IGK povodom 27. julia Dana sjećanja na pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija Žepa.
Genocid u zaštićenoj zoni UN-a Žepa je prema presudama Međunarodnog suda pravde u Hagu, počinila VRS-a u julu 1995.
Presuda Zdravku Tolimiru ne potvrđuje samo genocid u Srebrenici, nego i genocid u Žepi. Ubojstva trojice vodećih vojnopolitičkih predstavnika Bošnjaka u Žepi, Mehmeda Hajrića, Amira Imamovića i Avde Palića, Sud je ocijenio kao „djelo genocida“ jer su „trebala poslužiti kao primjer da nema nade za opstanak bošnjačkog stanovništva u enklavi“. Samo trinaest dana nakon što su 11. jula 1995. godine ušli u zaštićenu zonu UN-a Srebrenica 25. Jula 1995. godine VRS-a je, na čelu sa Ratkom Mladićem, ušla i u zaštićenu zonu UN-a Žepa.
Dok još slike najvećeg zločina na tlu Europe nakon drugog svjetskog rata nisu bile ni obišle svijet, slike genocida u Srebrenici, Ratko Mladić je prešao na realizaciju drugog dijela direktive tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića po kojoj je bilo neophodno, prvo stvoriti nepodnošljive uvjete za život u zaštićenim zonama UN-a Srebrenica i Žepa a nakon toga ih zauzeti te svo nesrpsko stanovništvo zauvjek protjerati sa tog dijela Istočne Bosne. Na taj bi način, prema zločinačkim velikosrpskim idejama, Drina izbrisana kao granica te se stvorili preduvjeti za realizaciju ideje SANU-a o stvaranju velike Srbije. „Sa Srebrenicom smo završili, sada je na redu Žepa“ izvijestio je Ratko Mladić Radovana Karadžića u poslijepodnevnim satima 12. jula 1995. godine o učinjenom i onome što se slijedeće planira. Izloženi pritisku, u okolnostima u kojima su se našli, članovi pregovaračkog tima Žepe su potpisali sporazum o evakuaciji civila iz zaštićene zone UN-a Žepa što je u naredna dva dana i provedeno. Dana 27. jula 1995. godine vojnici Ukrajinskog bataljona u sastavu UN-a, nakon što su bez bilo kakvog otpora samo tri dana ranije pustili VRS-a da uđe u zaštićenu zonu te nakon što je proveden egzodus Žepljaka, predali su u bazi UN-a u Žepi u ruke agresora članove pregovaračkog tima Žepe: Avdu Palića komandanta odbrane Žepe, Mehmeda ef. Hajrića predsjednika ratnog predsjedništva Opštine Žepa i imama u Žepi, Amira Imamovića komandanta civilne zaštite u Žepi i Torlak Hamdiju. Sve ovo se dešavalo pred očima komandanta snaga UN-a u BiH generala Smita. Nedugo nakon toga, nakon što su bili stavljani na strašne muke, prva trojica su hladnokrvo ubijeni. Ova ciljana ubistva su trebala da osujete svaku pomisao na razmišljanje o bilo kakvoj mogućnosti povratka Žepljaka u Žepu.
Progon stanovništva zaštićene zone UN-a Žepa, ciljana ubistva čelnih ljudi enklave, paljenje i uništavanje imovine je pretresno vijeće Haškog tribunala, u slučaju Tolimir, ocijenilo kao genocid. Drugostepeno vijeće Haškog tribunala je poništilo dio presude za genocid u Žepi koji se odnosi na ciljanja ubistva čelnih ljudi zaštićene zone UN-a Žepa u slučaju Tolimir. Pred Haškim tribunalom se trenutno sudi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, koji se između ostalog, terete i za genocid u Žepi.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 6. maja 1993. godine, Žepa je proglašena zaštićenom zonom. Uprkos tome, u julu mjesecu 1995. vršeni su napadi na ovo mjesto, te je 24. jula postignut dogovor o evakuaciji civila iz Žepe, koji je počeo dan poslije, kada su žene i djeca transportovani. Svake godine 27. jula mještani obilježavaju Dan sjećanja na pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija Žepa.
Haški tribunal je Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), oslobodilo krivice za genocid u Žepi, te je osuđen samo za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je izvršen progon Bošnjaka sa ovog područja. Tolmiru je za genocid u Srebrenici izrečena doživotna kazna zatvora, ali je preminuo prije nego je upućen na izdržavanje.
Snage ratnog zločinca Ratka Mladića paljbu po položajima UN-a oko Žepe počele su 7. jula 1995. godine, sa namjerom da preplaše i istjeraju bošnjačko stanovništvo. Snage bosanskih Srba otvorile su 9. jula 1995. vatru na kontrolni punkt UN-a, a na Žepu 10. jula. Na dan pada Srebrenice, 11. jula, granatirano je jedno selo kod Žepe.
Tokom tri odvojene runde pregovora, predstavnici vojske bosanskih Srba su nastojali da natjeraju bošnjačko stanovništvo da napusti Žepu, prijeteći im vojnim napadom. Prvi krug pregovora održan je 13. jula. Tom prilikom su se na kontrolnom punktu ukrajinskog UNPROFOR-a iznad Žepe sastali komandant Rogatičke brigade, pukovnik Rajko Kušić, u pratnji generala Zdravka Tolimira, i predstavnici lokalnih bosanskih vlasti.
Bosanski Srbi su rekli da je “Srebrenica pala i da je sad red na Žepu”. Tolimir je predstavnicima Bošnjaka iz Žepe ponudio dvije mogućnosti: “evakuaciju cijelog stanovništva na isti način kao što je to izvršeno u Srebrenici, ili vojnu akciju Srba”. Predstavnici Žepljaka odlučili su da odbiju takav prijedlog. Rano ujutro 14. jula izvršen je napad velikih razmjera na enklavu Žepa. Uvečer 14. jula 1995. vojne snage bosanskih Srba su ušle u džep sa sjeverozapada, ponovo zauzeli dio teritorije i zapalili sela.
Dana 19. jula 1995. prestalo je granatiranje i pucanje na Žepu, a Ratko Mladić se u Han-Kramu sastao s generalom Rupertom Smithom iz UNPROFOR-a. U Mladićevoj pratnji bili su Zdravko Tolimir i pukovnik Inđić. Na sastanku su razgovarali o Srebrenici te, između ostalog, o povlačenju holandskog bataljona, situaciji u Žepi i slobodi kretanja UNPROFOR-a i UNHCR-a. Mladić je izjavio da je Žepa pala u 13.30 sati tog dana, što nije bilo tačno.
Drugi krug pregovora predstavnika snaga bosanskih Srba i Bošnjaka iz enklave održan je 19. jula 1995. poslijepodne na ukrajinskom kontrolnom punktu. Mladić i Tolimir sastali su se s tri predstavnika lokalne civilne vlasti iz Žepe. Od Bošnjaka je zahtijevano da predaju oružje i stave ga pod kontrolu UNPROFOR-a, te da će zatim biti registrovani. Bit će smatrani ratnim zarobljenicima do razmjene koja se treba izvršiti u roku od pet do 15 dana, a Mladić im je garantovao sigurnost.
Pošto strane nisu postigle dogovor, 21. jula 1995. nastavljen je napad na Žepu. Treći krug pregovora održan je 24. jula 1995. godine. Prisutni su bili predstavnik iz enklave Žepa Hamdija Torlak, general Mladić, komandant Rogatičke brigade Rajko Kušić i Zdravko Tolimir. Dana 24. jula 1995. oko 18.30 sati postignut je dogovor o evakuaciji civila iz Žepe. Transport žena i djece počeo je 25. jula 1995.
Na punktu UNPROFOR-a 27. jula zarobljeni su komandant odbrane Žepe Avdo Palić i članovi Ratnog predsjedništva Žepe Mehmed ef. Hajrić i Amir Imamović. Nakon okončanja evakuacije civila, stotine, većinom vojno sposobnih, Bošnjaka potražilo je spas preko Drine u Srbiju, gdje je mnoge od njih registrovao Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK), a kasnije su pušteni na slobodu. Ostali Bošnjaci, koji nisu prešli u Srbiju, probili su se, kroz brojne zasjede, prema slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije Republike BiH.
Tokom napada na Žepu i kasnije tokom probijanja do slobodne teritorije poginulo je na desetine Bošnjaka. U haremu džamije Mehmed ef. Hajrić 2019. godine otvoren je Memorijalni centar u Žepi, gdje su ispisana imena 495 ubijenih Žepljaka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.
Žepa je u ratu bila manja, izolovana bošnjačka enklava koja se nalazi u dubokoj klisuri opkoljena gustom šumom.
Garant bezbijednosti stanovništu u opkoljenoj enklavi trebali su biti Ukrajinci.
Ukrajinska četa vojnika iz sastava UN-a brojala je oko 200 vojnika koji kao i Holandski bataljon u Srebrenici nisu učinili ništa da spriječe pad enklava i zaštite ljude.
Ukrajinci su imali priliku da u 15 dana nakon pada Srebrenice dođu do informacija šta se dešava na terenu, da obavijeste sjedište UN-a, da obavijeste svoju vladu i da imaju komunikaciju sa civilnim vlastima u BiH, ali i izvan BiH.
Srbi su ušli u Žepu, a Ukrajinci nisu ni pokušali da ih spriječe. Nisu ni metak ispalili. Narod je bio u Žepi. Na naše, hiljadu puta ponovljene zahtjeve za intervencijom, da pozovu podršku avijacije itd, oni su odgovarali da nemaju za to mandate, da nemaju vezu.
Od pada Srebrenice 11. jula pa sve do 27. jula vodile su se borbe za Žepu, što vojne što diplomatske da bi bio postignut dogovor o evakuaciji stanovnika Žepe.
Evakuacija je počela 25. jula, a završena je 27. jula. Većina civilnog stanovništva, žena i djece je nakon dogovora evakuisana iz Žepe dok su vojno sposobni muškarci iz enklave se probijali u nekoliko pravaca.
Neke grupe su išle prema Goraždu, druge prema Olovu. Više stotina Bošnjaka je spas potražilo preko Drine u Srbiji koja nije bila u ratu, pa su se našli u logorima Šljivovica i Mitrovo polje. Većina Žepljaka je na slobodnu teritoriju izašla na Jezernicu kod Kladnja odakle je danas krenula kolona mirovnog marša ali u obrnutom smjeru prema Žepi.
U toj julskoj ofanzivi srpske vojske na Žepu i tokom proboja na slobodnu teritoriju poginulo je 81 Žepljaka.
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}
