GENOCID SE NIJE MOGAO SPONTANO DOGODITI, SVE JE PLANSKI RAĐENO, PRIPREMLJENO
April 30, 2015
U ponedjeljak večer, 27. aprila na Kolumbiji univerzitetu (Columbia Universuty) u New Yorku pod okriljem Harriman instituta, održana je komemoracija u povodu 20.godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.
Harriman insitut je osnovan 1946. Godine, kao naučna institucija na Kolumbiji univerzitetu koji se striktno bavi temama Rusije, Istočne Evrope i Evroazije. Od samog svog osnivanja Harriman institut ima vodeću ulogu po pitanju znanosti u društvenim sferama u već pomenutim svjetskim oblastima.
Naglašavamo, ovo je prvi put da se komemoracija za srebreničke žrtve genocida održava na njujorškom Kolumbija univerzitetu, jednoj od najprestižnijh edukativnih institucija u svijetu.
Sala na odsjeku za internacionalne i javne poslove, u kojoj je održana komemoracija za žrtve genocida, bila je ispunjen do poslijednjeg mjesta.
Uvodnu riječ je imala Tanya Domi, profesorica ljudskih prava na Kolimbiji univerzitetu, ujedno moderator panela na komemoraciji. U svom obraćanju prof. Domi je naglasila da joj je velika čast što je Kolumbija univerzitet po prvi put domaćin ovom tako važnom događaju, komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici. Ona je istakla da ovo jeste prvi put, ali obećavam da ćemo ubuduće imati kontinuitet sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovni. Prof. Domi je naglasila, u okviru komemoracije biti prikazan dokumentarni film “Ni ovdje a ni tamo”, koji prati preživjele žrtve genocida, konkretno porodicu Selimović iz Srebrenice prilikom dolaska u Ameriku i odlaska u Srebrenicu po prvi put nakon 13 godina, da bi pokopali članove svoje porodice koji su ubijeni u genocidu od strane srpsko-crnogorskih vojnih i paravojnih formacija.
– Nažalost, genocid u Srebrenici nije još uvijek univerzalno priznat i pored pravosnažnih presuda za ratne zločine od strane Međunarodnog suda pravde u Haagu i Suda u BiH, i sve dok je tako naši glasovi treba da budu jači i snazniji od onih koji negiraju genocid, istakla je između ostaloga Delkić.
Zatim je ispred bošnjačke dijasporalne zajednice najvljen Eldin Elezović, potpredsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, čije obraćanje je bilo veoma emotivno i nadahnuto što je sve prisutne dovelo do suza. Elezović je hronološki poredao period srpsko-crnogorske agresije na BiH, zatim vojne, paravojne i policijske invazije na Srebrenicu i Žepu, zaštićene zone UN-a, posebno ističući period od početka Jula mjeseca 1995. pa sve do samog kraja izvršenja genocida.
Elezović je prenio svjedočenja nekoliko preživjelih žrtava genocida, također napomenuvši da su se kosti ubijenih nalazili u više grobnica, velikih i malih, jer su na taj način srpsko-crnogorski zločinci htjeli prikriti planetarni zločin koji su počinili u srcu Europe i pred očim cijelog svijeta. Sakriti kosti nedužnih žrtva genocida – prikriti. On je posebno istakao ulogu UN-a i njihove Rezolucije 819, na osnovu koje su Srebrenica i Žepa proglašene njihovom zaštićenom zonom.
– U Julu 1995., svijet je izdao Srebrenicu. Svi su putem medija gledali kako srpsko-crnogorski zločinci provode genocid, ne uradivši baš ništa da bi ga spriječili, rekao je Elezović, podvlačeći da sadašnji Ustav Bosne i Hercegovine treba biti transformisan i moć veta treba da bude oduzet od srpske strane, od onih koji su počinili genocid kao i oni koji su naslijedili zločince a koji se danas isto ponašaju, koji još uvijek svim silama koče razvoj Bosne i Hercegovine.
Potpresdsjednik KBSA Elezović je na kraju obraćanja citirao Kofi Annan-a, generalnog sekretara UN-a u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima: “Srebrenica je najveća sramota u historiji UN-a”, na šta je gospodin Elezovic rekao: “Priznavanje sramote nije dovoljno, odgovrnost mora treba da postoji. Genocid u Srebrenici će nas tjerati zuavijek”.
Nakon prikazanog filma prisutnima su se obratili dr. Sarah Wagner, profesorica antropologije na George Town University i autorica knjige “To Know Where He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s Missing” (University of California Press, 2008), i koautor sa Lara-om Nettelfield “Srebrenica in the Aftermath of Genocide” (Cambridge University Press, 2014). Dr. Wagner je u svom obraćanju istakla važnost očuvanja i prenošenja istine o genocidu u Srebrenici. Također je napomenula da gotovo svake godina 11. jula ide na komemoraciju i kolektivnu dženazu u Srebrenici, i da svaki put doživljava nemjerljivu bol i tugu. Dr. Wagner je veoma sjetno ukazala na poseban momenat, momenat mukle tišine i zvuka lopata koje bacaju zemlju na tabute prilikom ukopa žrtava genocida. Ovaj momenat je kod prisutnih izazvao uzdahe i suze.
Zatim se obratila profesorica na St. Johns University u New Yorku dr. Dijana Jelača. Profesorica Jelača je stručnjak na polju kominukacija i filmskog studija, na poljima traume i memorije, kao i na polju post socijalizma, također na polju tranzicijske feminističke teorije. Profesorica Jelača je naglasila da je prošlo dvadeset godina od genocida u Srebrenici, i da gledano sa historijskog stajališta dvadest godina možda nije puno ali je ipak dovoljno jer su već nekolike punoljetne generacije stasale poslije genocida. Zatim je naglasila kako je od velike važnosti to kako mi pričamo o Srebrenici i genocidu. Na koji način se prenose sjećanja? Da li su samo riječi dovoljne, ali ponekad riječi su sve što imamo. Također je rekla da po nekima sama debata da li je bio genocid ili nije odvlači pažnju od ljudskih žrtava i odvuče nas u pravcu politike i birokracije. Dr. Jelača je napomenula na sistematski aspekt planiranja i izvršenja genocida, važnosti prenošenja istine o planiranju i samoj egzekuciji genocida. Dakle to nije nešto što se je spontano moglo dogoditi nego naprotiv sve planski rađeno i pripremljeno. Dr. Jelača je zaključila da je od izuzetne važnosti da se proaktivno govori o genocidu i njegovim posljedicama zbog generacija koje dolaze i koje su već tu.
Posljedni se je obratio Tuzlak Zlatko Filipović koji je nagrađivani međunarodni multimedijalni novinar koji živi i radi u New Yorku. Trenutno radi kao producent na Network News Service (NNS), ABC, CBS i Fox News u NYC. Također je član Organizacionog odbora Bosansko-hercegovačkog filmskog festivala, koji se održava svake godine u New Yorku. Filipović je u svom obraćanju naglasio kako ovakvi događaji treba da budu organizirani češće jer se može vidjeti da ima značajnog efekta na polju kolektivnog liječenja od posljedica genocida.
Ovaj dogadja je zaista bio poseban i neponovljiv po mnogo čemu. Počevši od uvodnih riječi briljatne profesorice Domi, preko Ajle Delkić, pa do izlaganja Elezovića za vrijeme čijeg izlaganja su svi prisutni plakali. Bilo je vrlo teško vidjeti svjedoke genocida, što prisutne što u dokumentarnom filmu; toliko slomljenih srca i ogromnih ljudskih tragedija… Ovo je zaista bila jedna univerzalna priča o genocidu, o pamćenju, o prenošenju, o sjećanju, o dislokaciji, pronalaženju novog mjesta stanovanja i življenja koje zoveš kućom, nakon toliko nasilnog prevrata, kao posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, agresije na ljudski rod.
Nakon ove komemoracije, zajednički je zaključak da o genocidu u BiH ima samo jedna istina, da nas sviju koji smo bili tu srce boli, da su naše emocije izrazito jake i bolne, da se danima poslije komemoracije osjećamo toliko skrhani, pa se pitamo kako li je porodicama, majkama, sestrama, djeci, suprugama, koje su gledali svojim očima kada im najmilije odvode na klanje, strijeljanje, silovanje… a cijeli svijet je to tako sve uživo gledao i dandanas gleda, i opet šuti.
Biti okružen ljudima koji su plakali u znak sjećanja na Srebrenicu i genocid je zaista nešto neponovljivo i nešto što se ne može prenijeti na papir. A ujedno ovo je bio i čin ljubavi kao otpornost na agresiju, na genocid, na one koji hoće da zaboravimo, na one koji negiraju ono što se negirati ne može.
Čestitamo organizatorima komemoracije koji su ovim činom pokazali da se istina o genocidu treba institucionalno pamtiti i širiti na svakom pedlju zemlje i da pravda stigne svakog zločinca tako da se nikada i nikome ne ponovi Srebrebnica.
Posebnu zahvalnost i respekt upućujemo moderatoru komemoracije prof. Tanyi Domi i dr. Sarah Wagner. Bosna i Hercegovina kada ima ovakve prijatelje Sjedinjenim državama, ubijeđeni smo da genocid i žrtve genocida neće nikada biti zaboravljni. Pamtit ćemo i prenosti budućim generacijama. Prof. Domi je rekla da je ovo tek početak organiziranja na Kolumbiji univerzitetu i da se neće stati samo na ovome. Ona je veliki borac za istinu i pravdu i njoj treba vjerovati. Najzad reakcija prisutnih, odjek sa komemoracije srebreničkim žrtvama genocida, kao i onih koji žale što nisu mogli biti prisutni, iz svjetske metropole New York šalje se jasna poruka žrtve genocida u Srebrenici i BiH nikada neće biti zaboravljene!