Neki ratni političari su se obogatili

 

Dr Marko Hoare

Prof. dr. Marko Atila Hoare je član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Neki ratni političari su se enormno obogatili

Profiterstvo je element skoro svakog rata. No, bh. politički lideri iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća zaslužuju krivicu zbog tolike eskalacije ratnog profiterstva, ocjena je poznatog britanskog historičara i analitičara i odličnog poznavaoca balkanskih prilika Marka Atile Hoarea (Attila).

– Oni nisu riješili problem korupcije. Štaviše, neki visoki bosanski političari i vojni komandanti bili su izrazito korumpirani, a iz rata su izašli kao vrlo bogati – tvrdi Hoare.

On je upravo završio novu knjigu, „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“. Knjiga će ubrzo izaći iz štampe i za nju već vlada znatno interesiranje ne samo u balkanskoj akademskoj zajednici. No, i njegovi raniji radovi, poput knjiga „Kako se naoružala Bosna“, još izazivaju reakcije, posebno u vremenu kada javnost traži istinu o zloupotrebi novca koji je dolazio kao pomoć odbrani BiH.

Pokret otpora

Kako je trošen novac za opremanje Armije, je li bilo kriminala i šta je trebalo biti urađeno drugačije, prema Vašem mišljenju?

– Kriminalni bossovi, poput Mušana Topalovića Cace i Jusufa Juke Prazine, te njihove vojne bande u početnim danima otpora bili su važan element. Te formacije postepeno su stavljane pod kontrolu, kako se gradila Armija RBiH. Kriminalni bossovi bili su ili ubijeni ili otpušteni ili su izgubili ranije pozicije i utjecaj. No, nije riješen problem korupcije. Neki visoki bosanski politički i vojni lideri i dalje su bili iznimno korumpirani, Alija Delimustafić i Hasan Čengić iz rata su izašli kao vrlo bogati ljudi.

Radite na novoj knjizi koja se tiče položaja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Šta su Vaši glavni nalazi u istraživanju?

– Postojala su dva pokreta otpora prema ustaškoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, koji su po svom karakteru bili bosanski. Narodno-oslobodilački pokret (NOP) pod okriljem komunista te otpor muslimanskih autonomaša koji su bili antiustaški, ali ne i antifašistički. Kako bi pobijedio u ratu u BiH i Jugoslaviji, NOP je morao zadobiti podršku barem dijela muslimanskih autonomaša.

U tome se uspjelo tako što se agitiralo u korist samostalne BiH, kao zajedničke domovine Muslimana, Srba i Hrvata. Učešće Muslimana-Bošnjaka te posebno njihovih istaknutih predstavnika u NOP-u bilo je od suštinske važnosti za pobjedu partizana.

No, kako su komunisti uspostavljali svoju vlast, sve su više ulazili u sukobe sa svojim pristašama iz reda Muslimana koji nisu bili komunisti. Neki od njih bili su ubijeni, drugi zatvoreni, a treći su bili isključeni iz vlasti. U godinama nakon pobjede, komunisti su uskratili Muslimanima mnoga prava koja su uživali tokom NOP-a, poput autonomnosti i priznanja nacije.

Borba za život

Koliko je, zapravo, bilo Bošnjaka koji su podržavali otpor?

– Kao i drugi okupirani narodi, uključujući Srbe i Hrvate, Muslimani Balkana bili su podijeljeni u male grupe onih koji su bili opredijeljeni fašisti i kolaboracionisti i onih koji su podržavali otpor. Između te dvije manjine bila je većina populacije koja se borila da preživi, bez neke izrazite naklonosti prema ijednoj strani, već spremni, ako moraju, sarađivati sa svakim kada treba. Brojke onih koji podržavaju otpor mijenjao se kako je rat tekao. Kada je BiH u pitanju, Muslimani (Bošnjaci) sve su snažnije podržavali NOP kako se rat približavao kraju. No, ta podrška nije bila apsolutna.

Nadam se osudi Stanišića

Pratite i rad Haškog tribunala, kako komentirate niz kontroverznih presuda poput oslobađanja Simatovića i Stanišića?

– Nedavne presude Tribunala u Hagu (ICTY) sada se često tumače kao dio jednog pravca, ali to nije tačno. Svaki se slučaj mora posmatrati pojedinačno. Oslobađanje Gotovine i Markača opravdano je jer je Tužilaštvo optužnicu protiv njih temeljilo na pogrešnim tvrdnjama da je „udruženi zločinački poduhvat“ u Hrvatskoj imao za cilj protjerivanje Srba iz Krajine. Opravdano je i oslobađanje Haradinaja, jer je i slučaj protiv njega bio slab.

Oslobađanje Perišića je razočaravajuće, ali iz ugla gledanja sudija – legitimno. Tužilaštvo je i tu gradilo slučaj na klimavim nogama. Perišić je trebao biti optužen za ono što je u Hrvatskoj i BiH radio 1991.–1992. godine. Na taj način lakše bi se došlo do osuđujuće presude. Ali, oslobađanje Stanišića i Simatovića u potpunosti je nepravedno! Rezoniranje sudija bilo je pogrešno u cijelosti i nadam se da će Žalbeno vijeće poništiti prvostepenu presudu. Pozdravljam osude Zdravka Tolimira i šestorke „Herceg-Bosne“.

http://www.avaz.ba/vijesti/intervju/neki-ratni-politicari-su-se-enormno-obogatili