Sve što se pamti – zaboravi se, a sve što je zapisano – ostaje! (Mula Mustafa Bašeskija)
U Danskoj je umrla Hadžera Ćatović Bijedić, mučenica jame Čavkarica, žrtva i svijedok genocida nad Bošnjacima u Drugom svijetskom ratu
Hadžera Ćatović Bijedić je simbol zločina počinjenih nad Bošnjacima u Drugom svijetskom ratu u Hercegovini za koje nikada niko krivično nije odgovarao. Nad Bošnjacima Hercegovine je tokom Drugog svijetskog rata izvršen genocid s ciljem uništenja države Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda Bošnjaka u cilju stvaranja Velike Srbije. Danas u Hercegovini ževi veoma malo Bošnjaka.
Tahir Pervan – “Nad jamom” – Pogovor za kanadsko izdanje
Cijelu Bosnu i Hercegovinu njemačko-italijanski fašistički okupator uključuje u fašističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, i to bez saglasnosti građana Bosne i Hercegovine. Na Ravnoj Gori u Srbiji, 30. juna 1941. godine, usvaja se četnički program o stvaranju “velike Srbije” unutar Jugoslavije. Tim programom, te kasnijim dopunama i instrukcijama bilo je predviđeno uništavanje Bosnjaka u Bosni i Hercegovini. U tu “veliku Srbiju” trebalo je, prema tom programu, uključiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, svu Dalmaciju do Zadra, dio Hrvatske, Crnu Goru i Makedoniju. Lahkovjernost, neopreznost i nesposobnost Bošnjaka da mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a posebno svoje komšije, nažalost, skupo su plaćeni. Upravo ta šarolikost narodnih, vjerskih i drugih običaja je vijekovima njima davala posebnu punoću i ljepotu življenja. Sve je to smetalo nekim bolesnicima – plemenskim – poglavicama da ostvare etnički – vjerski čiste svoje “velike” države preko mrtvih Bošnjaka, ali uz prethodno omamljivanje svojih masa bojnim pokličima o njihovoj ugroženosti. Kao da su zaboravili da je civilizovan svijet već odavno ušao u eru elektronike i vasionskih letova i da je vrijeme plemenskih ratova, bar što se tiče Evrope, davno prošlo! Prije bi se reklo da je cilj tih bolesnih primitivaca da se, kao velike vođe, oni lično ušuljaju, makar i kao negativci, među velikane svojih naroda. Poznato je pod kakvim predznakom su “ušli” u historiju civilizacije Džingis-kani, Vandali, Huni, Hitleri, Draže Mihajlovići, Pavelići i drugi “velikani” sa smetljišta historije.
Genocid od prije 600 godina nad pomirljivim bogumilima u Bosni od Bizantije sa istoka i Rimskog carstva preko Mađarske sa zapada, ponovio se koncem 20. stoljeća, ali civilizovanog stoljeća, nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Bogumili su zbog tog genocida našli spas u primanju vjere osmanlijskog turskog osvajača, koji im je tada garantovao opstanak. Taj isti osvajač islamske vjeroispovijesti je kroz 500 godina okupacije Srbije i Bosne i Hercegovine sačuvao zatečene pravoslavne manastire i druge pravoslavne svetinje. “Naši” osvajači su za samo dva do tri mjeseca, jedni 1992. drugi 1993. pred ulazak svijeta u 21. stoljeće, gdje su došli i gdje god su mogli, uništili sve Božije objekte – džamije, mektebe i druga islamska svetišta, i to ne samo religiozne vrijednosti nego i vrijednosti iz riznice arhitektonsko-građevinskog kulturnog naslijeđa. O čijem se fundamentalizmu ovdje radi?Holokaust br. 1 iz novijeg doba izvršen je nad evropskim Jevrejima od hitlerovske Njemačke u II svjetskom ratu 1939–1945., a holokaust br. 2 izvršen je ubijanjem i raseljavanjem Muslimana Bosne i Hercegovine, i to u srcu Evrope, od 1992. do 1995. godine. Ovaj čin naših fašista je, kao i holokaust br. 1, izvršen uz dozvolu velikih evropskih sila. Nekim krugovima u Evropi smeta što u njihovoj “evropskoj avliji” postoji jedna organizirana državna zajednica u kojoj pored većinskog hrišćanskog naroda živi i narod islamske vjeroispovijesti. Da možda nije riječ o novoj inkviziciji? Taj, svjesni ili nesvjesni, nehat Evrope u toku fizičkog uništavanja (genocida) Bosnjaka jeste fašističkim agresorima davao slobodu i krila da čine najmonstruoznije zločine kakvi nisu u historiji nikad zabilježeni, kako po načinu vršenja zločina i iživljavanja nad žrtvama genocida, tako i po obimu zločina! Vrhunac tog “navijanja” Zapada za Miloševićevu Srbiju ispoljio se koncem 1995., u američkom gradu Daytonu, kada su velike sile Zapada, uključujući i Rusiju i SAD, pod prijetnjom nametnuli državi Bosni i Hercegovini, žrtvi agresije, tzv. Sporazum kojim je legalizovana agresija i njene ogromne i nepopravljive posljedice, dajući napadaču etnički očišćenu polovinu teritorije Bosne i Hercegovine u znaku tzv. Republike Srpske. U toku srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) na razne načine ubijeno je oko 200.000 Bošnjaka-Muslimana (smetali su podjeli Bosne i Hercegovine), a iz svojih kuća je protjerano uz pljačku imovine više od milion Bošnjaka (u tome oko 250.000 nepovratno u 111 zemalja svijeta). Porušeno je i spaljeno više od 800 džamija, nekoliko biblioteka (da se zatare svaki trag o postojanju muslimana na ovim prostorima), uništeni i opljačkani privredni objekti, stanovi i kuće, prosvjetni i zdravstveni objekti na prostorima gdje god su stigle okupatorske horde napadača i ubica.
Slična stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini su se desila za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) progonima i pokoljima koje su vršili srpsko-crnogorski četnici Draže Mihajlovića, i to uz saglasnost hrvatsko-ustaške vlasti tzv. NDH. Pokoljima iz Drugog svjetskog rata i kasnijim raseljavanjima Bosna i Hercegovina je obezglavljena – ostala je bez bošnjačkih gradskih ljudi – bošnjačkih elite grada. Prazninu su poslije 1945. popunile doseljene seljačke mase pretežno srpsko-crnogorske, koje su dale većinu ratnih zločinaca kojima je suđeno u Haagu. Prema istraživanjima historičara prof. Bogoljuba Kočovića (London) i nezavisno od njega prof. Vladimira Žerjavića (Zagreb), za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) na prostoru bivše Jugoslavije najviše je stradao bošnjački narod sa 8,1% svoje populacije, zatim srpski narod zajedno sa Crnogorcima 7,4 % te hrvatski narod oko 3,5%. O stravičnom stradanju Jevreja i Roma (oko 90 %) u javnosti je poznato.
“Pervan Tahir zapisom potresnih svjedočenja Hadžere Ćatović bogati bošnjačko kolektivno pamćenje koje sve više zauzima svoje mjesto u kolektivnoj svijesti bosanskohercegovačkog naroda. Svjedočenje Hadžere Ćatović, zapisano u knjizi “Nad jamom” je dokaz stalnih, kontinuiranih genocidnih prijetnji prema Bošnjacima, muslimanima i islamu u Bosni i Hercegovini. Istovremeno to svjedočenje je svojevrsna Pervanova pobuna protiv minimiziranja tog i sličnih zločina, protiv negiranja zla koje se okomilo na Bošnjake. Jer, upravo minimiziranje tog zločina je pomoglo da isto zlo opet trijumfuje nad istim žrtvama, Bošnjacima. Četiri decenije poslije. Zato preporučujem knjigu “Nad jamom” ne samo u Kanadi i Sjevernoj Americi, već i u čitavoj bosanskohercegovačkoj dijaspori. Pervan Tahir brani nezaborav zla perom. Njegov zapis zla nad Bošnjacima ostaje vječno svjedočiti generacijama koje dolaze. Posebno to svjedočenje treba dijaspori koja sve više zaboravlja zločin”. Emir Ramic, pogovor kanadskom izdanju romana „Nad jamom“ Tahira Pervana. Institut za istraživanje genocida Kanada se zahvaljuje književniku Tahiru Pervanu što je istrgao od zaborava potresna svjedočenja Hadžere Ćatović i tako obogatio kolektivno pamćenje svih istinskih prijatelja istine i pravde u svijetu.
Profesor Emir Ramić
Hamilton, Ontario, Kanada
30. 11. 2010
http://www.bosnjaci.net/pdfs/Tahir_Pervan–Nad_jamom.pdf
Iza nane Hadžere ostala je poruka i upozorenje koje upućuje da – mijenjamo svoj odgoj, da bi promijenili svoju sudbinu na bolje.
Devedesettrogodišnja Hadžera Ćatović-Bijedić u svom je životnom vijeku bila svjedok dva genocida, koji su nad Bošnjacima istočne Hercegovine počinjeni u posljednjih osam decenija. Prije sedamdeset dvije godine je, zajedno sa stotinama Bošnjaka, bačena u jamu Čavkarica, ali je nekim čudom preživjela i tako (p)ostala jedini svjedok ovog strašnog zločina nad Bošnjacima istočne Hercegovine.
Svjedočenje Hadžere Bijedić bačene u jamu Čavkaricu, septembar 1941.
„Kada su nas četnici uhvatili, to jest naše komšije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. Na pitanje je li vas koliko bilo, ona mi je odgovorila da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca, a među nama se nalazio i pokoji mladić koga su uhvatili nakon što je nestao i posljednji metak.
Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratiše govoreći da će nas povratiti kućama, dok su oni u stvari tražili jamu u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu koja im je bila po volji.
Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako da mi koji smo ovamo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan od njih je dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene.
Povedoše me sa jednom ženom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od ove partije mene su bacili prvu.
Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka ja sam se od straha onesvijestila. Kad sam pala u jamu potres me je osvijestio.
Dno jame je bilo malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu da me ne bi udarali oni što će doći iza mene, što su ih bacili. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa i jedna žena, isto Čatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogi jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan.
Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili mnogi od nas.
Dosta sam našla hljeba u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja.
Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kg, dok sada imam blizu 70.“
Izvor: Fond arhiv Hazi Husref-begove biblioteke u Sarajevu, A 3769, stranice 20-21)
Zločin u Čavkarici: Istina koja se otkriva nakon sedamdeset dvije godine
Jama Čavkarica je duboka nekoliko stotina metara. Nalazi se u hercegovačkom kršu, u Planoj, nedaleko od Bileće. Neki ljudi kažu da u toj jami-bezdanu čavke prave gnijezda, pa je, navodno, po tome i dobila ime. Ovaj se zločin nad hercegovačkim muslimanima, jedan od bezbrojnih, pripisuje lokalnim četnicima, ali su mnogi od njih “prešli” u partizane kad su uvidjeli da Hitler i saveznici gube rat. Zna se jako dobro da su nakon Drugog svjetskog rata neki od četničkih dželata, a kasnije partizana, koji su ubijali na Čavkarici, u komunističkoj Jugoslaviji obavljali visoke političke, vojne i policijske funkcije, a posebno u Bosni i Hercegovini. Možda je to i bio razlog što su nakon rata Čavkaricu i kosti nevinih žrtava prekrili zaborav i šutnja. Otvor na jami Čavkarica je zabetoniran poslije Drugog svjetskog rata.
Odgajani smo na zaboravu, negiranju svoje nacije i kulture, a sve da bi nam se moglo desiti ono što se desilo 90-tih.
Nakon 72 godine od strašnog zločina kada su takozvani ”ustanici” u avgustu 1941. godine u jamu Čavkarica duboku nekoliko stotina metara u hercegovačkom kršu, nedaleko od Bileće, bacili više stotina Bošnjaka, mahom djece, 11. avgusta u Planoj kod Bileće bit će po prvi put obavljena dženaza-namaz nevinim žrtvama.
Znaju se imena 468 ubijenih i bačenih u Čavkaricu, ali se osnovano vjeruje da je i broj znatno veći. Za mnoge niko nije mogao dati podatke, jer su cijele porodice bile iskorijenjene. Vjeruje se da se broj kreće do 700, a prema nekim podacima i preko hiljadu osoba.
Jedina je preživjela tada 20-godišnja Hadžera Ćatović-Bijedić iz sela Đeče, koja je sa 144 rođaka bačena u jamu. Ostala je živa i poslije 63 dana je izvučena iz jame, ali se godinama suočavala s prijetnjama pojedinaca iz tajne jugoslavenske policije kako ne bi govorila o tim zločinima.
Prema istraživačima, za ovaj zločin smatraju se odgovornim četničke jedinice, ali su mnogi od umiješanih u zločine kasnije prišli partizanima te su poslije Drugog svjetskog rata obavljali visoke funkcije u istočnoj Hercegovini. Neki su dobili i status narodnih heroja i ulice, što je uglavnom bio razlog da se ovaj zločin zataškavao i svi koji su o njemu govorili i pisali bili su pod udarom jugoslavenske tajne policije. Ljeto 1941. godine je, inače, bilo vrijeme bliske saradnje četničkih i partizanskih jedinica, što je bio dodatni motiv da se poslije Drugog svjetskog rata insistira na skrivanju povijesnih istina.
”Željeli smo da na neki način obilježimo stradanje Bošnjaka istočne Hercegovine, od perioda Kraljevine Jugoslavije, preko Drugog svjetskog rata do posljednje agresije. Budući će 11. avgusta biti otvorena obnovljena džamija u Planoj, smatrali smo da se ta manifestacija ne može održati bez sjećanja na Čavkaricu i užasne zločine o kojima se u vrijeme SFR Jugoslavije nije smjelo govoriti, a jama Čavkarica je čak bila betonirana. Zato ćemo sada prvi put poslije 72 godine i šest dana obilježiti stradanje žrtava u istočnoj Hercegovini. Bošnjaci nisu samo tu stradali. Stradali su diljem istočne Hercegovine i Bosne, u Podrinju, ali takvi zločini nikada nisu obilježavani. Odgajani smo na zaboravu, negiranju svoje nacije i kulture, a sve da bi nam se moglo desiti ono što se desilo 90-tih. Dok smo mi vjerovali u slom fašizma, drugi su oštrili kame za nove zločine. To se ne smije ponoviti”, kazao je za agenciju Anadolija mostarski muftija Seid ef. Smajkić.
Dodaje kako je sjećanje na Čavkaricu ”dug naše generacije”, te da se ”svoje tužne i krvave historije itekako moramo sjećati”.
Trebinjski imam Husein ef. Hodžić, jedan od inicijatora sjećanja na Čavkaricu, kazao je za AA da Bošnjacima zločini u istočnoj Hercegovini trebaju biti pouka i da ih se moraju sjećati.
”Nažalost, ni naši mnogi uglednici nikada nisu čuli za ovaj zločin. Moramo čuvati sjećanje na ove događaje”, rekao je on.
Dan prije klanjanja dženaze nevinim žrtvama u Mostaru će biti održan i okrugli stol na kojem će se govoriti o temu jame Čavkarice uz učešće eminentnih stručnjaka.
Inače, 11. avgusta ove godine u Planoj kod Bileće će biti otvorena i Avdića džamija koja će u buduće nositi ime imama Ćamila ef. Avdića. Avdića džamija je sagrađena 1617 godine, a srušena tokom tokom agresije 1992. godine. To je poslije džamije u gradu, druga džamija u Bileći koja će biti obnovljena.
U Bileći je do agresije na BiH živjelo 1.947 Bošnjaka, a prema neslužbenim podacima sada ih ima svega nekoliko desetina.
Izvor: Anadolija (arhiv)