U mjesecu julu Bošnjaci doživljavaju proces retrospekcije, 11. jula obilježava se komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici. U njima se budi ogromna duboka bol, prisjećaju se kako su bili degradirani i poniženi, postaju svjesni obmane i izopačenosti zločina koji je nad njima počinjen. Uzdignu glavu.
Međunarodna zajednica (MZ) se osjeti ugroženom i razotkrije svoju motivaciju – islamofobiju. Samo šest dana nakon 11. jula procurila je vijest o nametanju izbornog zakona.
Najava nametanja promjene izbornog zakona u mjesecu julu, mjesecu sjećanja je šamar. Šamar žrtvama i preživjelima genocida da sagnu glavu i da znaju gdje im je mjesto: u okviru zakona “Krvi i Tla”, zakona koji kodificira apartheid za sva vremena, zakona koji nagradjuju dva genocida – Holokaust i genocid u Srebrenici, zakona koji podržava stranu pod čijom se kontrolom ruše antifašistička groblja i počinioci nikada ne pronalaze.
Takav izborni zakon je negacija oba genocida koji su zadesili Bosnu i Hercegovinu u zadnjih 80 godina i primjer kako rasizmi: anti-semitizam, islamofobija, rasizam prema Romima još uvijek idu zajedno kao što su to činili i u vrijeme Holokausta.
Genocid nad Bošnjacima ne bi se mogao dogoditi bez islamofobije unutar i oko same Bosne i Hercegovine. Radovan Karadžić je sam opisao prvu: islamofobičnu motivaciju za genocid u Bosni. Druga se očitovala u obliku embarga na oružje i nepoštovanju službene obveze Ujedinjenih Nacija da zaštite Bošnjake u sigurnosnoj zoni u Srebrenici.
Artikl 51 Ujedinjenih Nacija kaže:
„Ništa u ovoj Povelji neće narušiti inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu ako dođe do oružanog napada na članicu Ujedinjenih nacija, sve dok Vijeće sigurnosti ne preduzme mjere neophodne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.”
Ovo pravo na samoodrbranu je bilo uskraćeno Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica (MZ) nije dopustila žrtvi da se brani. Da Bošnjaci nisu bili muslimani, dobili bi oružje i ne bi bila potrebna zona sigurnosti UN-a gdje su prevareni i ubijeni. Dokaz za ovu tvrdnju je reakcija na vojnu agresiju na Ukrajinu, kojoj nije uveden embargo na oružje kao Bosni i Hercegovini, nego joj se isto hitno isporučuje. Ukrajinske izbjeglice srdačno su primljene u Evropi, dok se istovremeno muslimanske izbjeglice utapaju u Sredozemnom moru.
Islamofobija prema Bošnjacima se jos uvijek ispoljava. Predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble tvrdi da bi u slučaju raspada BiH kao “fragilne državne tvorevine” “ostalo muslimansko ostrvo sa znatnim konfliktnim potencijalom i kao stalni izvor nemira. Mađarski premijer je rekao da je izazov sa Bosnom i Hercegovinom kako integrirati zemlju sa dva miliona muslimana. Slovenački filozof Slavoj Žižek islamofobno tvrdi da bi Bošnjacka drzava bila ‘otok malo radikalnijeg islamizma’.
Islamofobija stoji iza legalizacije genocida u vidu postojanja RS-a, u kontrolnoj funkciji HDZ-a nad Bošnjacima u Federaciji i u uspostavljanju apartheid diskriminacije nad Jevrejima i Romima.
Banjalučki biskup Komarica tvrdi da Evropa u Bosni i Hercegovini ne želi pravnu državu, već kontrolisani haos i da je narodu u BiH pukla kičma.
Kada građani pak zatraže osnovna ljudska prava za preživjele dva genocida u Bosni i Hercegovini, to uvodi neki red i time narušava haos.
Visoki prestavnik Kristijan Šmit za DW kaže:
“Ni u kom slučaju ne želim ovde da probudim utisak da se želi da se podjeli Bosna i Hercegovina na različite etničke regione. Ne, zaboga, ja sam tu upravo da to spriječim i da održim takozvani teritorijalni integritet.”
Bosna I Hercegovina je već etnički podijeljena, ali je ovdje Šmit iskren kad kaze da je on tu da održi takozvani teritorijalni integritet (ne istinski nego takozvani), jer kako sam Schäuble kaze Evropa ne zna sta bi sa ‘muslimanskim ostrvom’. Islamofobija je trenutno kohezivni faktor u održanju Bosne I Hercegovine. MZ želi cjelokupnu Bih, ali gdje su Bošnjaci pod kontrolom hrvatskih klerofašista.
Šmit u istom intervju za DW dalje kaže:
“I oni u Sarajevu koji su dozvolili sebi da se malo potpale trebalo bi da imaju na umu, a ja to veoma dobro znam: ako više ne bude visokog predstavnika, onda nema ni stabilnosti.”
Šmit strah i izbezumljenost žrtava genocida opisuje vulgarno sa ‘dozvolili sebi da se malo potpale’.
Stanovniku tkz. zapada stabilnost predstavlja na primjer da svake godine ima novca za ljetovanje, da su kursevi na berzi stabilni i slicno. Žrtvama genocida pojam stabilnost predstavlja nešto potpuno drugo: Stabilnost preživjelim genocida predstavlja život gdje ih se ne pokušava istrijebiti, ubiti.
Ovom izjavom visoki prestavnik prijeti žrtvama genocida novim genocidom.
Šmit stavlja žrtve genocida pred izbor: pristanak da budu građani drugog reda u sopstvenoj domovini ili istrebljenje.
Kristijan Šmit mora da održi “stanje kontrolisanog haosa” u BiH, koji nalaže MZ, zato je razumljivo što je bio ljut štto Bošnjaci ne pristaju da budu građani drugoga reda.
Neprilično ponašanje bilo kome, a posebno jednom diplomati je da lupa o sto i da se dere.
Dokaz da je banjalučki biskup Komarica u pravu i da je narodu pukla kičma je činjenica da se Kristijan Šmit derao na njihove političare, vikao i lupao po stolu.
Svi građani Bosne i Hercegovine trebaju da budu svjesni da ovakav izborni zakon kojeg MZ uvodi pomaže stranu koja zatire njihovo slavno antifaštističko biće.
Nek samo zamisle situaciju u kojoj bi Šmitu palo na pamet da povisi glas na jednog od tih partizana kojem grob zatire i kako bi se taj diskurs dalje odvijao.
Građanima BiH u znak poštovanja prema samima sobom je potrebna jedna retrospektiva prije oktobarskih izbora (na pr. čišćenje zapuštenih antifašističkih groblja i polaganje cvijeća na svaki) ne bi li im se kičma ispravila.
Institut za istraživanje genocida Kanada
