U BOSNI SMO SVJEDOČILI NAJVEĆIM ZLOČINIMA I TAMO SAM NAUČILA LEKCIJU ŽIVOTA
Autor: Christiane Amanpour
Prije dvadeset godina, 5. aprila 1992. godine, Suada Dilberović i Olga Sučić su ubijene u Sarajevu.
To su bili snimci koji su obišli svijet i tako je počeo bosanski rat.
Izvještavala sam iz tog rata, a mnoge moje kolege su se danas okupile u Sarajevu gdje se obilježava početak stradanja u kojem je izgubljeno stotine hiljada života, mnogo ljudi ranjeno, a milioni napustili svoje domove.
Taj rat donio je novi pojam – „etničko čišćenje“.
Srbija, koja je tada bila dominantna sila na Balkanu, kroz politiku očuvanja Jugoslavije, imala je namjeru, u stvari, stvaranja etničkog prostora Velike Srbije.
Bila je strašna zamisao uništenje etnički mješovite i zajednice koja je do tada živjela mirno i zajedno u Bosni.
Novinari, koji su pokrivali taj rat, svjedočili su herojskom otporu stanovništva pod opsadom, koje je bilo meta granatiranja i snajperskog djelovanja tokom četiri godine.
Na neki način, naučili smo i mi šta je bol gledajući brutalno klanje muškaraca, žena i djece.
To su bili civili, a ne vojnici, koji su razneseni minobacačkim granatama i ubijeni snajperskim hicima, dok sučekali u redovima za vodu, hljeb, gorivo ili na putu u školu.
Također, svjedočili smo cinizmu međunarodne zajednice koja je odbijala intervenisati, dok su Sjedinjene Američke Države u to vrijeme, zajedno sa svojim saveznicima, pronalazile svaki izgovor, pa čak i izbjegavanje riječi genocid, kako bi ostale na marginama cijele situacije.
Nikada neću zaboraviti sahranu djevojčice koja se zvala Almedina. U Sarajevu je tada svega nedostajalo, pa čak i slova A, te je ime djevojčice na nadgrobnom znaku ostalo nepotpuno napisano.
Nikada neću zaboraviti majke i očeve koji pokušavaju na kratko prebjeći iz okruženja kako bi kupili, pa čak i ukrali voće ili povrće, te tako nadopuniti slabe obroke od suhe hrane dopremljene u humanitarnoj pomoći zračnim putem.
Jedne noći, dok sam bila vani, svjedočila sam kako otac pokušava nabaviti jednu jabuku za svoje dijete. Zbog te jabuke riskirao je svoj život.
U petak će više od 11.000 praznih stolica biti raspoređeno koje će na miran, ali veoma oštar način upozoriti na žrtve rata u Sarajevu.
Zajedno s građanima Sarajeva i drugih bosanskih gradova i sela, poginulo je i ranjeno mnogo i naših kolega.
A ko će zaboraviti ikada logore smrti isupunjene mršavim zatvorenicima koji su podsjetili na strašne zločine iz Drugog svjetskog rata. Samo što su ovi bili na kraju 20. stoljeća, u eri satelita.
Mi smo tome svemu svjedočili i izvještavali iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
To je bilo doba, kada je vrijedila parola „Nikada više“, ali se ono zbog čega je izrečena ponovo dešavalo. Etničko čišćenje i genocid, ovdje u našem dvorištu i pred našim očima.
Mi smo pokušali na ove strahote odgovoriti svime što je bilo u moći medija.
Za mene je Bosna bila mjesto gdje sam saznala istinu. Tu sam preispitala zlatno pravilo novinarstva koje se zalaže za nedržanje ničije strane.
Shvatila sam da ovdje u Bosni, gdje se dešavaju neizrecivi zločini i najteža kršenja međunarodnih humanitarnih načela, ne treba agresoru i žrtvi dati isti tretman.
Objektivnost znači dati svim stranama pravično saslušanje, što bi u ovom slučaju bila lažna moralna ekvivalenca.
U tom slučaju, u jednu ili drugu ruku, svako ko se želio sakriti iza te laži, je potpomogao genocid. Ja sam takav način odbila, i to je lekcija mog života.
Kao što svi znamo, nekon desetak hiljada ubijenih u Srebrenici, što je bio najgori masakr u Evropi nakon Drugogo svjetskog rata, SAD su konačno odlučile inervenisati s NATO savezncima, što je napokon okončalo rat i donijelo mir koji traje do današnjih dana.
Svaka zemlja u krizi je slična. Naravno Sirija nije Bosna, niti je Libija, ali u Siriji danas teško naouružana vojska ubija i masakrira obične civile i pobunjenike, te na taj način pokušava ugušiti ustanak.
Baš kao u Bosni, sirijskim pobunjenicima je također, uskraćeno pravo na odbranu zbog poznatog straha od „povećanja inteziteta sukoba na terenu“.
Baš kao u Bosni, kada su SAD i njeni saveznici tvrdili da nisu mogli intervenisati „jer je to rat u kojem su sve strane podjednako krive“ (iako to nije bio slučaj jer se znalo ko je agresor), danas za Siriju govore „da se u slučaju pobunjenika ne zna kako pomoći, pošto je opozicija razjedinjena“.
Pouka iz Bosne je da naš demokratski i slobodni svijet, kojem je cilj zastupati najviše vrijednosti čovječanstva, treba prestati mirno gledati ubijanja nedužnih civila.
Pouka je da mir treba pod svaku cijenu implementirati, i ako on i ne bude savršen, barem će zaustaviti ubijanja.