“Stupica nevidljivog djeteta”

11159479_1436040980030005_2037659421824888981_n

Alena Muhića, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada, je silovana majka Bošnjakinja, ostavila nakon rođenja u bolnici 1993, a da mu nije dala ni ime.

Silovanje žena bila je jedna od komponenti genocida u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Silovanje je kao praktični cilj imalo trudnoću. U koncentracionim logorima, fabričkim halama, školama, hotelima i svuda gdje su se masovna silovanja odvijala, žene su bile silovane sve dok se ne konstatuje trudnoća. Abortus je bio isključen. Bila je ovo fiktivna eliminacija dječijeg genetskog porijekla i promjena identiteta. Zločin silovanja je akt kojim se žrtva markira u smislu da nosi biljeg do kraja života. U prvom redu u fizičkom smislu kao dijela tijela. Kao implantirani dio u vlastitom tijelu. Kao sudbinu kojom su određene teškoće kako bi se žrtva paralizirala u odnosu prema nanesenoj boli. Zatim kao fizičko podsjećanje u budućnosti u smislu realnosti zločina.
Mnoge od preko 30.000 silovanih žena u Bosni u periodu 1992-1995. nemaju snage govoriti o tom činu. Mnogi naučni autoriteti iz oblasti psihologije, sociologije, psihijatrije, historije i drugih nauka izbjegavaju ovu temu. Mnoga djeca rođena od silovanih majki i ne znaju da su njihove majke silovane. Od svih zločina genocida veo šutnje najdeblji je oko zločina silovanja. Vrhunac tog licemjerja je stvaranje takvih društvenih okolnosti u kojima se žrtva počinje stidjeti, a oni koji su krivi počinju se posmatrati i doživljavati kao osobe od časti i poštovanja. Samoprevara je, međutim, misliti da će čovjek nanošenjem bola drugom, osloboditi sebe svih patnji i bolova. To je sadistička samoprevara. Alen Muhić, glavni junak ove oral history, pretočene u dokumentarno-igrani film, zna istinu i o sebi i o svojoj silovanoj majci i o svom ocu. Alen je smogao hrabrosti da stane pred filmske kamere i progovori… I ispriča univerzalnu priču o borbi dobra i zla.
Film “Stupica nevidljivog djeteta” dio je serijala “Oral BiHistory”, Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Ovaj film treba toj armiji djece rođene u ratu činom silovanja ili rođene i ostavljene da pokaže da nije kraj svjetla, da i njima, drugima to bude jedno sredstvo, jedan način da lakše izađu da prebrode svoje životne situacije i probleme i da postanu normalni, sastavni dio društva kakav jesu. A ne da budu etiketirani kao ratna djeca četnika, ustaša i tako dalje. Takve djece je na hiljade.
Zločini silovanja više od drugih počinjenih tokom rata obavijeni su ćutnjom, pa će i film o Alenu Muhiću sasvim sigurno otvoriti brojna pitanja, između ostalih i ona koja se vezuju za tzv. nevidljivu djecu, rođenu nakon silovanja, čiji identiteti se sakrivaju. Alen je jedan od onih koji je tragajući za rodnim identitetom postao itekako vidljiv. No za to je trebalo hrabrosti jer je, za razliku od onih koji ćute, odlučio da traži odgovore i priča o sebi.
Film otkriva da je Alenov biološki otac Radmilo Vuković, koji je kao pripadnik vojnih snaga tzv. Srpske Republike bio optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tužilaštvo BiH ga je teretilo da je u više navrata silovao zaštićenu svedokinju u Foči u ljeto 1992. godine. Nakon što je uspjela napustiti grad u februaru 1993. godine rodila je muško dijete, koje je odmah napustila. Vuković je prvobitno osuđen na pet i po godina zatvora, ali je poslije oslobođen optužbi.