Silovanje je sastavni dio strategije agresije i genocida
Značaj UN Deklaracije o seksualnom nasilju u ratovima
Članice UN-a podržale su Deklaraciju kojom se želi eliminisati seksualno nasilje u sukobima. Njome se silovanje u ratu podiže na nivo ratnog zločina, poput genocida i terorizma. Deklaraciju su potpisali predstavnici 113 država, a povod su bili zločini silovanja u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima.
Institut za istraživanje genocida, Kanada podržava deklaraciju kojom se obvezuju na novu akciju za eliminiranje seksualnog nasilja u sukobima. Deklaracija zabranjuje da se u okviru mirovnih sporazuma amnestira seksualno nasilje i omogućuje da se osumnjičeni za takvo nasilje uhapse bilo gdje u svijetu. Dokument traži usvajanje novog Međunarodnog protokoa 2014. koji bi osigurao da prikupljeni dokazi o seksualnom nasilju budu upotrebljivi pred sudovima.
Više od 50.000 žrtava zločina silovanja u Bosni i Hercegovini i dan danas sreću svoje silovatelje na ulici. Žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini se još ne prizna status ratnih žrtava iako moraju živjeti sa strašnom traumom. Institu za istraživanje genocida Kanada je zgrožen malim brojem presuda za silovanja, jer je samo 30 muškaraca izvedeno pred sud, a registrirano je više od 50.000 silovanja. Problem seksualnog nasilja treba dići na najvišu političku razinu problema, uz bok genocidu i terorizmu, jer je seksualno nasilje jedno od najtežih kršenja Ženevske konvencije. Takav tretman zločina silovanja bi omogućio hapšenje počinitelja u svim državama svijeta i procesuiranje na svim sudovima.
Institut za istraživanje genocida, Kanada vidi deklaraciju kao prekretnicu u borbi protiv nekažnjavanja počinitelja tog užasnog ratnog zločina, te podržava održavanje svjetske konferencije o seksualnom nasilju u sukobima.
Haški tribunal nije uvrstio zločin masovnog silovanja kao djela ratne strategije, čime je ženske žrtve stavio na marginu i relativizovao i negirao iskustvo silovanih žena i ostalih žena žrtava rata. Sud je nastavio svoju praksu neuvršćivanja kao posebne tačke zločina silovanja kao ratne strategije još od optužnice u slučaju Lukić. Haški tribunal je 1993. godine, na pritisak globalnih feminističkih i aktivističkih mreža i pravnih ekspertkinja, proglasio silovanje zločinom protiv čovečnosti, i do sada je u Tribunalu donesena jedna presuda u slučaju Foča, koja se bavi seksualnim nasiljem. U agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini tjela žena su bila bojišta, dok poslije rata zločini protiv žena ostaju nevidljivi i neimenovani kao takvi. Isključivanje seksualnog zločina iz međunarodnog krivičnog prava predstavlja okrutnu i ciničnu uvredu za osobe preživele žrtve seksualnog nasilja. Isključiti procesuiranje rodno zasnovanih zločina, predstavljalo bi izdaju preživelih žrtava, žena iz Bosne i Hercegovine. Ta odluka Tribunala ozbiljno narušava povjerenje žrtava u međunarodnu pravdu. Institut za istraživanje genocida, Kanada će od Haškog tribunal zahtjevati da u optužnicu kao posebna tačka uđe zločin silovanja kao dio ratne strategije, jer bi time Sud u Hagu dao svoj doprinos zadovoljenju istine, pravde i vraćanju dostojanstva žrtvama.
Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u okruženju, koja nije na najvišem (državnom) nivou osudila genocid. Bosna i Hercegovina ne može ustanoviti dan borbe protiv genocida. Bosna i Hercegovina ne može usvojiti deklaraciju kojom će osuditi genocid i zločin silovanja. Institut za istraživanje genocida, Kanada nikada neće prihvatiti na žalost u Dejtonu legalizovanu činjenicu, da projektanti i izvršioci agresije i genocida otmu pola države i zemlje Bosne i Hercegovine. Politički i akademski establišment u Bosni i Hercegini ostaje i dalje pasivan na ove činjenice. Vrijeme je da patrioti iz dijaspore snagom svoga patriotskog uma urade konkretne korake u odbrani države Bosne i Hercegovine, njene jedinstvene teritorije, suvereniteta i integriteta, Ideje Bosne i Bosanskog duha. U historiji ima mnogo dobrih primjera da je dijaspora ne samo spasila svoju državu, već je i ojačala. Brojnost, patritoska svijest, znanje, ekonomska sređenost omogučuje i bosanskohercegovačkoj dijaspori da to učini sa svojom maticom.
Silovanja u vrijeme agresije na bosnu i hercegovinu (1992-1995)
Silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini bila su sastavni dio strategije -etničkog čišćenja-. Znači bila su jedan od načina realizacije agresije na teritorij Bosne i Hercegovine. Predmet nasilja bila je žena koja je po svemu temelj porodice i društvene zajednice, a njenim poniženjem i uništenjem uništava se i porodica i društvena zajednica (država). Silovanje je bilo instrument putem kojeg je izvršen genocid nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine.
Logori u kojim su počinjena najveća silovanja imali su ulogu da ostave neizbrisive tragove u svijesti žrtava, a krajnja namjera je da se žrtve nikada više ne vrate u mjesta u kojim su terorizirane. Silovanje je bilo sredstvo psihološkog pritiska pomoću kojeg su realizirani vojni i politički ciljevi – čiste teritorije bez pripadnika drugih etničkih skupina.
Etnička silovanja bila sastavni dio vojne strategije “etničkog čišćenja”, što potvrđuju sljedeći navodi:
– da je u ratu u Bosni i Hercegovini za period od aprila 1992. do juna 1993. godine silovano oko 50.000 žena; da su velika većina žrtava bile Bošnjakinje muslimanke, a većina prijavljenih zločinaca bosanski Srbi;
– da su silovanja bila “etnička” i sastavni dio strategije “etničkog čišćenja”;
– da su silovanja bila planska, sistematska i organizirana i da su silovanja bila politički motivirana.
Navedeno potvrđuje i dr. Meliha Kreitmeyer (Krajtmajer), koja je bila rukovodilac ginekološkog tima u Tuzli koji je pregledao između 25 i 40 silovanih žena, žrtava iz Brezovog Polja, i koja je svoje zaključke iznijela na sljedeći način: “Ove žene nisu silovane po muškom instinktu. One su silovane zato što je to bio ratni cilj”, rekla je ona. “Moj utisak je da je neko izdao naređenje da se djevojke siluju.” Iz prethodno navedenog, očigledno je da silovanja žena u ratu u Bosni i Hercegovini od pripadnika jugoslavenske srbo-četničke i hrvatske vojske nisu popratna pojava rata, već su bila isključivo politički motivirana, planska, organizirana, sistematska i provedena u najvećem obimu, na najbrutalniji način, u područjima koja su agresori planirali osvojiti i priključiti svojim državama, nakon što ih prethodno etnički “očiste”.
Silovanje se u etničkim sukobima često koristi kao način kojim napadači produžuju svoju društvenu kontrolu i kojim ponovo ocrtavaju etničke granice,“ rekla je. Dakle, ako jedna grupa želi kontrolirati drugu, ona to često čini tako što oplodi ženu iz druge zajednice jer to vidi kao način uništavanja protivničke zajednice. Kao vojna strategija, ratno se silovanje koristi u svrhu osvajanja teritorija istjerivanjem stanovništva, desetkovanjem preostalog stanovništva uništavanjem njihove pripadnosti širenjem AIDS-a i eliminiranjem kulturnih i religioznih tradicija. Ratno se silovanje može opisati kao „ratno oružje“ ili „sredstvo za borbu“ u medijima. Ratno je silovanje svakako oblik genocida zbog ozbiljnog utjecaja na nevine žrtve. Žrtve silovanja bivaju ne samo fizički ozlijeđene i unakažene, nego često i zaražene seksualno prenosivim bolestima. Ponekad silovanja rezultiraju i neželjenom trudnoćom. Teško je zamisliti dijete rođeno iz tako strašnog čina, ali pristup kontracepciji i mogućnost pobačaja je u zonama sukoba onemogućen. Uz fizičke, postoje i psihološke posljedice koje uključuju strah, nemoć, depresiju i tjeskobu. Potomci rođeni iz ratnog silovanja također žive izoliranim životima uz osjećaj da su neželjeni. Priča o njihovom vlastitom rođenju i začeću može odagnati te osobe od sudjelovanja u intimnim činovima i vezama, kao i dobivanja vlastitih potomaka kasnije u životu. Ratno silovanje često onemogućava daljnju reprodukciju, a zbog svojih psiholoških utjecaja žene čini nesposobnima da budu majke. To je neoprostiv i užasavajući čin protiv čovječnosti. Žene ne bi trebalo promatrati kao sredstvo pri izvršavanju vojne dominacije. Žene su sposobne osobe, ne predmeti okrutnosti. To je genocid u svojem najgorem obliku, onom u kojem žrtva i potencijalni potomci moraju ostati živi i nastaviti živjeti s prošlim brutalnim djelima. To je svakako način stvaranja psihičkih trauma i seksualne stigme stanovništva.
Srbi su silovali 50,000 bošnjačkih žena i djevojčica tokom agresije i genocida. Sljedeći linkovi pokazuju neke od žrtava brutalnog silovanja (u to vrijeme, neke su imale samo 12 godina):
Some Acts are Not Forgivable (photos).
Bosnia Rape – Tuzla Hospital (photos)
Bosniak Women Brutally Raped by Serbs (photos)