformi, danas smo u situaciji da se pitamo koliko ova dejtonska država uopće štiti Bošnjake, a koliko je u službi velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske.

Institut za istraživanje genocida Kanada { IGK} javno svjedoči  pamćenje o genocidu u Bijeljini.  IGK poziva da se sjetimo bijeljinskog 4. aprila i 20. godišnjice početka genocidne agresije i da se pridružimo hrabrim bijeljinskim Bošnjacima, u obilježavanju ovog datuma.

Genocid u Bijeljini

Još u martu 1992. godine započelo je stradanje Bošnjaka u ovome mjestu. Prvi pokolj nad njima izvršile su oružane jedinice iz Srbije pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana, JNA, Šešeljevi “Beli orlovi”, specijalne jedinice saveznog SUP-a i dr. To je bio samo početak progona, a stradanje bijeljinskih Bošnjaka nastavlja se kroz čitav period agresije pa i nakon nje. Prema popisu iz 1991. godine, na području Bijeljine etnički je sastav stanovništva bio sljedeći: Bošnjaci 30.229 (31.3%), Hrvati 492 (0.5%), Srbi 57.389 (59.4%), ostali 8.424 (8.8%).
Na području bijeljinske općine od samog početka agresije Srbi su, s jednim jedinim ciljem – poubijati, protjerati ili nasilno prevesti u pravoslavlje sve bošnjačko stanovništvo – započeli s formiranjem koncentracionih logora.

1) Batković. – Logor u Batkoviću formiran je prvog aprila 1992. i već od tada je postao mučiliste za Bošnjake. U njemu su Srbi zatočenike držali u vodi koja im je dopirala do grla, prebijane su im noge, guljena koža s leđa, vađene oči. Logoraši su molili da ih ubiju, ali su Srbi to odbijali, jer su uživali u mučenju nemoćnih ljudi.
Svojedobno je u Ljubljani objavljen djelomičan popis zatočenika batkovićkog koncentracionog logora koji su bili razmijenjeni nakon dugotrajnog zatočeništva. U tome popisu poimence su spomenuti zatočeni Bošnjaci uglavnom iz gradova Podrinja, i to: Vlasenice 121, Zvornika 20, Šekovića 16, Kalesije 69, Koraja 10, Brčkog 5, Tuzle 10, ostalih mjesta 25 i iz nepoznatih mjesta 25. Također su 42 zatočenika iz Batkovića prebačeni u Karlovac i dalje – u zemlje zapadne Evrope, u sklopu smišljenog scenarija raseljavanja Bošnjaka po svijetu.

Značajne podatke o Batkoviću, možda najstrašnijem srpskom kazamatu, nalazimo u priči jednog zatočenog Bošnjaka koji je, prošavši kroz mnoge srpske logore u Bosni i Hercegovini, na koncu stigao do Batkovića, odakle je kasnije razmijenjen. Najvjerovatnije je ovo bio jedan od najvažnijih srpskih koncentracionih logora. U njemu su dugo tamnovali i imami Osman-ef. Kavazović iz Brezova Polja i Ruvejd-ef. Jahić iz Diviča.

Ovaj je konclogor, između ostalih, bio mučiliste i mnogih Bošnjaka Krajišnika. Samo iz Manjače, agresor je izdvojio za batkovićki kazamat 532 logoraša s područja Bosanske krajine. Prema pričanju Nehrua Delkića i Nedžada Bejtića, koji su nakon 503 dana razmijenjeni, u Batkoviću su se smjenjivale grupe zarobljenih Bošnjaka: neki su razmjenjivani, a novi tek dovođeni.

U prosjeku, oko 2.500 ljudi svakodnevno je bilo zatočeno u ovom logoru. O stanju u kojem su bili najrječitije svjedoče riječi jednog od njih: “To su dva hangara 50 x 30 m u kojima se skladištil ozito… Čuvala nas je neka vojna policija sa smjenama od po 50 čuvara. Zloglasan nam je bio Marko, koji je bio čuvar u zeničkom KPD-u. Radili smo sve fizičke poslove, od kopanja u polju, građevina, do kopanja četnickih rovova na prvim četničkim linijama. U jednoj zasjedi kod Teočaka ubijeno je 17 logoraša. Spasio se samo Nihad Ključanin, koji je noktorezom razrezao ceradu, uz još jednog mladića. Dvojicu logoraša zaklao je jedan cetnik iz Ključa, prepoznavši svoje komšije pred “Žitoprometom” u Bijeljini, gdje smo radili na utovaru. Islamagić se zvao jedan. Zaklani su grlićem flaše.”

N. N. iz Cerske, Bošnjakinja, zatočenica u srpskom konclogoru Pilica kod Zvornika, izjavila je da je nakon dva mjeseca svoga zatočeništva u tom logoru deportirana u Batković. U svojoj izjavi ona svjedoči: “Uveli su me u jednu sobu u kojoj je moglo biti oko 100 djevojaka od 13 do 25 godina starosti. Tu sam preživjela, zajedno sa svim tim djevojkama, sva moguća poniženja…” Ispričala je, dalje, kako su ih Srbi preko dana vodili na razna imanja da rade teške poljoprivredne poslove, najmanje po devet sati dnevno, prisiljavajući ih, često, da sa sebe skinu svu odjeću i tako, nage, kopaju.

Tokom suđenja u Tuzli ratnom zločincu Draganu Iliću, vojnom policajcu i komandiru unutrašnjeg obezbjeđenja, jednom od brojnih mučitelja u Batkoviću, preživjeli svjedoci su javnosti otkrili brojne nepoznate detalje o stravi kroz koju su prolazili tokom svog tamnovanja u ovom logoru. Spomenuti zločinac je svoje žrtve gazio nogama, tukao pištoljem i palicom, šamarao, iznurivao glađu, prisilnim radom, itd.

2) Vojna kasarna u Bijeljini bila je mučiliste preko 1.230 Bošnjaka.

3) Privatni posjedi. – Sudeći po izjavama zatočenika iz Batkovića, Srbi su formirali i velik broj široj javnosti nedostupnih malih logora za Bošnjake, od Petrovca do Bijeljine, gdje još uvijek drže zatočenike kao robove. Ovi mini logori nalaze se po privatnim posjedima, a pojedine srpske obitelji iskorištavaju zatočene Bošnjake kao besplatnu radnu snagu; navodno su im uručene sudske presude po kojima su osuđeni na robiju, jer su “kao građani ‘Republike Srpske’ izveli oružanu pobunu protiv iste”. Na pitanje zašto ih nisu pobili, najbolji odgovor daje jedan od ovih nesretnika, koji je, između ostaloga, ispričao i ovo: “Kada smo nosili teret na Teočak, četnik mi je rekao:’Vidiš, ja sam vas želio sve pobiti. Sada vidim da mi trebate. Bolje da ti ovo nosiš nego ja.’ Preuzeto iz knjige Muharema Omerdića “Prilozi izučavanja genocida nad Bošnjacima”

Sjećanje na početak aprila 1992. godine: Bijeljina slavi zločine

Sjećanje na početak aprila 1992