Uredio: admin

karikatur 01

Riječ autora

”ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK”, reče veliki filozof Voltaire, a ja mu ne povjerovah sve dok se ne dogodi SREBRENICA.

Srećom na vrijeme pobjegoh. Izbjegoh tako sudbinu mojih preko osam hiljada zvijerski pogubljenih nedužnih Srebreničana. Nađoh se u tuđini u bijelome svijetu, u zemlji Vikinga na dalekom sjeveru, na sigurnom. Ali… u meni požar. Gorim. Domovina krvari, a ja ovdje, pobjegao. Savjest proganja. Razmišljam kako da pomognem. Nalazim rješenje. Počinjem, prvi put u životu, crtati karikature. Želim da svijet, koji (ne)svjesno iskrivljuje sliku o ratnim događanjima u BiH, spozna pravu istinu I sprijeći krvoproliće te pomogne unesrećenim. Svoju prvu ilustraciju /karikaturu nacrtah u izbjegličkom kampu u Hemsedal-u (Norveška) godine 1993. da bih kasnije kroz čitavo jedno desetljećje ”zaledio” poratnu refleksiju bh stvarnosti sa nizom crteža fokusiranih na srebreničku tragediju, ratne zločince, pravdu i istinu te uticaj međunarodne zajednice na bh društvo. Crteži su nastajali i vremenski slijedili ekstremne bh događaje i ova knjiga je, zapravo, retrospektivni prikaz mojih radova nastalih u periodu 1993- 2006. Pozitivna kritika bh i skandinavske javnosti, koja je imala priliku vidjeti moje karikature preko samostalnih izlozbi (Sarajevo, Srebrenica, Oslo, Stockholm, …), me snažno podstakla da izdam ovu knjigu. Mnogi su uvjerenja da moje karikature predstavljaju vrijedan doprinos nezaboravu srebreničke (bh) tragedije, što je i bio moj cilj. Želim da ova knjiga bude nama, živim svjedocima, stalni podsjetnik na najveću tragediju Bošnjaka u njihovoj historiji, a našoj djeci putokaz u kreiranju boljeg sutra. Ne dozvolimo da ikad više potamni zraka svjetlosti na obzorju bošnjačke i bilo čije budućnosti. Hoću ovdje izraziti posebnu zahvalnost gosp. Dževadu Tašiću, glavnom i odgovornom uredniku ”Bosanske pošte”, najpopularnije novine među nama u Skandinaviji, što je znao prepoznati vrijednosti poruka mojih karikatura te ih godinama publikovati u redoslijedu onako kako su i nastajale. Zahvaljujem se također urednicima ”Oslobođenja”, a posebno susretljivom gosp. Borivoju Simiću, koji su objavljivali moje karikature a u vezi sa obilježavanjem godišnjica srebreničke tragedije. Zahvalan sam vrlo uvaženim recenzentima, prevoditeljki i svima koji pomogoše štampanje ove knjige. Zahvalan sam Kraljevini Norveškoj što prihvati moju porodicu i mene u vremenu zla te omogući moje djelovanje. Zahvalan sam tzv. međunarodnoj zajednici što humanitarnim konvojima spasi od gladi one moje zemljake koji slučajno izbjegoše pogubljenje kao i što zaustavi rat u mojoj domovini, ali joj nikad neću oprostiti to što ništa ne učini da spriječi, nego pasivno posmatraše, likvidaciju preko osam hiljada mojih nedužnih Srebreničana, među njima moga brata, bratića, sestrića,…. Zato i naslov ove knjige “POD ZAŠTITOM UN-a” koju posvećujem svim nevinim žrtvama Srebrenice.
Šukrija Meholjić

CRNI CRTEŽI O CRNOM VREMENU

Ime Srebrenica će zauvijek ostati crna mrlja na savijesti Evrope. Srebrenica je znak izdajstva međunarodne zajednice, pogotovo Ujedinjenih nacija i velikih sila. Kao ”zaštićena zona” nije zastićena, njeni krvnici nisu kažnjeni. Ima svjedočanstava o tragičnoj sudbini Srebrenice. Preživjeli su dali svoje iskaze, novinari su opisali, historičari su napisali studije i istražitelji u Haagu su istražili. Ali treba nam još opomena da se ne smije zaboraviti, da se ne smije ponovo dogoditi. Zato su crteži Sukrije Meholjica toliko važni. To su svjedočanstva o jednom crnom vremenu. Politička karikatura može da kaže više od pisane riječi. Karikature nastaju istovremeno sa događajima, kao dnevni komentar. Kad su karikature na visokom nivou, umjetničkom i političkom, imaju trajnu vrijednost kao svjedočanstva. Crteži Šukrije Meholjića imaju baš takvu vrijednost. Karikature nisu samo vrhunski nacrtane, već imaju političku poruku. Kroz njih možemo pratiti tragične događaje u toku 90-ih godina, viđene očima jednog intelektualca koji ima svoj stav, koji hoće da nam kaže svoju riječ, koji ima poruku svijetu. Njegove karikature su dokaz da pero jednog umjetnika može biti efikasno oružje. Crteži Šukrije Meholjića nas podsjećaju na sramne i tragične događaje, na cinične političare, na nesposobne diplomate. Knjiga je crna, sadržaj je trajno svjedočanstvo o crnom vremenu. Ali zato što postoji, nagovještava i zrak svjetlosti, trak nade. Da se nikad više ne dogodi!
Svein Monnesland

CRNI KRIKOVI U MEDIJSKOJ MAGLI

(Nad knjigom karikatura „Pod zaštitom UN-a“ Šukrije Meholjića)

Uspjela karikatura, čak i kad je nacrtana u nekoliko brzih poteza, rezultat je dugotrajnog intelektualnog i misaonog procesa. Karikatura je instant filozofija koja traži malo vremena, malo crtačke vještine, malo duhovitosti i mnogo znanja o životu i svijetu. Već je Goya, umjetnik u najmanju ruku jednako značajan kao karikaturist koliko i kao slikar, etablirao karikaturu kao način gledanja i mišljenja o pitanjima čovjeka i njegovog svijeta. U svojim akvatintama, kojima je njegovo grafičko majstorstvo u bogatom sjenčenju dalo jednu halucinogenu kvalitetu, Goya je razvio metode koncentracija na bitno, reduciranja detalja pozadine te montažnog konflikta između verbalnog i piktorijalnog kao i između samih gradivnih elemenata slike. Goya, baš kao i ostali veliki karikaturisti Hogarth, Daumier, Gavarni, Charlet, Grandville, Travies, Cruinkshank, Seymour, Pinelli, Elder i drugi koji su djelovali tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, u periodu formiranja karikature, u svom je djelu definirao komično kao diskurs kojim se izražava krajnje ozbiljno. Karikatura, poučava nas Goya, nije ružna, ona je satirična i njen smisao je u demaskiranju ružnoće skrivene iza poze. Ružno, jednako kao i lijepo, nalazi se u sferi duhovnog, stoga je smisao pokazivanja ružnog u tome da nas učini svjesnijim ideala ljepote. Jednako kako proces starenja i vrijeme pretvaraju mladost i ljepotu u staro i ružno i upravo time ističu ljepotu mladosti, tako i slika nemorala naglašava vrijednost morala i ljudskih vrlina. Za razliku od znanosti i umjetnosti, bit uspjele karikature nije sadržana u tome da nam otkrije nešto novo, već se ona nalazi u prepoznavanju postojećeg kroz njegovo različito čitanje, novo I drugačije od propisanog i konvencionalnog. Zapravo karikatura i humor općenito tragaju za novim, drugačijim čitanjem ne da bi mijenjali postojeće i poznato već da bi ga razumjeli. Činjenica da ona nije preslikavanje stvarnosti već njena tendenciozna interpretacija trajno određuje karikaturu kao društveni komentar. Direktna posljedica toga je da se karikatura u pravilu javlja u obliku satire, kada je njena poruka interpretativna, ili parodije, kada je njena poruka refleksivna. Suštinski element satire i parodije, njihova “temeljna boja” jesu anti-autoritarna politička poruka I ironijska distanca. Tradicionalno, satira funkcionira kao nezamjenljiv način da se metaforički uzdigne pesnica protiv političkih, kulturnih, i društvenih pojava koje su izraz vlasti i protiv osoba koje posjeduju moć. Vlast uvijek pokušava učiniti siromaštvo, bijedu i nepravdu nevidljivima. Uspješna satirična karikatura oslobađa istinite slike iz skrovitih mjesta i izlaže ih javnosti, ona je efektno sredstvo raskrinkavanja javne obmane. To što je karikatura sredstvo implicitne kritike I pobune protiv vlasti i moći razlogom je da ona često daje izuzetno točnu i preciznu sliku o društvu i vremenu u kojem je nastala. Hogarthove satirične grafike na primjer posjeduju više “realizma” I dokumentiraju svoje vrijeme bolje od svih djela oficijelne i “visoke” kulture u Engleskoj iz sredine osamnaestog stoljeća. Permanentna skepsa u odnosu na politički i javni život i praksa ne puštanja vlasti na miru čak i u onim društvima koja se nazivaju demokracijama, temeljni su uvjet da bi se neko djelo nazvalo karikaturom. Riječ “karikaturist” rimuje se sa “humanist”. Praktički bez izuzetka, najveći karikaturisti u povijesti zastupali su lijeve ideje, principe humanizma i tolerancije. Obrnut slučaj zapravo je nemoguć, jer apologija diktatorskih režima, nacizam, šovinizam, rasizam li seksizam naprosto ne mogu biti karikatura, niti uopće humor, koliko god da joj katkad bili slični. Potreba za satiričkom i parodijskom percepcijom prisutna je i u suvremenim društvima koje karakterizira “postmodernistička” fragmentacija i atomiziranost, kada se više ne radi samo o tome da se kritizira vlast i moć, već i da je se prepozna i locira te ukaže na zloupotrebe javnog povjerenja ne samo u politici, već i u medijima, sportu i svim institucijama koje utječu na proces koji zovemo moderni život. Karikatura je štoviše jedno od malobrojnih sredstava koja modernom čovjeku stoje na raspolaganju da drugačijim očima vidi medijskom kakofonijom sve zagađeniju i zamagljeniju stvarnost. To je moguće zahvaljujući temeljnoj metodi karikaturalnog izraza u bilo kojoj njegovoj formi koja se sastoji od analitičkog promatranja i deriviranja pojava bitnih za egzistenciju ljudskog bića, njihovog predočavanja putem reduciranje i eliminacije manje važnih, odnosno prepoznavanjem i izvlačenje na površinu faktora koji presudno utječu na tu egzistenciju, te njihovim montažnim kombiniranjem u svrhu kritičke interpretacije danih pojava. Stoga fraza prema kojoj je karikatura iskrivljeno zrcalo stvarnosti ne opisuje umjetnost karikature na dostatan način. Ona jeste zrcalo, ali takvo koje reflektira sliku iz koje su prethodno filtrirani svi suvišni te izdvojeni suštinski gradivni elementi koji su potom stilizirani i aranžirani u novu organizaciju, bitno različitu u odnosu na njihov izvorni red i poredak. Kada sve ovo znamo mnogo lakše ćemo razumjeti smisao crteža koje zatječemo u ovoj knjizi. Iz iste potrebe koja čini da mnogi ljudi iz Bosne danas pišu, čak i oni sasvim nevični spisateljskom zanatu, Meholjić je odlučio, ne napisati knjigu, već je nacrtati, što je mnogo bliže njegovoj temeljnoj profesiji arhitekturi iz koje se, usput budi rečeno, regrutirao najveći broj dobrih karikaturista. Zločin nad Bosnom, nakon genocida 1992-1995, danas se nastavlja zločinom prešućivanja. Groznu činjenicu da su srpske snage poubijale stanovništvo Srebrenice i da je taj grad danas, red očima cijelog svijeta, srpski, nastoji se ignorirati i sasvim utopiti u ništavilo medijske magle. O utemeljenosti postojanje države stvorene na zemlji čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani i zasnovane na rasnim zakonima kakva je Republika Srpska danas se nigdje ne diskutira. Činjenica da se u modernoj Evropi jednom cijelom narodu, Bošnjacima, odriče pravo na zemlju, pravo na vlastito ime, na slobodu i konačno pravo na život ne spominje se u moćnim medijima. Stoga su ovakve Meholjićeve karikature, većinom strukturirane kao lako razumljivi rebusi, dobrodošao krik protiv planetarne nepravde i očite odluke moćnika u današnjem svijetu da se zločin nad jednim evropskim narodom zamete pod tepih i što prije izbriše iz povijesti.
Midhat Ajanović Ajan
pisac i karikaturist

BUNT NACRTANE PATNJE

Znao sam za Šukriju Meholjića mnogo godina ranije nego što smo se upoznali. Njegova Srebrenica bila je dio moga djetinjstva i mladosti i bila moja velika ljubav prije nego što će se zbiti to što se zbivalo sa Srebrenicom od proljeća 1992. godine i onoga što će se biti s konačnim 11. julom 1995. godine, po čemu će Srebrenica postati simbol misli o odbrani ideje slobode i simbol planetarne tragedije koja se zbila u srcu Evrope na izmaku 20. stoljeća. I nakon tog nezaboravljivog datuma, kad u Srebrenici više nije bilo njenih domicilnih stanovnika – Bošnjaka koji su nastavljali tradiciju višemilenijskog življenja u tome drevnom gradu, baštineći taj grad od onih koji su im prethodili i prožimajući se sa njima u predugoj urbanoj tradiciju Srebrenice/Argentarije/Domavije – nastavilo se veliko stradanje Srebrenice. Samo, na to se niukoliko nije obratila dovoljna pažnja, jer se to zbivalo u sjeni hiljada i hiljada uništenih života Bošnjaka. O tome se i danas, zapravo, ne zna. O tome da je genocid nad Srebreničanima nastavljen urbicidom nad Srebrenicom. Kad više nije bilo Bošnjaka u njoj, Srbi su, naime, nastavili ubijati i samu Srebrenicu. Nakon što su to uporno i sistematski činili dalekometnom artiljerijom iz Srbije i avionskim bombardiranjima, potom i kratkometnom artiljerijom, oni su, okupiravši Srebrenicu 11. jula 1995. godine, nastavili to činiti na licu mjesta, neposrednim miniranjem. Nije im bilo dovoljno što su je prethodno bili skroz nagrdili (sami podobro zarušivši i pravoslavnu crkvu, koja je na uzvisini, u samome centru grada, na najprobranijom lokaciji u Srebrenici). Okupatori su, prvo, birali jednu po jednu građevinu. Tako i monumentalnu, tek dovršenu džamiju na izlazu iz same čaršije prema banji Guber. Doslovno, iskorjenjivali su arhitekturu Srebrenice – građevinama su uništavali i same temelje. Potom su svoj bijes iskalili i rušenjem kompleksa građevina stare srebreničke čaršije, koja je zbrisana s lica zemlje i pretvorena u brisani prostor. Među prvima sam vidio fotografije toga zločina i prvi ih objavio u «Ljiljanu». To se dogodilo kad je već naveliko u Bosni vladao dejtonski mir. Pritisnuti najvećim mogućim gubicima – smrtima mnogobrojne najbliže rodbine, prijatelja I sugrađana, mi muhadžiri iz poubijanih bošnjačkih gradova dugo sebi nismo dali za pravo da patimo za materijalnim gubicima. I tada, a i sada, bolnije je bilo (i ostalo) to što nam nejma njih, najdražih. Tako je moralo biti i sa Šukrijom Meholjićem. Ali, ipak, samo mogu zamisliti kako je tada bilo Šukriji Meholjiću, tada kad je doznao te vijesti i vidio te snimke «naknadno» izbrisanoga grada. Šukrija Meholjić je, naime, bio glavni i opunomoćeni čuvar Srebrenice, najstarijega živoga grada u Bosni, grada s jedinstvenom ljepotom. On je bio glavni urbanist, glavni arhitekt Srebrenice. Vjerovatno je i u drugim gradovima postojala takva ili slična funkcija, ali nigdje ona nije dolazila do tolikog i takvog izražaja kao u primjeru Šukrije Meholjića i Srebrenice. To je bila potpuna međusobna identifikacija i s njom je Šukrija Meholjić – iako to nimalo nije bila politička funkcija – uživao najveći autoritet u Srebrenici. Mada to izgleda nevjerovatno za uvjete «provincije u pozadinu» u vremenima komunističkog karavakta, ali svjedočim da se ničije ime nije spominjalo s tolikim strahopoštovanjem kao njegovo. Niko u Srebrenici nije uživao veći autoritet i, bez prisile, bio toliko uvažavan u tome gradu. Projektirao je, gradio, određivao šta će se i kako graditi… i, uporedo, čuvao ranije izgrađeno. Tako je i zato je sva Srebrenica i mogla biti to što je bila – kućica u cvijeću. Sukrija Meholjic je sam, i svojim radom, izgradio autoritet bez presedana. Tako i nije moglo biti da, kao česti dolaznik u Srebrenicu, ne znadnem ko je i šta je Šukrija Meholjić, iako se, kažem, nismo znali. Zato, ponavaljam, samo mogu zamisliti kako je bilo Šukriji Meholjiću dok su ubijali Srebreničane i dok je doubijana njegova Srebrenica. A, onda sam, u jeku uništavanja njegovoga grada i sugrađana, u novinama zapazio njegove crteže na temu Srebrenice. Kao čovjek iz tog kraja, kojega se Srebrenica i najneposrednije tiče, jer sam iz neposredne blizine Srebrenice i jer sam i u samoj Srebrenici u ratu imao porodičnih gubitaka, namjerno ne upotrebljavam određenje «karikatura». Ovdje je baš u pitanju najposebniji obol bolu nacrtane patnje. I bunt najnepoosrednije pogođenog. S potpisom: Šukrija Meholjić. Još ga nisam bio sreo, još se nismo bili lično upoznali, ali sam po tim crtežima znao da je to onaj Šukrija Meholjić kojega sam dobro znao iako se, kažem, nismo poznavali. Sve ostalo je isrtano u ovoj knjizi. S prethodnom rečenicom bih najradije stavio tačku na ovu recenziju, smatrajući da sam napisao baš ono što sam trebao napisati povodom ove i ovakve knjige. Ipak, dodajem da nejmam ništa dodati ni oduzeti ovim crtežima. Pa, i onda kad sam pomislio da se raspored ovih crteža u ovoj knjizi mogao i drukčije organizirati. Iako sam cjepidlaka, odustajem i od takve primjedbe. I, drugo: Sreo sam se sa Šukrijom Meholjićem! Bilo je to u jesen 2006. godine u Oslu. Iz nekoga grada (čije ime, naravno, nisam mogao zapamtiti, ali znam da nije baš u blizini Osla) došao je na književnu večer na kojoj sam i ja sudjelovao. Došao je da bi se sreo sa mnom. Mada mi, drukčije, taj boravak u Norveškoj ne bi ostao u prijatnoj uspomeni, izuzetno mi je drago što sam se tada otputio u tu daleku i sumornu, a opet i nekako posebno dragu sjevernu zemlju – zato što sam se napokon sreo sa Šukrijom Meholjićem. Nemalo sam se iznenadio kad sam sreo još uvijek mladog Šukriju Meholjića. Iako to uopće nije odgovaralo mojoj percepciji i nije se slagalo s mojim predznanjem, s mojim predodžbama o njemu, to me učinilo još ponosnijim što sam ga respektirao «na neviđeno». Smatram i to da je, povodom ovakve knjige, neumjesno uputiti čestitku njenom autoru. Ali, ako ta riječ («čestitka») ima ikakve veze s čestitošću i ako značenje toga pojma nije potpuno iscrpljeno u prethodnome ratu protiv Bosne i Bošnjaka, ako se makar od toga očuvala i kvaka na slovu «č» koja asocira na stvarno značenje čestitanja, čestitam Šukriji Meholjiću. U tom označenju, ovaj moj tekst predstavlja i recenziju koju sam najduže pisao. Potpisao sam podosta recenzija i pri tome se, iznad svega ostaloga, rukovodio time da ne budu nepoštene. Ovu sam pisao duže zato da ne bi bila nepoštena spram velike teme kojom se bavi i odabira iskaza u ovoj specifičnoj knjizi.
Isnam Taljić,
književnik iz Vlasenice
U Sarajevu, 19. februara 2007./1. saffera 1428.