Profesor Semir Đulić – Uloga dijaspore u izgradnji održive BiH
Uloga dijaspore u izgradnji održive BiHSami naslov teme ovog okruglog stola u sebi implicira traženje odgovra na dva pitanja.Prvo pitanje je kakva je uloga dijaspore a drugo koja je to održiva BiH.Logicko razmisljanje prvo odredi cilj pa onda planove njegove ralizacije.Naravno da bi se do cilja stiglo potrebno ga je i jasno definisati.Sa tog stanovišta za nas Bošnjake a vjerujem i za sve iskrene patriote jedina održiva BiH jeste ona BiH prije agresije to jest ona Bosna koja baštini esenciju svoje istorijske opstojnosti uronjena u suvremena europska geopolitička,kulturna i ekonomska kretanja, u duhu moderne teorije države i prakse, zaštite ,primjene i promocije ljudskih prava.Ovim se jasno želi istaknuti činjenica da država BiH i njeni građani za sebe ne traže nikakav ekskluzivitet u odnosu na ostale europske države ili građane istih.Bez obzira što pojedini pa ako hoćemo i kolektivni uskonacionalni politički interesi članica EU tu istu BiH koja vjekovima živi njihove slobodarske i humanističke ideale svrstavaju u nekakav politički a ne samo teritorijalni Zapadni Balkan ističući time vlastitu ekskluzivnost i superiornost ili još gore, žele je prikazati kao državu slučaj.Naravno ne treba ovdje zaboraviti i istorijske turbulencije koje su Balkan dovele u situaciju da pojam „balkanizacije“ danas ima isključivo negativnu političku ,nerijetko i kulturološku konotaciju mada je i sam zapad uvjek imao umiješane prste u sve te procese.
Druga stvar koju bih ovdje želio istaknuti jeste sama potreba da mi danas i ovdje govorimo o „održivoj BiH“ mada se ona sama uprkos svim nasrtajima,osvajanjima ,aneksijama i agresijama živjela i živi svoju hiljadugodišnju istoriju.Po meni to znači našu svijest o bitnosti postojanja Bosne koju pamtimo kao i spoznaju o opasnostima kojima je danas izložena.Poznato nam je i odakle su dolazile i nažalost još uvijek dolaze te opasnosti.Tu prije svega mislim na velikodržavne aspiracije susjeda i nacionalističke ideologije koje su ti susjedi uzgajali i izvozili u BiH ,nažalost nalazeći pogodno tlo. Oni koji BiH smatraju svojom domovinom vremenom su nerijetko i kao žrtve planiranih genocida naučili da se suprostave takvim nasrtajima ,kroz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu i oslobodilački otpor agresijama u neposrednoj prošlosti.Zla sudbina „malih“ naroda i država je u tome što su htijeli ili ne htijeli uvjek piuni u parhiji šaha velikih.Situacija ni danas nije ništa drugačija osim u jednom aspektu koji se meni čini veoma bitnim.Naime kroz čitavu dosadašnju istoriju BiH, ti međunarodni faktori su podrazumjevali cjelovitost i kompaktnost bosanskohercegovačke teritorije prije svega zahvaljujući činjenici da unutar same Bih nije postojala potrebna kritična masa za razgradnju istog.
Agresori na BiH 92′-95′ posebnu pažnju su posvetili upravo tome ,tj stvaranju i jačanju te unutrašnje dezintegracione konponente stvarajući kvinsliške ekspoziture kako bi Međunarodnoj zajednici pokazali nužnost podjele bosanskohercegovačkog teritorija i njenog multietniočkog društva .Naravno tu im je na ruku išla i globalna politička situacija i raspored snaga ,posebno imajući na umu da je većinsko stanovništvo BiH bilo islamske vjeroispovjesti a to je u ničim, bar što se Bosne i Bošnjaka islamske vjeroispovjesti tiče, utemeljenoj fobiji Evrope stvaralo iracionalni strah od islamske države.Prvi znakovi da antibosanska i nacionalističko- ekspanzionistička politika susjeda i kvislinga nailazi u najmanju ruku na zažmireno oko pojedinih članica Međunarodne zajednice, jeste uvođenje embarga na uvoz oružja koji se u najvećoj mjeri odnosi samo da Armiju BiH kao jedinu formaciju koja je branila teritorijalni i državni suverenitet države koju je ta Međunarodna zajednica priznala uskraćujući joj pripadajuće pravo garantirano Međunarodnim konvencijama.Samo zahvaljujući herojskom otporu ARBiH i golorukog naroda stvoreni su uslovi da putem prevashodno svjetskih medija ta svjetska a u prvom redu Američka javnost putem svoje administracije počme uticati na djelimičnu promjenu odnosa prema situaciji u BiH.Namjerno govorim djelimičnu promjenu jer evo i danas smo svjedoci nepostojanja jedinstvenog stava i strategije te Međunarodne zajednice prema BiH.Sama činjenica da je Dejtonskim mirovnim sporazumom i Anexom IV ta Međunarodna zajednica po prvi put prihvatila i priznala unutrašnje administrativno uređenje BiH po etničkom principu uvodeći taj etnički princip i u političko odlučivanje putem entitetskog (etničkog) glasanja u proces odlučivanja na državnom nivou a što je danas glavna kočnica normalnog demokratskog i državnog razvoja BiH.Naravno uvođenje ovog principa samo je posljedica pritiska i pristanka međunarodne zajednice da se derogira Ustav Republike BiH i prihvati rezultati agresije ,etničkog čišćenja i genocida. Rezultati toga su toliko štetni za BiH da umanjuju i sami mirovni znacaj Dejtona koji je zaustavio rat i dalje ljuske žrtve.Upravo zato su danas sve glasniji pozivi za promjenu Dejtonskog sporazuma.
Namjerno sam ovdje ukazao na ulogu Međunarodne zajednice ali ne sa ciljem da bih amnestirao ili opravdavao one koji su u ime BiH učestvovali u Dejtonskom procesu. To moramo ostaviti sudu istorije i istoričarima da se time pozabave jer svako tumacenje istog u korist dnevnopolitičkih interesa samo nas dalje odvodi od objektivnog suda.
Ulogu Međunarodne zajednice sam naglasio upravo u cilju pokušaja odgovora na prvo pitanje koje se postavilo na početku to jest pitanje uloge Dijaspore u procesu očuvanje „željene“ BiH.Već na početku sam rekao da to nije Dejtonska već jedinstvena ,demokratska, multikulturna, multikonfesionalna, sekularna, građanska BiH koja ce garantovati i štiti ranopravnost i jednakost kako građana tako i naroda i nacionalnih manjina na čitavom svom teritoriju bez etničkih ekskluiviteta. Obzirom da je BiH država čija jedna trećina građana živi ili bolje rečeno je protjerana van njenog teritorija.Da li se radi o dijaspori ili emigraciji ovdje ne bih raspravljao jer to i nije tema i bez obzira kako to zvali uloga je ista. To ulogu prema pravcu djelovanja mogli bi podijeliti na Ambasadorsko i politčko- lobističko djelovanje kroz institucije država u kojima živimoParticipiranje u političkim, ekonomskim, kulturnim i društvenim dešavanjima u BiH kroz ispunjavanje naše građanske dužnosti.
Pokušat ću ukratko reći nekoliko rečenica o ove dvije smjernice djelovanja. Realizaciju prve smjernice možemo posmatrati kroz dva aspekta,tj pojedinačni i organizacioni tj, predstavničko-kolektivni oblik djelovanja. Vjerujem da smo svi svjesni da kroz nas ,naše uspjehe ili neuspjehe a kroz neizbježnu interakciju, naše „nove komšije“ stiču utisak i stvaraju sliku „genetskog koda“ Bosne koji smo sa sobom donijeli.
Pored tog individualnog nivoa predstavljanja Bosne većei učinkovitije rezltate može polučiti ciljano i organizovano djelovanje. Mislim da je to dijaspora veoma brzo shvatila i prepoznala. Prvo se organizovala da bi zaštitila sebe i očuvala Bosnu u sebi , a onda krenula u organizovano stvaranje slike o Bosni i lobiranje za njene interese.Ako govorimo konkretno ovdje na prostoru Sjeverne Amerike nemoguće je u tom smislu zaobići značaj i ulogu KBSA iz koga se iznjedrila ideja o potrebi stvaranja Loby grupe koja danas uspješno djeluje Washington DC, a njhove zajedničke otiske prstiju naći će mo na Rezolucijama o Genocidu u Srebrenici usvojenim u Američkom Kongresu i Kanadskom parlamentu kao i mnogim drugim državama i gradovima u SAD. Uz njihovo vodstvo u najvišim predstavničkim tjelima ovih država formirani su i Klubovi prijatelja BiH a putem neposrednih susreta i redovne komunikacije ostvarena je suradnja i sa State Department-om.Paralelno sa ovim političkim djelovanjem a zajedno sa Intitutom za istraživanje Genocida za Kanadu i Bosansko-američkim institutom za Genocida, KBSA prezentira i brani istinu o Genocidu i agresiji na BiH.
Ako govorimo generalno o bosanskoj dijaspori onda svakao ovdje trebamo pomenuti i aktivno djelovanje Svjetskog Saveza Dijaspore i Vijeća bosanskohercegovačkih udruženja Australije.Nažalost država BiH nije nikako ili u najmanju ruku nije dovoljno prepoznala i podržala rad ovih organizacija. Dijaspora može razumjeti i opradati objektivne razloge za nedostatak te podrške ali nikada neće pristati da uskonacionalni ili nacionalistički interesi pojedinih politickih subjekata u BiH budu smetnja u njenom lobističkom djelovanju za interese države BiH i istine o njoj.
Sve ovo bi svakao bilo lakse odraditi i sigurno postići i bolje rezultate kada bi diplomatsko-konzularna predstavništva bila više bosanska a manje etnička mada su u zadnje vrijeme vidljivi pomaci i na tom polju i tu tendenciju valja nastaviti.Da nikada krivica nije samo na jednoj strani vidljivo je ako pogledamo ulogu i mogućnosti dijaspore u njenom drugom praavcu djelovanja tj prema matičnoj državi i njenim institucijama.Svima nama su poznate teze o dijaspori kao „čuvaru socijalnog mira“, ekonomskom,stručnom i financijskom potencijalu ali ja bih se ovom prilikom osvrnuo na njen politički potencijal koje je totalno neiskorišten i tu veliki dio krivice snosi upravo dijaspora cemu svakako pogoduje i pasivnost političkih subjekata BiH.To se najbolje ogleda na primjeru apstinencije dijaspore kada su u pitanju Izbori u BiH. Medju razlozima je otezana procedura oko registracije i ovjerenja o drzavljanstvu.Po meni najveci razlog je nedostatak političke svijesti jer stanje se može mijenjati samo participacijom u političkom sistemuNa kraju treba pozvati DKP da pokrene inicijativu sa uvezivanje i dijalog bosanskohercegovacke dijaspore (Srbi, Hrvati, Bosnjaci).
Dodikovi i Čađini “Teroristi”
Ako kojim slučajem živite [jer ste preživjeli etničko čišćenje i genocid] u manjem bh. entitetu, ako ste nezaposleni, ako vam komšije ne znaju šta jedete i čime se bavite, ako ste prekriveni mahramom i posebno ako svakodnevno posjećujete lokalne džamije velika je šansa da vam na vrata bahne Čađin eskadron, jer postoji “osnovana sumnja” da ste terorista. Naravno ovome bi se mogli pridodati i drugi “inkrimirajući” dokazi, npr. to da imate kompjuter i mobilni telefon, auto, kuću pored puta koji nije asfaltiran itd.
Ovako bi prema pisanju “neovisnih” medija u manjem bh. entitetu otprilike bi opisan osnovni razlog i zajednička karakteristika uhapšenih u posljednjoj akciji policije na prostoru Bosanskog Novog i Bosanske Dubice.
Bez obzira što se radi o “najefikasnijoj i najsposobnijoj” bezbijednosnoj instituciji, kako Čađo voli da tepa policiji manjeg bh. entiteta, građani bi trebali dobro da se zamisle. Ako su nezaposlenost, posjedovanje kompjutera i mobilnog telefona, život pored puta bez asfalta osnova za sumnju onda je bar dvije trećine građanja BiH sumnjivo. Svjesni te činjenice Čađo i novinari “nezavisnih” medija su se potrudili naći jači argument za hapšenja. Našli su ga u -”svakodnevnim odlascima u lokalne džamije” i “prekrivenim suprugama”. Zanimljivo je da se brada ne pominje kako bi se eliminisalo proširenje sumnje i na “suverene” građane manjeg entiteta koji “u ime Boga, za kralja i otadžibinu” “šire” nacionalnu, vjersku i rasnu “ljubav i toleranciju” među građanima “Dodikovog grunta ” kojeg mu je Karadžić ostavio u naslijeđe.
Zasigurnost grunta zaduženi su Čađe, Kalabići, Vasići, Majkićeve, Đokići, Pavići, vladike Kačavenda i Gregorije, Ćurguzi, Dukići, Mitrovići te “nezavisni” mediji kojima Dodik velikodušno dodijeljuje”mrvice” nasljedstva. Čak je i “slavuj” shvatio da se jedino isplati pjevati u Dodikovim dvorima. Da se od naslijeđa dobro živi svjesni su i Bosići, Mihaljice, Ivanići koji zajedničkim snagama preko leđa prevarenog naroda žele omastiti brke. Jedino običan Srbin, osim utjeranog mu sraha, ne dobi ništa i kad tad će toga postati svijestan.
Nažalost, onima koji svakodnevno, ponekad ili nikako ne “posjećuju lokalne džamije” ili nisu članovi pomenutih političkih porodica, Karadžićevo nasljedstvo ne može donijeti bilo kakvo dobro bez obzira ko njim upravljao.
Hapšenja u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici su sve drugo osim borba protiv terorizma. Da li je potreban bolji dokaz za ovu tvrdnju od onog kojeg je iznijela dežurna tužiteljka banjalučkog Okružnog tužilaštva, Mirjana Basrak koja nakon puštanja uhapšenih izjavi:
“Koliko znam to je bilo samo uzimanje običnih izjava od građana, ne hapšenje. Prema zakonu, bez suglasnosti tužioca niko i nije mogao biti uhapšen na ovom području [B. Novi i B. Dubica op.a]“, dodajući kako Tužilaštvo nije bilo upoznato sa akcijom policije. Očito je zaboravila da u manjem bh. entitetu važi samo Dodikov zakon.
Sjetimo se samo polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, džamije u Trebinju, Gacku, hapšenja srebreničkih djevojaka koje četnike podučavaju geografiju i historiju; Jurišića, Ganića i inih koje Čađin eskadron obavještajno obrađuje. Poslije ovoga Bosanski Novi i Bosanska Dubica nekako postaju “normalne” epizode u drami genocida i etničkog čišcenja. Jedino zbog pritiska međunarodne zajednice Čađo & comp. su prisiljeni mijenjati scenario. Umjesto logorima, autobusima punih žena i djece, porušenim džamijama i masovnim ubistvima naklonost svjetskog javnog mijenja pokušavaju pridobiti njegovom okupiranošću problemom terorizma. Shvatio je Dodik da bi bilo politički korisno priključiti se tom trendu pa makar teroriste morao i izmišljati. Odmah je aktivirao Čađu kome je medijska prezentacija puno važnija od operativnog rada i valjanih dokaza. Gazdina želja njemu zapovijest. Specijalci su već na putu ka neasfaltiranim prirodnim ljepotama dijela BiH čija bi imena da izbrišu.Hapšenja u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici su sve drugo osim borba protiv terorizma. Da li je potreban bolji dokaz za ovu tvrdnju od onog kojeg je iznijela dežurna tužiteljka banjalučkog Okružnog tužilaštva, Mirjana Basrak koja nakon puštanja uhapšenih izjavi:“Koliko znam to je bilo samo uzimanje običnih izjava od građana, ne hapšenje. Prema zakonu, bez suglasnosti tužioca niko i nije mogao biti uhapšen na ovom području [B. Novi i B. Dubica op.a]“, dodajući kako Tužilaštvo nije bilo upoznato sa akcijom policije. Očito je zaboravila da u manjem bh. entitetu važi samo Dodikov zakon.
U pompeznom i medijski prezentiranom pretresu Čađini specijalci su pronašli “gasni pištolj, tehničku opremu, vazdušne puške, zastave, noževe i laptop računare”.
Siguran sam da bi u Dodikovim i Čađinim dvorima našli mnogo više. No, to će tražiti neki drugi specijalci kada za to dođe vrijeme i bude provedena pravna procedura.
Da je Dodiku i Čađi stalo do borbe protiv terorizma sigurno se ne bi opirali funkcionalnom objedinjavanju bezbijednosnih agencija na nivo države kao u svakoj drugoj zemlji svijeta. Njima očito a i po vlastitom priznanju, nije cilj da BiH bude normalna država, pa im se terorizam često i izmišljeni, odlično uklapa u tezu o neodrživosti i nefunkcionalnosti BiH. Još samo kada bi priznali da su glavni razlog te nefunkcionalnosti.
Jedno od vezivnih tkiva BiH svakao jesu Bošnjaci i Hrvati u manjem entitetu i Srbi u Federaciji. One koje Karadžić nije poubijao ili protjerao ili koji su se “drznuli” vratiti na svoja ognjišta Dodik nastoji otjerati promjenom imena i njihovih gradova, zakonom o porezu na zemljište i njegovom oduzimanju, sistemom aparthejda u borazovanju i zapošljavanju, a ako to nije dovoljno uvjek dobro dođe optužba da “svakodnevno posjećuju lokalne džamije”.
Znali su Dodik i Čađo da kod uhapšenih neće naći ni oružje ni eksploziv ali su bili sigurni da će uputiti jasnu poruku svima onima koji su se usudili vratiti u “njihovu prćiju”. Slanje takvih poruka osim što jasno povezuje Karadžića i Dodika jeste i faza u procesu “stvaranja povoljnih političkih uslova” za otcjepljenje i podjelu BiH kako bi se sakrio vlastiti lopovluk u ime “RS i vaskolikog srpstva”. To je bio osnovni cilj ovog hapšenja. Dovoditi to u vezu sa Izvještajem Stete Departmenta i Dodikovom željom za američkim savezništvom samo je uvreda Amerikancima. Kome to nije jasno, očito je progutao Dodikovu lažu.
Zadatak svake države, naroda i pojedinca jeste borba protiv terorizma ali ona ne može biti alibi za kolatrealne žrtve nevinih jer se time pretvara u terorizam sami.
Jedino pod uticajem i kontrolom iracionalne politike moguće je graditi sliku društva u kome je normalno da kuhinjski nož od Muje napravi teroristu a u trapu skriveni mitraljez od Radovana “opreznog” Srbina spremnog da brani svoju “otadžbinu” i svoju nejač.
BiH ce biti normalna država kada prestane potreba za ovakvom percepcijom odnosa njenih naroda i kada ravnopravnost ne bude određivana ekskluzivitetom prava na teritorij.
Radikalni vjerski, politički i ini pokreti su problem sa kojim se u manjoj ili većoj mjeri susreću svi narodi ne samo Balkana već i cijelog svijeta. Jadina razlika je u spremnosti i sposobnosti pravne države da im se suprotstavi.
Militantni predstavnici vjerskog ili bilo kojeg drugog pokreta koji sebe asociraju sa islamom najviše štete donose upravo toj vjeri i njenim sljedbenicima. Ništa drugačije nije ni sa drugim svjetskim religijama. Stoga je i prevashodni zadatak Bošnjaka da se odlučno odupru i osude svaki pokušaj činjenja terora u njihovo ime ali i da isto tako odlučno ne pristanu da su sumnjivi zbog svakodnevnog odlaska u džamiju .
Na Srbima je, radi njihovog dobra i mira na Balkanu, da odluče dokle će svojim glasovima podržavati nasljednike Karadžićeve politike ma kako se oni zvali.
Do tada borbu protiv terorizma treba prepustiti pravnoj državi a ne samovolji Čađe ili bilo koga drugoga.
Novi Poraz Velikosrpske Politike“
Proces je pokrenut i iskoristen u politicke svrhe i kao takav ukazuje na zloupotrebu britanskog suda. ….. Zakljucio sam da nema validne opravdanosti za vodenje procesa protiv Dr. Ganica”.
Ovim rijecima je sudija Ekstradicijskog suda u opcini Westminister, Timothy Workman obrazlozio donosenje oslobadajuce presude za bivseg clana Predsjednistva BiH ,gosp. Ejupa Ganica koji je nakon petomjesecnog zatocenistva ponovo slobodan covjek.
Oslobadajuca presuda samo potvrduje ono sto su svi bh patrioti, sam gospodin Ganic i njegova porodica kao i citav demokratski svijet znali jos onog dana kada je gosp. Ganic postao zrtva srbijanskog pravosuda u sluzbi velikosrpske ideologije, pokusaja revizije istorijskih fakata, negiranja genocida i zacrtanog izjednacavanja zrtve i agresora.
Odluka britanskog suda jeste javni, pravni, samar institucijama Srbije a posebno njenom pravosudu koje je svoje sluganstvo dnevno-politickim potrebama pokusalo podvaliti britanskom pravosudu.
Ovakva oslobadajuca presuda ne samo da je pobjeda gosp. Ganica ,BiH i institucije prava vec istovremeno razotkriva i ogoljuje politiku Beograda koja ovakvim potezima samo radi u korist vlastite stete i direktno potvrdjuje politicku motivaciju u drugim slucajevima hapsenja i presuda gradanima BiH od kojih je svakako slucaj Jurisic najbolji primjer.
Svakako da je ovo prilika za drzavu BiH da ponovo otvori pitanje vlastitog odnosa prema svojim gradanima koji robijaju u zatvorima Srbije i da putem medjunarodnih institucija i vlastitom diplomatskom aktivnoscu trazi reviziju njihovih procesa koja bi sigurni smo u mnogim slucajevima znacila njihovo oslobadanje. Svakako ovu priliku treba iskoristiti kako bi se konacno zavrsila srbijanska farsa i oko ostalih 18 bh patriota koji su zajedno sa gosp. Ganicem bili na politickoj potjernici Srbije.
Drugi ,za BiH i sve njene branitelje i gradane, veoma vazan momenat u ovoj britanskoj avanturi Srbije jeste cijenica da je vlada Srbije ,preko svojih opunomocenika u slucaju Ganic ,napokon javno i u pisanoj formi potvrdila da su u agresiji na BiH radilo o medudrzavnom sukobu a ne gradanskom ratu kako su to do sada uporno tvrdili.
Na institucijama drzave BiH je da iskoriste srbijanski pucanj u vlastito stopalo i u kombinaciji sa otvaranjem tajnih dokumenata iz sramnog dogovora ICTY – Srbija obnovi proces protiv Srbije i trazi pravednu naknadu za ljudske zrtve ali i materijalna razaranja koja je pretrpila tokom agresije.Ne smije se dozvoliti da nacionalni interes Srbije u medunarodnom pravu ima vecu vaznost od nacionalnog interesa BiH ili cak sto vise samog prava i pravde.Ni sramna cinjenica da je pojedinim [predstavnicima Srba u institucijama BiH] funkcionerima drzave BiH vise stalo do nacionalnog interesa Srbije vec BiH ne smije biti prepreka da se taj proces ponovo otvori.
Cini se da je ova presuda britanskog suda vise zabrinula i razocarala nastavljace Karadziceve politike u manjem bh entitetu vec zvanicnu vlast u Srbiji sto i nije neko cudo.Dok srbijanski zvanicnici uglavnom sute i svijesni poraza tek reda radi najavljuju zalbu na pomenutu odluku dotle perjanice srpstva preko Drine osipaju drvlje i kamenje na sud u koga su imali puno povjerenje kada je gosp. Ganic uhapsen. Ponovo je aktivirana teza o uroti svih protiv Srba, o anti-srpskim lobijima,pristrasnosti suda, dvostrukom arsinu itd.Tako Dodik izjavi da “kada se hapse Srbi ne vode se ovoliko dugi sudski procesi o ekstradikciji onih koji su odgovorni, nego se oni [Srbi] odmah izrucuju zemlji koja ih trazi” zaboravljajuci pri tome da drugi sudovi za razliku od srbijanskih ne hapse nevine i politicki iskoristive vec one za koje postoje valjani dokazi krivice.. Najveci medjunarodni sud u Hagu je vec davno dokazao da za Ganicevu optuzbu takvi dokazi ne postoje.
Dodik i njemu imaju problema sa presudama mnogih sudova jer jedini sud koji njih moze zadovoljiti jeste onaj koji presudjuje po njihovom nahodenju.Zato su i formirali ovaj u Beogradu i od njega traze pravdu iako je u Westminister-u dozivio jos jednu zasluzenu blamazu. Mozda ne bi bilo lose da pokusaju u Sarajevu.
Nijedan sud na svijetu ne moze donijeti presudu toliko korisnu i pozeljnu za Srbe kao onaj pred kome ce se oni sami sa sobom suociti, priznati vlastite greske i zablude ,osuditi zlocine koje su pocinili, zaboraviti i osuditi ideologiju Nacertanija i SANU Memoranduma koji su ih doveli do Genocida u Srebranici i drugim bh dijelovima.
Dok se to ne desi niti ce biti dobro Srbima niti ce buducnost izvuci pouku iz proslosti.