Dr. Dejan Jović, glavni analitičar ureda predsjednika Republike Hrvatske podržava Gibsovo negiranje genocida u Srebrenici
Zajedničko pismo patriotskih organizacija predsjedniku Republike Hrvatske
Dr. Dejan Jović, glavni analitičar i posebni koordinator ureda predsjednika Republike Hrvatske u prikazu knjige dr. Dejvida Gibsa „Humanitarna intervencija i uništenje Jugoslavije“, podžava Gibsovo negiranje genocida u Srebrenici, podržava lažnu Gibsovu tezu da su Bošnjaci provocirali masakre i da su vlada u Sarajevu i Armija Republike BiH granatirali vlastite gradove i ljude. Prihvatajuću teze iz Gibsove knjige, dr. Dejan Jović prihvata i podgrijava interpretacije događaja koje zastupaju srpski nacionalistički krugovi okupljeno oko najekstremnijih srpskih političkih, akademskih, kulturnih i crkvenih krugova koji opravdavaju agresorsko – genocidni projekat svi Srbi u Velikoj Srbiji na račun podjele Bosne i Hercegovine i uništenja Bošnjaka, jer je po srpskim ekstremnim nacionalistima Jugoslavija uništena namjerno, a Srbi su žrtve neprijateljskih zapadnih sila.
Zajedničko pismo patriotskih organizacija predsjedniku Republike Hrvatske
Vise: Zajednicko pismo predsjedniku Hrvtske u vezi Dejana Jovica
Dr. Dejan Jović je na početku mandata kao savjetnik ureda predsjednika Republike Hrvatske bio autor inicijative saradnje predsjednika genocidnog entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika sa predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem. Cilj je bio da se neprijatelj države BiH i neprijatelj bošnjačkog naroda Milorad Dodik promoviše u navodnog velikog demokratu. Zločinačku namjeru Dejana Jovića uspjeli su srušti patrioti Bosne i Hercegovine upućivanjem kopije transkripta sa sjednice Skupštine entiteta Republike Srpske od 24/25 maja 1995,god.To je podiglo veliku prašinu u hrvatskoj javnosti tako da je predsjednik Republike Hrvatske odustao pod pritiskom javnosti i nikada se poslije toga nije sastao sa Miloradom Dodikom bar ne javno.
U Hrvatskoj je na djelu snažno buđenje desničarskih ultrakonzervativnih stavova koji mogu uticati na vračanje tuđmanove politike podjele Bosne i Hercegovine i smanjenja životnog prostora Bošnjaka.
Humanitarno razaranje Jugoslavije – recenzija Dejana Jovića
Vise: Humanitarno razaranje Jugoslavije – recenzija Dejana Jovica
Dejan Jovic, Jugoslavija – država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990), Prometej, Zagreb, 2003
p. 141: ‘Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće das u odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslovenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)’
p. 56: ‘Smjer protesta protiv režima, primjerice u Čehoslovačkoj i Srbiji, bilo je potpuno drukčiji, pa su Havel i Milošević postali antipodi u svemu. Dok je jedan vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije, za upsostavu države.’
p. 63: ‘Podrška Zapada Bošnjacima i Albanaca (dakle, muslimanima) ne uklapa se o shemu o religijski-kulturalno determiniranoj politici.’
p. 64: ‘Britanska je reakcija na separatizam u Sjevernoj Irskoj tipičan primjer liberalne (minimalne) države, koja se nije suzdržavala da zavede ratno stanje i upotrijebi teknove ne bi li građanski rat zaustavila prije nego što je počeo. Nasuprot tome, u državi u odumiranju, socijalističkoj Jugoslaviji, Jugoslavenska narodna armija pretvorila se u filmskoj snimatelja ilegalnog uvoza oružja na granici (s Mađarskom) koju je bilo dužna štititi uprova od takve vrste ilegalne aktivnosti.’
p. 65n: ‘U svojoj prvoj fazi, Milošević vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Njegova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo ime i ništa više, bila glavni razlog zbog kojeg je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000).’
p. 156: ‘Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milosevic je odbacio Kardelja, ali ne i Tita.’
p. 400: ‘Njegov je program sada, po prvi put, izgleao jasno I onima na najnižoj ljestvici društvene hierarhije, a on ga je provodio odlučno: najprije jedinstvo srpske Partije, potom jedinstvo Srbije, pa jugoslavenske Partije, pa Jugoslavije. Taj program imao četiri faze – Milošević je sada završio prvu; u trećoj će biti zaustavljen, a u četvrtoj poražen.’
p. 471: ‘S malo pokazane benevolentnosti prema samom Miloševiću i Kučanu moglo bi se reći da je bar dio njihove motivacije moguće objasniti pokušajem da se vlast zadrži kako bi se spriječilo “prave nacionaliste” (one oko Nove revije ili ljude kako što je u tom trnutku bio Vuk Drašković) da prevladaju u Sloveniji i Srbiji. Oni su morali, kako David Owen kasnije kaže za Miloševića, “jahati na tigru nacionalizma ako nisu htjeli a ih taj tigar proguta” (1995: 129). Izgledali su moćno, svemoćno; ali u stvarnosti su obojica bili uplašeni da bi silazak Saveza komunista s političke scene mogao dovesti samo do goreg nacionalizma. Prihvaćali su nacionalizam kako bi ga sprijećili.’
p. 491-492: ‘Izvori koji su bili na raspolaganju autora ove knjige ne daju dovoljno razloga za zaključak das u članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujići, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlja, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio.’
p. 485: ‘Kad je hrvatska vlada pokušala spriječiti to preuzimanje, Jugoslavenska se narodna armija ispriječila između nje i Srba, možda i u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj.’
p. 485: ‘Armija je sada bila uvučena (s obzirom na stupanj konfuznosti unutar nje, možda i sama ne potpuno svjesna toga) u inter-etnički sukob, koji će kasnije, posebno nakon augusta 1991, zapaliti sve ono što je nekad bila Jugoslavija.’
pp. 492-493: ‘Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devetdesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono ju bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone” i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kokuma su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.’
Dejan Jovic, Jugoslavija – država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990), Prometej, Zagreb, 2003
Vise: DejanJovic