Čas historije u školi bosanskog jezika u Hamiltonu u znak sjećanja na žrtve Prijedora i obilježavanje Dana bijelih traka.
Odajemo počast žrtvama i podsjećamo na važnost očuvanja istine, sjećanja i ljudskog dostojanstva.
Dana 31. maja 1992. godine nesrpsko stanovništvo Prijedora bilo je prisiljeno obilježiti svoje kuće bijelim zastavama ili bijelim plahtama te nositi bijele trake oko ruke prilikom izlaska iz svojih domova. Ovaj čin diskriminacije i progona ostao je jedan od najupečatljivijih simbola agresije, genocide i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini.
Učenicima i roditeljima obratili su se Emir Ramić koji skoro 30 godina vodi školu bosanskog jezika u Hamiltonu, Ismail ef. Fetić i poseban gost iz Bosne i Hercegovine, književnik, novinar i publicista Muhamed Mahmutović. Posebnu instalaciju povodom 31. maja Međunarodnog dana bijelih traka na veoma efektan način je uradili učiteljica Emina Kapo.
Na bijelim plahtama učenici škole bosanskog jezika u Hamiltonu su poslali poruke djeci i odraslima u svijetu.
Škola bosanskog jezika Hamilton je mnogo više od škole. Ona je most između prošlosti i budućnosti. U njoj djeca ne uče samo bosanski jezik. Tu uče ko su, odakle dolaze i zašto je važno sačuvati vlastiti identitet bez mržnje prema drugima. Bijele trake na rukama djece i roditelja nisu znak poraza. One su znak da istina još živi, posebno kod današnje djece koja će biti bolji ljudi od generacija koje su dozvolile da se takvo zlo dogodi.
Čas historije o bijelim trakama bio je više od priče o prošlosti. On je zavjet da nikada nećemo dozvoliti da bilo koje dijete na svijetu bude obilježeno zbog svog imena, jezika ili vjere. Jer kada branimo dostojanstvo jednog čovjeka, tada zapravo branimo dostojanstvo cijelog čovječanstva.
Tri decenije kasnije, bijela traka ostaje simbol opomene protiv mržnje, diskriminacije i progona, ali i simbol našeg zajedničkog obećanja da žrtve neće biti zaboravljene.
Čas historije o bijelim trakama, uvodno obračanje Emir Ramića
Kanadski odgovor onima koji pokušavaju relativizirati zločine u Prijedore, posebno bijele trake. 31. maj 1992. godine je crni dan u historiji grada Prijedora. Međunarodni dan bijelih traka je kontinuirani simbol sjećanja na ubijene Prijedorčane, Bošnjake i Hrvate. Obilježili su ih da bi ih ubili.
Obilježavanje Dana bijelih traka u Kanadi započelo je 2014. Ubrzo poslije toga Vlada i Parlament Kanade su podržali obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka u Kanadi. U proceduri Parlamenta Kanade je i rezolucija o Međunarodnom danu bijelih traka.
I ove godine u nekoliko kanadskih gradova obilježava se Međunarodni dan bijelih traka. Posebno ističemo tradicionalna obilježavanja u Hamiltonu.
“Hamilton podržava Međunarodni dan bijelih traka”, poruka je koja je ispisana na elektronskom panou ispred zgrade Skupštine grada Hamiltona.
U školama bosanskog jezika u Kanadi organizuje se čas historije o značaju sjećanja na Međunarodni dan bijelih traka.
Dan bijelih traka ostaje stalni simbol borbe u Kanadi i svijetu protiv kontinuiranog negiranja zločina genocida u Prijedoru, protiv policijskih zabrana komemorativnih skupova žrtava u Prijedoru, protiv kontinuiranog odbijanja lokalne vlasti da dozvole izgradnju memorijala ubijenoj djeci i civilnim žrtvama. Dan bijelih traka je također simbol borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava i slobode, za poštovanje drugog i drugačijeg u čitavom svijetu.
Bivši kanadski ministar vanjskih poslova John Baird je istakao da Kanada podržava napore da se putem obilježavanja Dana bijelih traka u Kanadi podiže svijesti o počinjenim zločinima u Prijedoru, u nadi da će počinitelji zločina biti privedeni pravdi, kako bi proces pomirenja mogao početi za sve one pogođene ovim zločinima.
Član Kanadskog parlamenta Brian Masse, sponzor obje rezolucije o genocidu u Srebrenici koje su usvojene u Kanadskom parlamentu i sponzor rezolucije o Međunarodnom danu bijelih traka je poručio da s poštovanjem podržava Dan bijelih traka kao globalnu kampanju koja ima za cilj zaustavljanje poricanja zločina genocida.
Historijsko kanadsko “Da” istini o bijelim trakama i pravdi za žrtve tih strašnih ponižavanja podrzumjeva sljedeće:
1. Brian Masse jasno govori o genocidu u Prijedoru.
2. Poziva kanadsku i svjetsku javnost da se organizovano suprostave negiranju genocida u Bosni i Hercegovini.
3. Otvara proces usvajanja rezolucije Kanadskog parlamenta o proglasenju 31. maja Danom bjelih traka u Kanadi
U Prijedoru je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijeno 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci oko 2.500 Prijedorčana, a za više od 550 žrtava još se traga.
Građani Prijedora i dan danas se bore za izgradnju spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. I nakon više od tri decenije to nije urađeno.
Simbolika bijelih traka podsjeća na dane maja 1992. godine, tačnije na vrijeme kada su vlasti bosanskih Srba izdale naredbu svim Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru da na prozore okače bijele čaršafe, a ako izlaze vani da vežu bijele trake oko ruke. Na taj način su označeni nesrbi u Prijedoru. Nakon toga su počela masovna zarobljavanja, ubistva i silovanja.
U Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti.
Važno je da obilježavamo historiju, da obilježavamo i prisjećamo se svih događaja i dešavanja iz mračne prošlosti ljudskoga bića.
Neka 31. maj služi kao opomena na zlo koje se desilo u Prijedoru i Bosni i Hercegovini i da svi zajedno djelujemo u funkciji sprečavanja ponavljanja zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i genocida. Genocid u Prijedoru je crna tačka na savjesti Međunarodne zajednice i svijesti onih koji su počinili zločin.
Čas historije o bijelim trakama obračanje Ismaila ef. Fetića
Danas, kada se prisjećamo Dana bijelih traka, ne prisjećamo se samo jednog datuma ili jednog zločina. Prisjećamo se ljudi. Prisjećamo se nevino ubijenih. Prisjećamo se poniženih, protjeranih i obilježenih samo zato što su bili drugačiji.
Sa aspekta islama, kultura sjećanja nije pitanje politike, to je pitanje istine, pravde i ljudskog dostojanstva.
Islam nas uči da ne smijemo zaboraviti nepravdu. Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu često podsjeća ljude na događaje iz prošlosti kako bi iz njih uzeli pouku. Vjera nije samo ibadet u džamiji; vjera je i čuvanje istine, pamćenje žrtve i odbijanje da se zlo normalizuje ili zaboravi.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio nas je da musliman ne smije biti ravnodušan prema tuđoj patnji. A kada se zaboravi patnja nevinih, tada se otvara prostor da se zlo ponovi.
Zato je kultura sjećanja emanet. Ona nije poziv na mržnju, nego poziv na svijest. Ne da živimo u prošlosti, nego da iz prošlosti učimo kako bismo sačuvali ljudsko dostojanstvo, pravdu i istinu za buduće generacije.
Posebno je važno da naša omladina zna šta se dogodilo, ali i da nauči da ostane dostojanstvena, čvrsta u vjeri i ponosna na istinu, bez mržnje u srcu.
Molim Allaha, dželle šanuhu, da se smiluje svim nevino stradalim, da njihovim porodicama podari sabur, a nama mudrost da nikada ne zaboravimo istinu i da uvijek budemo na strani pravde i ljudskog dostojanstva. Amin.
Čas historije o bijelim trakama. Obračanje posebnog gosta iz BiH, književnika, novinara i publiciste Muhameda Mahmutovića.
Draga djeco, poštovani roditelji, cijenjeni učitelji i domaćini,
kada čovjek dođe među svoj narod daleko od domovine, onda shvati da Bosna nije samo zemlja između rijeka i planina. Bosna je ono što ljudi nose u sebi. Nekad je to miris kahve koji majka skuha rano ujutro. Nekad pjesma koju nena tiho pjeva unuku. Nekad riječ izgovorena na bosanskom jeziku usred daleke zemlje. A nekad je to i sjećanje koje boli, ali koje moramo čuvati da bismo ostali ljudi.
Danas smo se okupili zbog jednog takvog sjećanja.
Vidim bijele trake oko vaših ruku i vjerujem da mnoga djeca možda ne razumiju potpuno zašto ih nose. I to je prirodno. Djeca trebaju odrastati uz igru, knjige, prijatelje i osmijeh, a ne uz priče o mržnji i ratovima. Ali postoje neke stvari koje moramo prenijeti svojoj djeci, ne da bismo ih opteretili tugom, nego da bismo ih naučili koliko je važna ljudska dobrota i koliko je opasno kada čovjek zaboravi drugog čovjeka gledati kao sebi ravnog.
Prije mnogo godina, 1992. godine, u gradu Prijedoru i okolnim mjestima dogodilo se nešto što Evropa nije vjerovala da će više ikada vidjeti nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi su morali obilježavati svoje kuće bijelim čaršafima, a oko ruke nositi bijele trake samo zato što su bili Bošnjaci ili Hrvati. Zamislite taj trenutak. Jučer si bio nečiji komšija, prijatelj, kolega iz škole ili s posla, a već danas neko ti govori da moraš biti označen kao drugačiji.
To nije bio samo komad bijelog platna. To je bila poruka. Strašna poruka.
Historija nas uči da zlo rijetko dolazi naglo. Ono najprije polahko ulazi među ljude kroz riječi, podjele i strah. Najprije neko počne govoriti da je jedan narod manje vrijedan od drugog. Onda dođu uvrede. Onda šutnja dobrih ljudi. A nakon toga dolaze obilježavanja, progoni i nasilje.
I upravo zato je važno da danas govorimo o ovome.
Ne da bismo nekoga mrzili.
Ne da bismo djecu učili osveti.
Nego da bismo ih naučili da prepoznaju nepravdu onda kada se tek rađa, dok još nije kasno.
Jer svaki veliki zločin u historiji počeo je onog trenutka kada je neko uvjerio obične ljude da njihov komšija više nije čovjek kao oni.
Isto se dogodilo Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata kada su morali nositi Davidovu zvijezdu. Mnogi su tada šutjeli. Mislili su da ih se to ne tiče. A onda je šutnja postala saučesnik zla.
Zato danas, kada nosimo ove bijele trake, mi ne nosimo simbol mržnje. Mi nosimo simbol opomene. Govorimo svijetu da nismo zaboravili nevine ljude. Govorimo da znamo koliko je opasno kada čovjek počne dijeliti ljude po vjeri, naciji ili imenu.
Djeco, možda ćete jednog dana živjeti u različitim zemljama svijeta. Neki od vas će biti doktori, profesori, sportisti, možda pisci. Govorit ćete engleski, francuski ili neke druge jezike. Ali nikada nemojte dozvoliti da izgubite ono najvažnije — sposobnost da u svakom čovjeku vidite čovjeka.
To je najveća lekcija koju nam ostavlja Dan bijelih traka.
Nijedna vjera ne uči da mrzimo.
Nijedna sveta knjiga ne uči da je neko manje vrijedan zato što drugačije klanja, drugačije se krsti ili drugačije zove Boga.
Mržnju uvijek proizvode ljudi koji žele moć nad tuđim strahom.
A znate li ko im je najveći neprijatelj?
Obrazovan čovjek.
Dijete koje čita knjige.
Dijete koje zna historiju.
Dijete koje zna postaviti pitanje.
Zato je važno što postojite vi i što postoje škole bosanskog jezika poput ove u Hamiltonu. Neko će možda reći: “To je samo dopunska škola.” Ali nije. Ovo je mnogo više od škole. Ovo je most između prošlosti i budućnosti. Ovdje djeca ne uče samo padeže i gramatiku. Ovdje uče ko su, odakle dolaze i zašto je važno sačuvati vlastiti identitet bez mržnje prema drugima.
Posebno mi je drago što sam danas ovdje kao bosanski književnik. Pisci imaju jednu veliku odgovornost. Kada mnogi zaborave — knjige pamte. Kada ljudi počnu šutjeti — knjige govore. A narod koji prestane pričati svoju priču, prepustio je drugima da mu pišu sudbinu.
Zato vi, djeco, jednog dana pričajte svoju priču. Pišite. Čitajte. Čuvajte bosanski jezik. Jer jezik nije samo način govora. U jeziku živi duša jednog naroda. U njemu su uspomene naših majki, dovе naših djedova, pjesme naših krajeva i tragovi svih onih koji više nisu među nama.
Danas, dok gledam ove bijele trake na vašim rukama, ja ne vidim znak poraza. Vidim znak da istina još živi. Vidim djecu koja će, ako Bog da, biti bolji ljudi od generacija koje su dozvolile da se takvo zlo dogodi.
Možda je upravo to najveća pobjeda nad svakim zlom — ostati čovjek čak i nakon svega.
I zato neka ovaj čas historije bude više od priče o prošlosti. Neka bude zavjet da nikada nećemo dozvoliti da bilo koje dijete na svijetu bude obilježeno zbog svog imena, jezika ili vjere.
Jer kada branimo dostojanstvo jednog čovjeka, tada zapravo branimo dostojanstvo cijelog čovječanstva.
