Institut za istraživanje genocida Kanada sa poštovanjem preporučuje knjigu “Srebrenica put u neizvjesnost”, autora Jasmina Latifovića. Radi se o značajnom doprinosu kulturi sjećanja, što je autora kandidovala za člana Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada.
Knjiga ima izuzetno značajnu poruku i pouku koje je najbolje opisao jedan od recenzenata:
“Knjigu koju je autor napisao sa ciljem da generacije koje dolaze već sada uzimaju pouke i poruke iz onoga što je on i slični njemu preživjeli. Autor je kroz Srebrenicu i svoje životno djelovanje odlično razumio činjenicu da jedan budni tj. onaj koji je spoznao istinu može probuditi hiljadu uspavanih i on već 20 godina to čini kroz džemat koji predvodi u dalekoj Americi. Autor knjige Jasmin ef. Latifović jedan je od najplodonisnijih izdanaka Prosvjetitelja iz Srebrenice i sve što je naučio u toj plemenitoj organizaciji koja je ušla u četvrtu deceniju djelovanja, Jasmin je pretočio u praksu kroz društveni aktivizam sa zavidnim rezultatima uporedo prateći i podržavajući svoju matičnu organizaciju u kojoj se oplemenio i stekao znanja i iskustvo.
Organizacija Prosvjtitelj nastala u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu u Srebrenici u vrijeme demilitarizacije Srebrenice na uskom prostoru enklave, koja se Allahovom voljom i trudom njenih aktivista među kojima je i autor knjige proširila na tri kontinenta i ta ideja je i danas živa u praksi. Autor knjige je jedan od onih koji je najbolje razumio ideju organizacije Prosvjtitelj i na najbolji način to pretočio u životnu praksu i opće dobro. Autor je bio neustrašivi borac Armije Republike Bosne i Hercegovine ali je i prvoborac u društvenom aktivizmu i borbi za svoju državu, naciju i vjeru, za sve ono što je plemenito”.
BIOGRAFIJA: JASMIN LATIFOVIĆ
Jasmin Latifović rođen je 1975. godine u mjestu Sase, općina Srebrenica, gdje je završio osnovno obrazovanje. Srednju školu pohađao je u Bratuncu, Srebrenici i Tuzli, uslijed ratnih okolnosti koje su obilježile njegovu mladost.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Latifović je ostao u opkoljenoj Srebrenici, gdje je proveo cijeli rat. Kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, bio je aktivan učesnik odbrane enklave, te je preživio „put smrti” proboj iz Srebrenice ka slobodnoj teritoriji. Njegovo iskustvo iz tog perioda ostavilo je dubok trag i kasnije oblikovalo njegov aktivizam i rad.
Jasmin Latifović je jedan od osnivača Udruženja “Prosvjetitelj”, koje se ističe u promoviranju znanja, moralnih vrijednosti i pomoći mladima u postratnom društvu. Nakon rata, završava studij Islamskih nauka, čime stiče zvanje profesora islamskih nauka.
Već više od dvadeset godina djeluje kao imam u džematu Tampa Bay, Sjedinjene Američke Države, gdje predano služi muslimanskoj zajednici, promovira međureligijski dijalog i njeguje sjećanje na genocid i stradanja Bošnjaka u Srebrenici.
Njegov životni put od ratnog djetinjstva, preko duhovnog poziva, do uloge vođe zajednice u dijaspori svjedoči o snazi vjere, istrajnosti i odgovornosti prema narodu i historiji.
————————————————————————————————————
RECENZIJA 1 “Srebrenica put u neizvjesnost”
NIHADA BEĆIROVIĆ-GABELJIĆ, magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva
Zbirka priča autora Jasmina ef. Latifovića pod nazivom “Srebrenica, put u neizvjesnost” novo je djelo na polju bosanskohercegovačke književnosti, ali i još jedno djelo koje će uveliko doprinijeti kolektivnom sjećanju na posljednji rat sa akcentom na genocid u Srebrenici. U ovoj autobiografskoj knjizi autor nas u svijet radnje uvodi jednim naivnim, bezazlenim i bezopasnim tonom, mi svijet vidimo dječakovim očima koji prepričava najvažnije trenutke svoga mladalačkog života, sve do trenutka kada počinje rat. Važno je napomenuti da je ova zbirka nastala na osnovu ratnog dnevnika koji je sam autor vodio i bilješki na osnovu kojih je rekonstruisao događaje. Takva činjenica dovela je do jednostavnosti u stilu pisanja, rečenice su kratke, jasne, koncizne, teške, bolne, ekspresivne, nabijene emocije, baš onakve kakve su mogle biti zapisane tokom vremena u kojem se vršio genocid nad bošnjačkim civilima Srebrenice. Tamo gdje prestaju ratne bilješke i gdje se završava dnevnik, tu prestaje i radnja ove knjige, ali samo radnja koja se odvija između korica.
Autor čitaoca uzima za ruku i provodi ga kroz rat koji se kao na pozorišnim daskama odigrava sada i ovdje pred nama. U knjizi pratimo dječaka kojem su agresori prekinuli najljepše dane odrastanja i zamijenili ih paklenom stvarnošću, progonom, razaranjem, bjesomučnim ubijanjem, izgladnjivanjem i borbom za opstanak. Za četiri godine koje su ispisane na preko stotinu stranica pred nama se odvija psihološko, emocionalno i socijalno sazrijevanje samog autora i njegovo oblikovanje u Čovjeka (napisano namjerno sa velikim Č). Iako vrlo mlad upoznaje najgoru ljudsku stranu, upoznaje kako komšija, sa kojim si do jučer dijelio komad hljeba, postaje čudovište, upoznaje sve krugove Danteovog pakla, u najgorim uslovima ipak odlučuje živjeti po Božijim zakonima, okrenuti se na drugoj strani, u kojoj čovjek nije vuk, nego pružena ruka za spas. Iz ove knjige učimo kako se postaje pravi prijatelj, kako se dijeli posljednja mrvica hljeba, kako se čuva dostojanstvo koje ostaje jedini motiv za preživljavanje, kako se ne kleči ni pred kim, osim pred Uzvišenim Gospodarom,
Čovjek nikada ne može biti spreman čitati ovakve priče, koliko god da je pročitao i koliko god misli da zna dovoljno o ratnim zbivanjima u Podrinju, uvijek se iznova zateče jednom ovakvim pričom, zaledi se pred strahotama stradanja, ostaje ukočen na najniže ljudske porive, ostaje slomljen pred količinom zla i uvijek, ali uvijek dobri da se nađu, da oni svi budu takvi, da oni uvijek budu dobri, oni se nađu, da oni nisu dobri. jer da nije njih, čvrstih, stamenih stubova društva, odavno se ovo ne bi zvalo svijetom, nego ambisom.
Pored svih loših stvari koje vidimo kako su se događale, autor u ovoj knjizi nudi i drugu perspektivu, nudi nam i drugu stranu koja je neukaljana zlom, koja je vođena čistom vjerom, nudi nam nadu i spas. Koliko god agresor bio prljav častan čovjek nije uprljao ruke, umjesto toga radije je birao smrt nego krv na rukama.
U nedostatku boljeg zaključka ove recenzije, za kraj ću ostaviti citat iz ove knjige, koji će sve gore napisano poentirati bolje od mene same.
A ako ne preživim ako ovdje ostanem, negdje u šumi, u jarku, pod kamenom, tražim halal od svih. Od onih kojima sam možda šta pogriješio, svjesno ili nesvjesno. A ja sam svima davno halalio. Jer nositi mržnju je teret, a meni je i ova torba već preteška.
————————————————————————————————————
RECENZIJA 2 “Srebrenica put u neizvjenost”
MEHDIN JAKUBOVIĆ, magistar politologije – usmjerenje evropske integracije
Moja prva recenzija nekog djela/knjige. Napisat ću je na svoj način možda i iznimno sa odstupanjem od uobičajenog ali iz srca, istinom, kršeći pravila i standarde pisanja recenzija jer i ova knjiga i njen autor su za mene iznimni i posebni i on i njegovo pisanje zavrjeđuju to. Ova knjiga nije književno djelo ali jeste odijek istine, grmljavina koja upozorava na moguće žestoke munje, svjetlica koja će mnogima osvijetliti put, pečat jednog vremena i možda spasonosna pouka za buduće generacije. Prihvatio sam pisanje iste samo iz razloga što autor ove knjige ima posebno mjesto u mom srcu i mom životu. Njegovo životno djelovanje je u mnogome posljedica mojih ideja i zalaganja u ratnoj Srebrenici žestokih iskušenja prije više od 30 godina a što se ogleda u jednoj krilatici: BI MISAO, MISAO DADE IDEJU, IDEJA SE PRETVORI U DJELO.
Autor je tu ideju pretvorio u djelo a sadržaj ove knjige će to posvjedočiti.
Postoje istinite i lažne priče, stvarne i izmišljene. Postoji pisanje i čitanje izmišljenih priča i romana. Fikcija, izmišljena priča o nečemu što može biti interesantno i poučno ali nije istinito i originalno. Međutim, u ovoj knjizi autor piše o stvarnim događajima iz svog života i života ljudi i njihove svakodnevice pred samu agresiju i iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu sa akcentom na Srebrenicu sa očitom namjerom da pouči i opomene čitatelja za šta koristi vlastite događaje i iskustvo, ali i priče i doživljaje osoba koje autor spominje u svojoj knjizi. Smatram da su najbolje i najkorisnije pripovijetke i romani one koje pišu o stvarnim ljudima i vjerodostojno predstavljaju događaje. Dakle, pred nama je još jedna knjiga o Srebrenici. Napisano ih je priličan broj, što od sudionika događanja u Srebrenici, što od onih koji su pisali po doživljajima drugih na osnovu kojih se filmovi mogu snimati, toliko su nevjerojatne i teške sudbine ljudi iz tog perioda. Međutim, knjiga autora, rođenog Srebreničanina, Jasmina Latifovića diplomiranog teologa islamskih nauka za mene je posebna iz više razloga. Ono što je preživio na autoru je ostavilo trajni pečat, uzimajući pouku i poruku iz svega što je doživio i preživio stečeno iskustvo mu je promijenilo tokove života. Dječak koji je ratovao da odbrani sebe, svoju porodicu i čast i dalje je u službi svojoj državi, narodu i vjeri. Svo vrijeme društveno aktivan u radu za opće interese Bošnjaka – muslimana i onog boljeg dijela čovječanstva.
I sam sam sudionik većine događaja i teških sudbina u Srebrenici i proživljavanja tog teškog vremena i iskušenja o kojima autor piše. Život autora i moj život u Srebrenici bili su međusobno bratski i emotivno povezani kao odnos učitelj-učenik, tako da dobro razumijem autorovu priču i njegove plemenite namjere.
Autor je u vrijeme početka svog kazivanja u ovoj knjizi bio maloljetan i nije razumio razloge događanja u tom vremenu a u vrijeme kraja svoje priče u istoj sa probojem iz Srebrenice, “Putem smrti do slobode” jedva da je bio punoljetan a već iskušava krvavi proboj i bijeg od zla i spašavanje svog i živote drugih. Sada nakon trideset godina u trenutku kada se odvažio napisati knjigu i svoju životnu priču iz tog vakta, ima okruglih 50 godina sa dosta životnog iskustva i sa ove distance vremena jako dobro razumije tadašnja događanja i želi to prenijeti čitateljima a posebno mlađim generacijama.
Knjigu je napisao kao zreo čovjek. Kao neko ko je svjetovno i duhovno uznapredovao, ostvario se u životu, upotpunio. Koji je izvukao pouke iz tog teškog životnog perioda o kom piše sa mnogo društveno korisnih projekata iza sebe. Plemenita ličnost. Porodičan čovjek. Društveno aktivan i predvodnik Bošnjaka – muslimana, institucionalno na određenom nivou i veoma uspješno. Smogao je hrabrosti da napiše i ostavi iza sebe trajan zapis o svojoj sudbini i sudbini svog naroda iz tog teškog vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu, vremena demilitarizacije Srebrenice i života u njoj te krvavog proboja iz Srebrenice i počinjenog genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Napisao je to sa nijetom za podsjećanje nama živim, kao pouku i poruku mlađim generacijama kako bi na njegovom iskustvu, kao i onih koji su preživjeli teške sudbine, sami ne bi zapali u iste i da mogu preventivno djelovati.
Autor nije zaboravio mudre savjete svog lokalnog imama Hasana efendije, pogled na svijet svog učitelja Mehdina koji je i u haosu Srebrenice tražio smisao života, ideju koju treba pretočiti u djelo koje će koristiti i dove Mevludin efendije koje su bile blage kao dlan majke, sve to utkalo se u njegov put kako piše. Njihove riječi su postale autorova orijentacija. Njihov primjer mu je bio kompas. Zato je i postao u životu ono što jeste.
Autor je sa vremenske distance od tri decenije vratio sjećanja u mladalačko doba kada je trebao biti najsretniji sa svojom porodicom, rodbinom, prijateljima i komšijama. U jeku mladosti sa svima njima doživio je i proživio ratne strahote i tada to nije razumio u potpunosti. Zato, sada ostavlja pisani trag o tome zajedno s iskustvom proživljenog. Jedinstveno životno iskustvo, oplemenjeno sabranim godinama ostavlja prvenstveno mladima sa ciljem da ih oplemeni i poduči da u svako vrijeme i svaki čovjek u budućnosti može imati sličnu sudbinu, ali da se toga ne boje i da je spremno dočekaju. Stoga je ova knjiga i slične njoj od velike važnosti kao opomena. Jer kako kaže Mula Mustafa Bašeskija: Sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje.
Knjigu koju je autor napisao sa ciljem da generacije koje dolaze već sada uzimaju pouke i poruke iz onoga što je on i slični njemu preživjeli. Autor je kroz Srebrenicu i svoje životno djelovanje odlično razumio činjenicu da jedan budni tj. onaj koji je spoznao istinu može probuditi hiljadu uspavanih i on već 20 godina to čini kroz džemat koji predvodi u dalekoj Americi. Autor knjige Jasmin ef. Latifović jedan je od najplodonisnijih izdanaka Prosvjetitelja iz Srebrenice i sve što je naučio u toj plemenitoj organizaciji koja je ušla u četvrtu deceniju djelovanja, Jasmin je pretočio u praksu kroz društveni aktivizam sa zavidnim rezultatima uporedo prateći i podržavajući svoju matičnu organizaciju u kojoj se oplemenio i stekao znanja i iskustvo.
Organizacija Prosvjtitelj nastala u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu u Srebrenici u vrijeme demilitarizacije Srebrenice na uskom prostoru enklave, koja se Allahovom voljom i trudom njenih aktivista među kojima je i autor knjige proširila na tri kontinenta i ta ideja je i danas živa u praksi. Autor knjige je jedan od onih koji je najbolje razumio ideju organizacije Prosvjtitelj i na najbolji način to pretočio u životnu praksu i opće dobro. Autor je bio neustrašivi borac Armije Republike Bosne i Hercegovine ali je i prvoborac u društvenom aktivizmu i borbi za svoju državu, naciju i vjeru, za sve ono što je plemenito.
Čak i kada mržnja vlada svijetom, ljubav uvijek to sve pobijedi, jer uvijek postoje dobri ljudi i plemenite ideje.
Autor knjige zaista može biti uzor, primjer mladim generacijama jednog univerzalnog životnog borca koji nije poklekao ni u najtežim situacijama a koji nas je zadužio svojim djelima.
Završit ću ovu recenziju riječima autora knjige:
“Put koji sam prošao u Srebrenici nije bio samo bijeg kroz šumu, već putovanje kroz iskušenja koja su me oblikovala u čovjeka kakav sam danas”
“Ali vrijeme je čudna stvar. Ne liječi, ali nas natjera da pogledamo unazad. Ne da bismo se vratili nego da bismo konačno razumjeli šta smo prošli”.
—————————————————————————————————-
RECENZIJA 3 ratnog romana „Srebrenica put u neizvjesnost“
Mr.sc. VELID BAJRAMOVIĆ, književnik
Roman je najopsežniji i najsloženiji prozni oblik u kojem pisac, pripovjedač niže brojne događaje, opise, likove, te prikazuje, uglavnom, jedno društvo kao cjelinu. Danas je to najpopularnija književna forma. Prema tematskoj klasifikaciji ovaj roman je društveni, porodični, psihološki, historijski i dokumentarni. Prema načelu integracije on je, ujedno, „roman zbivanja“ u kojem opisano zbivanje ujedinjuje sve ono što ovaj ratni roman obrađuje, „roman lika“, u kojem je jedan od likova upravo sam pripovjedač i u kojem nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana, ne zapostavljajući, pri tom, ni jednu osobu iz njihovog okruženja, pa makar to bile i novorođene bebe, te je na kraju i „roman prostora“ gdje se opisuje stvarni prostor Srebrenice, Žepe i drugih gradova Podrinja države Bosne i Hercegovine. Roman ima sve karakteristike klasičnog romana: čvrstu fabulu, hronološki slijed događaja, duže vrijeme radnje – nekoliko godina, jednostavnost i sveznajućeg pripovjedača. Autor vrlo vjerodostojno u ovaj roman uvodi psihološko, unutrašnje – različito od stvarnog, vrijeme, kao na primjer, kada očekujete susret sa veoma dragom osobom i kada svega nekoliko dana traje kao cijela vječnost. Skoro da nema stranice u ovom romanu, koja kroz autentične ratne priče ne spominje nečije tragične sudbine, nečiju bol ili nečiju smrt. Uporedo autor romana na čudesan i fascinantan način, skoro u svaku stranicu ubacuje život i nadu, koje doživljavamo kao stidljive zrake Sunca, ali ipak tople, neophodne i dobrodošle.
Ovaj ratni roman je satkan od 99 ratnih priča, od 99 filmova u jednom filmu. Autor nam u ovom romanu daje takve opise situacija, mjesta, relacija među ljudima, da imamo osjećaj da smo mi dio radnje, da smo tu s njima, u svemu što se dešava. Ovaj roman je svjedok i dijamant jednog vremena. Kad kažem vremena, prije svega mislim na ozračje koje je vladalo u porodicama i komšiluku, u naseljima gdje su se svi dobro poznavali i svi bili dobronamjerni. Ovdje mislim i na uže okruženje koje je skoro do kraja ostalo jako i autentično. Autor nas na samom početku upoznaje sa svojom porodicom i njenim članovima, o odnosima u porodici i faktički nas uvodi u svoju kuću. Od tog momenta prolazimo kroz sve priče kao i ostali članovi porodice. Do kraja. To lijepo vrijeme završava se tišinom u zraku i prvim pucnjima, koji i danas odjekuju planinama Srebrenice.
Ovaj roman je i riznica tradicije i običaja Bošnjaka sa mnoštvom detalja koji vam formiraju potpunu sliku jedne autentične bosanskohercegovačke, bošnjačke porodice i riznica ljubavi, poštovanja, širokogrudosti, odanosti, patriotizma, skromnosti i ljepote.
Ljepota bogatog i jakog književnog izražaja i briljantnost rečenica daje poseban pečat ovom romanu. Izdvojiću samo neke od mnogih: „U srcima se rađalo nešto tiho i veliko.“; „Ćilimi su mirisali na godine i generacije.“; „Iza nas su generacije koje su preživjele ratove, glad, sušu, ali nikad nisu izgubile dostojanstvo.“; „Majka je ćutke slagala stvari, kao da pakuje ne samo odjeću nego naš cijeli dotadašnji život.“; „Hladnoća ne dolazi samo kroz kožu već i kroz misli.“; „Poslije dana i noći provedenih po šumama, blatnim stazama, pod kišom i s vjetrom u kostima, ulazak u grad donio nam je privid sigurnosti.“; „Na kraju dana sjeli smo na travu, pili vodu iz istog bokala i gledali kako sunce zalazi preko brda.“; „… kada ih je briga savijala kao suhi list.“; „Tog dana sam naučio da život može stati u jednu zdjelu brašna.“; „I možda je to ono najstrašnije. Ne, kad sve izgubiš odjednom, nego kad gubiš dio po dio, a da ni ne primijetiš. Dušu, osmijeh, govor, nadu. Sve to ide prije tijela.“; „Opis nošenja tijela tek poginulog mladića: tijelo lagano, kao da nosiš odjeću bez čovjeka u njoj.“; „Hodamo kroz grad u kojem svaki prag zna svoju žalost, svaki prozor čuva jedno čekanje.“; „Redžo iz Lasovca, koji je imao priča za deset života.“; „U tom mraku, u toj nemoći, šapućem u sebi sure koje sam naučio pred Hasan efendijom u Sasama, moleći Gospodara svih svjetova da još jednom dočekamo jutro.“; „Kino je bilo skromno: na sredinu platoa postavili su najveći televizor koji su mogli pronaći, a iza su poredane stolice, šarene i izlizane, svaka drugačija, svaka kao da je donijela svoj dio uspomena. Ulaznica? Jedna cigareta.“; „U takvim šetnjama, među tim ranjenim zgradama i zvijezdama koje trepću kao umorne oči, osjećali smo da smo još uvijek živi. I da, možda, negdje ispod svega, još uvijek znamo voljeti.“; „Jusuf je izvadio komadić suhog hljeba, prelomio na pet dijelova i dao svakome po zalogaj. To je bila večera.“; „Jeli smo polako, ne zbog pristojnosti, već zato što su nam se vilice tresle.“; „Kad se nešto zlo sprema, i zrak postane drukčiji.“; „Spustili smo oružje s ramena, maknuli prst sa obarača, prvi put nakon cijele noći.“; „Vrlo brzo bili smo mokri do kože. Čizme su nam škripale na svakom koraku, uniforma se ljepila za tijelo, hladnoća se uvlačila u kosti. Noć je padala brzo, a s njom i strah. Mrak, mokra zemlja i nepoznat put, sve nas je počelo gušiti. Hodali smo satima, polako, bez riječi. Svaki korak bio je borba da ne kloneš, da ne sjedneš u blato i jednostavno ostaneš tamo.“; „Ruke mi drhte, od silnih borbi, od žurbe dok zapisujem možda posljednje riječi, u trenutku dok čekamo ostatak jedinice, ako ne uspijem preživjeti, možda će neko naći moj rukopis, i po njemu saznati za tešku sudbinu mog naroda.“; „Tad sam shvatio da nisu svi koji su preživjeli zaista preživjeli.“; „A Semir se smijao i plakao u isto vrijeme, govoreći: „Znao sam da si uspio, znao sam.“; „Četiri godine sam nosio svoju mladost u ruksaku punom bola, straha, gladi, smrti i nade. Četiri godine sam učio da preživim dan, a sad treba da naučim da živim.“
Fascinantni i slikoviti su autorski opisi gladi u priči „Dječak s osmijehom“, opis razlike između smrti od granata i smrti od gladi, opisa majki koje kuhaju ništa, opisa osmijeha kao odjeka nekadašnjeg života, opisa tišine bez snage, bez riječi…
U priči „Izdrži mali“ autor na fascinantan način opisuje situaciju kada nosi malog Rešada, bebu, jednog od tek rođenih blizanaca, prema Srebrenici. To opisuje samo sa četiri rečenice i ukupno pet riječi, što je rijetkost i u svjetskoj književnosti: „Beba. Mala. Krhka. Ali, živa!“ Toliko toga rečenog, sa tako malo riječi.
Težina poruke, doživljaja i svjesnosti trenutka, se osjeća i odzvanja u skoro svim rečenicama ovog romana. Tako i u ovim riječima autora, pripovjedača: „Sve je ovo preteško za mene. Još sam dijete, ali kao da svaka ova priča gura godine na moja leđa. Više ne osjećam glad kao prije. Samo težinu. I odgovornost da zapamtim sve. Jer, ako ne pišem, ko će znati?“
Ovim romanom Istine, surove zbilje, neviđene patnje i stradanja nevinih ljudi, autor daje veliki doprinos da se sačuva još jedno važno i snažno svjedočanstvo o postojanju zlih ljudi u svim vremenima. Autor piše faktima i na vrlo suptilan način nas uvodi u svijet pojedinca, njegovog promišljanja i brige za ostale članove svoje porodice, komšije i prijatelje. Roman obiluje autentičnim i detaljnim opisima mnogih promišljanja svih likova u romanu. Autor na fantastičan i jednostavan način opisuje svu ljudsku dramu dobrih, poštenih i čestitih ljudi u zlim vremenima. Na ovakve romane se moramo povremeno vraćati, jer hiljadugodišnja, bosanskohercegovačka zbilja nam govori da nas često, iole lagodan život uspava, postanemo neoprezni i naivni, a onda platimo veliku i krvavu cijenu. Zaborav genocida nad Bošnjacima se plaća životima još nerođenih potomaka. Mi više nikada nemamo pravo na zaborav.
Na kraju, ovaj roman će vas učiniti boljim čovjekom, boljom osobom, posložiće vam prioritete u životu, daće vam mnoge odgovore o smislu življenja, ukazaće vam na radosti kojih niste svjesni, a svuda su oko vas, prepoznaćete za čim hrlite bez potrebe, ono materijalno što vam eventualno nedostaje, neće vam donijeti onoliku sreću koliku očekujete, počećete se radovati sitnicama, ali svaki dan, bićete zahvaliniji Bogu nego do sada, naučiće vas kako da ostanete čovjek kad sve drugo bude padalo, kad sve drugo bude propadalo.
Duboko sam uvjeren da će ovaj briljantni ratni roman dati svoj puni doprinos bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti, te da će biti prosvjetitelj mnogim generacijama, u vremenima koja dolaze.
Sarajevo, 14. maj 2025. godine
