Emir Ramić: Ako su Prijedor i Srebrenica samo dani ceremonija, onda ni mi, a ni svijet ništa nismo naučili
BiH ima stalnu odgovornost čuvanja sjećanja na te zločine i suprostavljanja osporavanju suvereniteta, integriteta, državno pravnog kontinuiteta i političkog subjektiviteta, mržnji i nasilju
Autor:
Rabija Arifović
Uloga pojedinaca koji neumorno rade na očuvanju historijskog pamćenja je vrlo važna, i na to moramo ukazivati.
Jedan od tih pojedinaca je profesor Emir Ramić, osnivač i dugogodišnji direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada, ugledni naučni radnik i neumorni aktivista u borbi za istinu, pravdu i kulturu sjećanja.
Njegovo lično iskustvo iz Prijedora 1992. godine oblikovalo je njegov životni put i dalo mu snagu da provodi konkretne akcije koje su donijele vidljive rezultate.
U intervjuu za Stav Emir Ramić govori o vlastitom iskustvu, misiji i radu Instituta u Kanadi, važnosti dijaspore, borbi protiv revizionizma i odgovornosti svih nas da se borimo za istinu – ne zarad osvete, već zarad pravde, dostojanstva i bolje budućnosti.
Gospodine Ramiću, kako su lična iskustva iz Prijedora 1992. godine, oblikovala Vaš akademski i aktivistički angažman?
– Osjetivši nepresuđeni genocid u Prijedoru na svojoj koži i koži članova moje uže i šire familije i noseći bijele trake, ostavilo je dubok trag u mojoj ličnosti, toliko dubok da sam to morao iskazati kroz borbu za istinu, pravdu i kulturu sjećanja.
Snaga za borbu za istinu i pravdu dolazi iz strašnih iskustava ratnih godina koje su zauvijek oblikovale moj aktivistički odnos, ne samo za istinu i pravdu za žrtve agresija, udruženih zločinačkih poduhvata i genocida u Bosni i Hercegovini, već i za borbu za ljudska prava i slobode svih uguženih naroda u svijetu.
Možete li elaborirati na koji način bol usmjeriti ka promovisanju pravde i istine?
– Ne u osveti i mržnji, već u aktivnoj, na činjenicama zasnovanoj strategiji, posebno u edukativnoj oblasti. Aktivnost usmjeravati ne prema nama, već prema svijetu koji još uvijek nije dovoljno saznao o dvije agresije i dva udružena zločinačka poduhvata na Bosnu i Hercegovinu, na genocid u Srebrenici, na bijele trake u Prijedoru, na opasadu Sarajeva, na elitocid, ekocid, etnocid, urbicid i kulturocid.
Šansu dati mladim obrazovanim ljudima koji nisu prodali patritozam za karijeru i bogastvo. Nije dovoljno komemorisati, treba aktivno lobirati i koristi zaostavštinu međunarodnih sudova koji su pored genocida presudili i udružene zločinačke poduhvate, agresije i međunarodne sukobe Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Molim Vas da predstavite osnovne ciljeve i misiju Instituta za istraživanje Kanada, čiji ste osnivač i dugogodišnji predsjednik?
– Institut za istraživanje genocida, Kanada je javna naučna ustanova koja se bavi istraživanjem zločina protiv mira, zločina genocida i drugih teških povreda međunarodnog prava. Istražujući genocid IGK kao samostalna naučno-istraživačka ustanova Kanade, istovremeno diže glas protiv genocida i upućuje poruku koja će utjecati i djelovati na svijest svjetskih lidera, kako bismo spasili savremeno čovječanstvo i civilizaciju, očuvali najviše ljudske vrijednosti, ljudske slobode, ljudska prava i živote malih, slabih i nemoćnih grupa, ljudskih zajednica i naroda.
Sadašnje i buduće generacije iz svih dosadašnjih zločina genocida moraju konačno, u interesu budućnosti svijeta i civilizacije, izvući historijsku pouku o potrebi jačanja, razvijanja i ujedinjavanja svih ljudskih snaga, bez obzira na nacionalnu, etničku, rasnu, vjersku, ideološku ili političku pripadnost i opredijeljenost, u strategiji sprečavanja i kažnjavanja zločina genocida.
Ideja za osnivanje IGK je proizvod potrebe da se na drugačiji način počne promišljati kultura pamćenja. Ta kultura pamćenja podrazumijeva da se o največim zločinima treba promišljati upotrebom nauke i istraživanja, jer borba protiv revizionista historije nije moguća samo emocijama.
Šta smatrate najvažnijim rezultatima IGK-a u dosadašnjem radu?
– Dosadašnji najvažniji rezultati su: bosanski jezik je priznat u Kanadi, nacionalno ime Bošnjak se upotrebljava u kanadskim statističkim i drugim dokumentima, genocid u BiH se izučava u školama u Kanadi, kanadski parlament je jednoglasno usvojio dvije rezolucije o genocidu u BiH.
Rezolucija M-416, donesenom u Parlamentu Kanade 19. oktobra 2010. godine, kojom je 11. juli svake godine proglašen kao Dan sjećanja na Srebrenicu u Kanadi. Rezolucija M-587, donesena u Parlamentu Kanade 24. aprila 2015. godine, uključila je genocid u Srebrenici i Dan sjećanja na Srebrenicu kao dio “Mjeseca sjećanja, osude i svijesti o genocidu” svakog aprila u Kanadi.
Podržana je inicijativa za osnivanje Kluba prijatelja BiH u Kanadskom parlamentu, organizovana stalna izložbena postavka o genocidu u BiH u Kanadskom muzeju za ljudska prava u Vinipegu, genocid u BiH je prezentiran Kanađanima i kanadskim univerzitetima, otkriven spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u kanadskom gradu Windsoru, iniciran je projekat kojim je kanadska vlada podržala obilježavanje Svjetskog dana bijelih traka, usvojena peticija Parlamenta Kanade kojom se traži krivično sankcionisanje negatora genocida u Srebrenici u Kanadi.
Jedan od najvažnijih rezultata IGK je kanadsko sponzorstvo Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija kojom je 11. juli proglašen Internacionalnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i naša aktivna uloga u procesu lobiranja za rezoluciju.
IGK upravo radi na knjizi koja govori o značaju navedene rezolucije i posebno globalne edukacije o genocidu u Srebrenici.
Kako ocjenjujete aktuelno stanje svijesti o genocidu u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu negiranja i revizionizma?
– Mora se mnogo ozbiljnije, organizovanije pristupiti podizanju svijesti o genocidu u Bosni i Hercegovini. Ne može se stanje svijesti podići samo komemoracijama. Potrebna je državna strategija o izučavanju genocida u školama i fakultetima.
Posebno zabrinjava nedopustivo tolerantan odnos pravosudnih organa prema negiranju genocida i veličanju presuđenih ratni zločinca. Akademska zajednica mora biti mnogo više aktivnija u procesu borbe protiv revizionizma sudskih, historijskih i naučnih činjenica o genocidu.
Koje strategije i metodološki pristupi su se pokazali najefikasnijim u suzbijanju negiranja genocida?
– Naše iskustvo u Kanadi pokazuje da je najbolja strategija u suzbijanju negiranja genocida, brzo reagiranje prema kanadskoj vladi i parlamentu, kanadskim pravosudnim organima i posebno kampanja u kanadskim medijima.
Zajednički je to zaista dalo rezultate.
Na koji način Institut doprinosi edukaciji i kulturi sjećanja, naročito među mlađim generacijama?
– IGK je već više od pet godina uspio dobiti tešku bitku da se genocid u Srebrenici izučava u kanadskim školama i fakultetima. Danas je to već izraslo u planski osmišljen nastavni plan i program.
Istovremeno putem našeg Internacionalnog ekspertnog tima dajemo šansu mladima da dokažu svoj patriotizam upravo kroz aktivnost u borbi za istinu, pravdu, kulturu sjećanja, ljudska prava i slobode, za borbu proiv revizionima i glorifikovanja presuđenih ratni zločinca.
Imamo uspjeha u tome tako da danas većinu manifestacija i naših drugih aktivnosti rade mladi.
Mladima treba dati samo cilj, sve ostalo treba prepustiti njima.
Koji su najvažniji rezultati Instituta u oblasti dokumentiranja i dokazivanja genocida u Bosni i Hercegovini?
– IGK ima izuzetno bogatu arhivu ne samo o zločinima u Bosni i Hercegovini, već i o zločinama u svijetu. Osim dokumentiranja i sređivanja naše arhive mi angažujemo mlade studente da analiziraju našu naučno-istraživačku građu, radeći svoje semminare na fakultetima. Time jačamo kulturu sjećanja angažovanjem mladih, obrazovanih ljudi.
Posebno je naš institut dokumentovao nepresuđeni genocid u Prijedoru. Imamo video i audio zapise preživjelih žrtava tog genocida.
Na koji način Institut doprinosi pravnoj odgovornosti ratnih zločinaca i implementaciji mjera poput zabrane njihovog ulaska u Kanadu?
– IGK je do sada podnio više od 20 krivičnih prijava protiva ratnih zločinaca kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Kanadi i šire u svijetu. Našim aktivnostima nadležni kanadski organi su zabranili ulazak mnogim negatorima genocida, na primjer Trifkoviću i Trifunoviću.
Neki od njih su uspjeli samo doći na aeredrom i odmah su vraćeni na mjesta iz kojih su došli. Više od 20 zločinaca je protjerano iz Kanade.
To su rezultati koji imaju visok rizik jer ja i moja familija smo suočeni sa konstatnim napadima, ponekad veoma opasnim po život.
Nedavna odluka o zabrani ulaska u Kanadu pojedinim osobama optuženim za ratne zločine, ali i drugim kao što je Željka Cvijanović, predstavlja važan presedan. Možete li komentarisati pravne i moralne implikacije ovih odluka?
– To je stav jedne normalne, pravne države prema osobama koje prije svega krše državni stav Kanade prema državi Bosni i Hercegovini, očuvanje teritorijanog integriteta, suvereniteta, nezavisniosti i političkog subjektiviteta.
Istovremo Kanada je priznala genocid u Srebrenici i sankcioniše negatore toga genocida. Primjer Kanade bi trebale slijediti mnoge države. Ne bi to bilo da nije bilo osmišljene, isključivo na činjenicama zasnovane, kampanje.
Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se Institut suočava u svom djelovanju i kako ih prevazilazite?
– Mi ulazimo u faze strateškog djelovanja prije svega u skladu sa Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici.
To je sada mnogo viši nivo djelovanja koji zahtijeva prije svega materijalna sredstva. Taj problem ćemo morati rješavati ako želimo jedan snažniji i jači angažman za što mi već imamo plan
Kolika je važnost uloge dijaspore u očuvanju kulturnog identiteta i historijske istine o agresiji na Bosnu i Hercegovinu?
– Velika je uloga. I još nešto važnije, više je dijaspora uradili za istinu i pravdu nego mnogi pojedinačni i kolektivni subjekti u Bosni i Hercegovini. Samo u procesu lobiranja za usvajanje rezolucija i donošenje proklamacija u više od 80 država svijeta i više od 100 gradova širom svijeta dovoljno je da se vidi kakav je utjecaj dijaspore u kulturi sjećanja.
Koje konkretne načine vidite kao najefikasnije za dijasporu u njenom doprinosu razvoju i stabilnosti domovine?
– Mi već imamo izuzetno uspješne naše ljude u svima oblastima koji zauzimaju vrlo jake pozicije. Imamo i aktivnih političara koji su cijenjeni članovi parlamenta i vlada više država. Imamo uspješnih poslovnih ljudi, kulturnih i sportskih radnika. Svi, to zaista dobro znam jer sam sa mnogima u kontaktu, žele dati konkretan doprinos svojoj domovini. Ali ne znaju kako.
Država je ta koja mora ponuditi konkertnu startegiju za doprinos dijaspore jačanju države.
Ja vidim u dogledno vrijeme da će dijaspora biti najsnažnija snaga, ne samo u odbrani države na svim poljima, već i u jačanju države.
Važno je reći da se nije izgubila kritična masa državotvorne svijesti kod naše dijaspore. Upravo je to ono što me čini sretnim optimistom.
Jesmo li osvijestili, kolektivno, Prijedor, kao simbola stradanja i sjećanja, kakav naš odnos treba danas biti prema Prijedoru, ali i drugim mjestima u kojima je počinjen genocid i ratni zločini?
– Ako 11. juli i 31. maj bude samo dan ceremonija, a ne dan djelovanja – onda ni mi, a ni svijet nije ništa naučio. I zato poručujem: ne sjećamo se samo prošlosti. Obećavamo budućnost. Obećavamo da ćemo pamtiti – ne da bismo mrzili, nego da se ne bi ponovilo. Da ćemo izgovarati istinu – ne da bismo sudili, već da bismo iscijelili. I da nikada više nijedan narod ne postane nevidljiv dok nestaje.
Istina o agresijama, udruženim zločinačkim poduhvatima i genocidu mora imati svoje mjesto u svijetu.
Koje poruke imate za mlađe generacije u Bosni i Hercegovini i dijaspori u pogledu očuvanja historijske svijesti i izgradnje stabilnije budućnosti?
– BiH ne smije zaboraviti agresiju i genocid. BiH ima historijsku odgovornost suprostaviti se agresivnim istočnim i zapadnim antibosanskim koalicijama i nikada ne smije zaboraviti istočne i zapadne agresije i genocide.
BiH ima stalnu odgovornost čuvanja sjećanja na te zločine i suprostavljanja osporavanju suvereniteta, integriteta, državno pravnog kontinuiteta i političkog subjektiviteta, mržnji i nasilju.
Perspektive branjenja BiH, gradnje BiH, sređivanje BiH, borbe protiv svih oblika izdaja ljudskosti jeste u borbi za istinu i pravdu. Ništa u svijetu više ne ide protiv BiH – osim tog što ne razumijemo značaj borbe za istinu i pravdu.
Pitanje razumijevanja velike bosanske ideje koja će okupiti svoje ljude, okupiti svoje različitosti u održivi društveni i državni sistem, je nezaustavljiv proces, koji ne može biti bez istine i pravde. Na svakom od nas je pitanje sudjelujemo li u njemu, doprinosimo li.
Pitanje budućnosti BiH jeste pitanje utvrđivanja istine o agresiji na BiH i genocida nad njenim građanima i pravdi za žrtve tih zločina. Prva pretpostavka toga jeste javno govoriti, odlučno govoriti o tome.
Suprostaviti se onima koji istinu i pravdu izdaju, koji je nastoje zapriječiti.
Bosanskohercegovački ljudi, žene i mladi su svojom voljom i odlukom da brane svoju državu zapravo posvjedočili jedan od najherojskijih poduhvata u novijoj historiji Evrope. To je ono što bi svaki čestiti bosanskohercegovački čovjek kojem bosanskohercegovačka zemlja pripada i koji pripada toj zemlji, morao i trebao smatrati velikim herojskim naslijeđem koje treba čuvati od svih antibosanskih nitkova i na njemu graditi ideju bosanskohercegovačke budućnosti kao prostora istine i pravde u ime sretnog života svih bosanskohercegovačkih ljudi, žena i mladih koji volje BiH.
Jedna je zemlja, jedinstvena država BiH, jedna je istina i pravda. Onaj ko voli BiH, bez obzira gdje bio, mora se boriti za istinu i pravdu.
Naša obaveza je ići putem istine i pravde.
