IGK: Proglasiti logor Omarska zaštićenim, nacionalnim spomenikom stradanja i tako omogućiti izgradnju muzejskog memorijalnog centra.
Genocid u Prijedoru nije historijska tema ni tema historije, nego je to cijela ljudska posebno evropska i balkanska budućnost koja mora biti prinuđena da sebe odredi prema zločinu genocida u Prijedoru.
Permanentna borba protiv zla ne obavezuje samo poslije Aušvica, nego i poslije Omarske. Nema ljudskog spasenja bez istine, pravade, kulture sjećanja i na osnovu toga mira među ljudima.
IGK kontinuirano postavlja pitanje zašto nije bilo presude za genocid za ratne zločine u Prijedoru i zašto je ljudsko pravo žrtava na postavljanje spomen-obilježja anticivilizacijski uskraćeno.
Haški tribunal je 1997. godine prepoznao zločin u Prijedoru kao eliminacijski obrazac ponašanja usmjeren protiv Bošnjaka i Hrvata. Dvadeset godina kasnije, Haški tribunal je u slučaju Karadžić utvrdio da je postojao udruženi zločinački poduhvat sa zajedničkim planom ‘trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s teritorije koju su zauzeli bosanski Srbi’. Drugim riječima, Haški tribunal je ponovno utvrdio postojanje plana za postizanje etničke homogenosti kroz činjenje ratnih zločina, potvrđujući eliminacijski obrazac.
Međutim, u slučaju Karadžić, Žalbeno vijeće je neobjašnjivo sugerisalo da broj žrtava u Prijedoru nije dosegao razinu zločina genocida i osvrnulo se na zaključak Pretresnog vijeća da “iako su podaci utvrdili izvan razumne sumnje zajedničku namjeru za uklanjanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata iz općina iz tačke 1, podaci nisu podržali, kao jedinu razumnu pretpostavku, zaključak o genocidnoj namjeri“.
IGK pita šta bi drugo mogla biti namjera za tako sistematski plan protjerivanja ili trajnog uklanjanja članova jedne grupe. Žalbeno vijeće Haškog tribunala nije uspjelo prepoznati sam obrazac genocidnog ponašanja koji je otkrilo u vlastitim procesima tokom dvadeset godina, od Tadića do Karadžića: zajednički plan za trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s teritorije koju su zauzeli bosanski Srbi. U ovom slučaju nisu uspjeli prepoznati istinu i odati počast sjećanju na žrtve genocida u Prijedoru.
Svi politički establišmenit entiteta Rs nastavili su slijediti svoj eliminacijski cilj onemogućavanjem povratka izbjeglica kroz psihološko zastrašivanje, uključujući glorifikaciju ratnih zločinaca, te sprečavanjem ili odvraćanjem od postavljanja spomen-obilježja za žrtve. S obzirom na deklaraciju “svesrpskog sabora” koja govori o ujedinjenju svih Srba i secesionističke prijetnje entieta Rs, vrijeme je da međunarodna zajednica prepozna teške zločine počinjene u Prijedoru kao dio eliminacijskog, genocidnog obrasca. S takvom sviješću o istini, negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca moraju biti osuđeni i procesuirani.
Preživjeli u Prijedoru moraju imati pravo postavljanja spomen-obilježja. “Bijela kuća” u Omarskoj trebala, prema željama preživjelih, postatimemorijalni centar, spomen-muzej zamišljen da edukuje buduće generacije kako bi se spriječilo ponavljanje zločina. Jer samo podržavanjem prava na memorijalizaciju buduće generacije mogu biti edukovane kako bi se spriječilo ponavljanje zločina i osigurala mirna budućnost. Vrijeme je da međunarodna zajednica poduzme odgovarajuće mjere za podršku pravima preživjelih i ispoštuje sjećanje na žrtve genocida u Prijedoru.
Čuvajmo kulturu sjećanja na koncentracioni logor smrti Omarska. Odajimo dužnu počast svim žrtvama logora Omarske. Sjećajmo se patnji i stradanja kroz koje su prošle žrtve torture logora Omarska. Prenesemo poruku misije kulture sjećanja – da je naša obaveza da činimo sve da zlo – agresija i genocid, koje se desilo u Omarskoj, Prijedoru i BiH više nikada nikome ne ponovi. Koncentracioni logor smrti Omarska ostaje trajni simbol genocida u Prijedoru i BiH, genocida koji je bio i sredstvo i cilj velikosrpskog fašizma u anticivilizacijskom kidisanju na državu BiH i njene građane.
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}
