„Genocid u Ahmićima aprila 1993″
Autor projekta i rukovodilac istraživanja „Genocid u Ahmićima aprila 1993.“ je dr. Rasim Muratović, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada
U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizira naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“. Osnovni aspekt istraživanja obuhvata elaboraciju korijena, uzroka, ciljeva, obima i posljedica stradanja Ahmića u navedenom razdoblju, odnosno oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilnim stanovništvom, materijalna i duhovna stradanja i odgovornost za zločine.
Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima. Sa svojim položajem, a posebno respektabilnim privrednim potencijalom, Vitez i Ahmići, kao i cijela Lašvanska dolina, bili su od strateškog značaja za velikohrvatske planove, zbog čega je po svaku cijenu trebalo formirati etnički čiste hrvatske prostore, bez Bošnjaka.
Studija je strukturirana u sedam dijelova koji prezentiraju suštinske aspekte genocida u Ahmićima: prilike u Ahmićima prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, planiranje zločina i angažiranje Republike Hrvatske u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te događaji koji su prethodili zločinima, izvršenje, oblici, obim i karakteristike počinjenih zločina, te žrtve zločina (ubijeni), kao i odgovornost za zločine. U posebnom dijelu studije – Prilozi prezentirana je relevantna dokumentacija (55 od ukupno 1.500 dokumenata koji se direktno ili indirektno odnose na 16. april 1993. i Ahmiće), zatim svjedočenja (15 od ukupno 36 uzetih izjava) preživjelih žrtava genocida u Ahmićima, kao i 25 novinskih članaka te 57 fotografija. Na osnovu sistematski izložene građe, osmišljene u logički konzistentan tekst, u ovoj studiji izložena su najbitnija saznanja o genocidu nad civilima – Bošnjacima u Ahmićima, 16. aprila 1993.
Kao i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i genocid u Ahmićima je planiran i sistematski realiziran, što pokazuju rezultati istraživanja ove studije.
U rano jutro 16. aprila 1993. agresorske snage izvele su minobacački napad na ovo selo, a zatim su u njemu izvršile genocid nad Bošnjacima. Tom prilikom ubijeno je 116 civila različitog spola i starosti (većinom starije osobe, žene, djeca). Iza tih postrojbi ostalo je, uz dvije džamije, oko 180 potpuno uništenih bošnjačkih kuća. Međunarodni posmatrači Ahmiće su opisali kao mjesto koje “zaudara smrću”. U „cijeloj toj pustoši“ isti posmatrači su zabilježili da je petnaestak hrvatskih domova, koliko ih ima u selu, u ovom napadu ostalo netaknuto.
Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki, u svom Drugom periodičnom izvještaju o situaciji u vezi s ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije, navodi da su vojnici HVO-a bacali granate na bošnjačke kuće i neselektivno pucali na civile. Tom prilikom u svojim kućama ubijene su
cijele porodice “mecima u glavu iz neposredne blizine od strane hrvatskih oružanih snaga i da su ovi vojnici počinili najmanje jedno višestruko silovanje”. Pored toga, izvještaji međunarodnih posmatrača govore o “sistematskom istjerivanju nehrvatskog stanovništva” iz gradova i sela koja je HVO smatrao sastavnim dijelom svoje paradržavne tvorevine “Herceg-Bosne”.
U spomenutom izvještaju Tadeusza Mazowieckog, a koji se odnosi na Ahmiće, pored ostalog, kaže se: “Prema svim izvještajima, uključujući i one od strane komandanata lokalnih hrvatskih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, niti je pružen ikakav organiziran otpor na ovaj napad. Lokalne i regionalne vojne vođe hrvatskih snaga HVO-a, kao i lokalni čelnici HDZ-a, odlučno su odbili optužbe da su njihovi vojnici izvršili ove napade oko Viteza. Oni su nagovještavali da bi mogle biti odgovorne srpske oružane snage ili paravojne formacije HOS-a. Malo je, međutim, vjerovatno da su srpske ili snage HOS-a bile umiješane u ovaj napad. Napadi u dolini Lašve 16. aprila uključili su nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazi se manje od 2 km od Štaba HVO-a u Vitezu. Sve do pisanja ovog izještaja, ni hrvatske vojne ni političke vođe, koje de facto kontroliraju ovu oblast, nisu provele nikakvu istragu u vezi s ovim tvrdnjama.”
U citiranom izvještaju Tadeusza Mazowieckog naglašeno je da u Ahmićima nije bilo nikakvih vojnih ciljeva i po tom osnovu nije bilo ni razloga za napad HVO-a na ovu mjesnu zajednicu. Dakle, pored činjenice da nije bilo neke vojne organizacije niti vojnih objekata, nije postojala ni potencijalna mogućnost da Bošnjaci u Ahmićima nekoga vojno ugrožavaju, pa tako ni HVO. Uostalom, ovu konstataciju najbolje potvrđuje činjenica da u vrijeme napada na Ahmiće niko od pripadnika HVO-a niti stanovnika hrvatske nacionalnosti nije stradao.
Citirani izvještaj Tadeusza Mazowieckog nagovještava ono što će ova studija rezultatima naučnog istraživanja i potvrditi, a to je da su za zločine u Ahmićima odgovorne vojne i političke strukture HVO-a i HDZ-a, kako nižeg tako i višeg nivoa. Strukture HVO-a i HDZ-a činile su sve da se prikrije zločin u Ahmićima ili barem da se taj zločin pripiše nekim drugim vojnim faktorima kako bi sebe amnestirale od odgovornosti. U tu svrhu, korištena su sva sredstva, pa čak i neke banalne metode kao što je pisanje grafita. Tako su na kući Mehmeda Ahmića, koja se nalazi pored same komunikacije Busovača – Vitez, u Ahmićima, ispisali ćirilični grafit sa četiri slova “S”, s nadom da bi to moglo pomoći u skrivanju istine o zločinu.
Zločine u Ahmićima, predsjedavajući Raspravnog vijeća sudija Claude Jorda, u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv Tihomira Blaškića, označio je “izuzetno teškim”.
Ovi zločini su tek suđenjem generalu Tihomiru Blaškiću na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine u Hagu i projekcijom filma “Warriors” Petera Kosminskog i Leigha Jacka Jacksona nešto više “uznemirili” domaću i svjetsku javnost. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je “sukob” dobio karakter međunarodnog oružanog sukoba “i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata”.
Ubijanje, a posebno masakriranje, odnosno, iživljavanje nad žrtvama posebna je dimenzija zločina nad civilima Ahmića, što najbolje pokazuju svjedočenja preživjelih Bošnjaka prezentirana u ovoj studiji.
U realizaciji genocidnih namjera agresoru nisu bile dovoljne samo prijeke egzekucije, zatočenja i zlostavljanja, nego je planski nanosio materijalne štete na stambenim i pratećim objektima, što je u studiji argumentirano originalnim snimcima samo jednog dijela uništenih objekata.
Na temelju istraživačkih rezultata ovdje je ukazano i na osnovne elemente odgovornosti za zločine u Ahmićima. Međutim, ova studija nije imala ambiciju da ulazi u pitanja pojedinačne odgovornosti i odgovornosti za izvršene zločine, ali je ponudila naučne argumente – dokaze koji će nesumnjivo biti značajni i za kompetentne institucije, a prvenstveno Međunarodni krivični sud u Hagu.
Spisak ubijenih 116 civila Ahmićana, s dokumentima i svjedočenjima, potvrđuje opravdanost teze da su u Ahmićima počinjeni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i najteži oblik zločina, zločin genocida. U ovom kontekstu neophodno je naglasiti da je osnovna razlika zločina genocida od ostalih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ta da iza zločina genocida stoji država, odnosno državne vojne, policijske i druge strukture. Genocid je planirani i dobro organizirani zločin na državnom planu kojem prethode radnje, kao što su stereotipske slike, plasirane, prije svega, putem medija, a zatim vojne i druge akcije koje imaju za cilj djelimično ili potpuno uništenje određene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve.
Važno je zapamtiti da zločin genocida ima za cilj da se neko otarasi određenih kategorija ljudi, da se oni uklone, izbace, isključe iz države, društva, zemlje, teritorije, iz nečijeg sela, malog ili velikog grada. Donošenje odluke o tome kada, gdje, kako, kojim tempom i na kojim područjima se to treba uraditi prepušteno je posebnim i provjerenim kadrovima. Detaljne pripreme i planovi dobijaju svoj oblik tek onda kada se o generalnoj politici donese jedna odluka ili više njih.
Na taj način proces genocida dobija zamah, izlazi iz početne faze i napreduje kroz proces planiranja i kroz prve organizirane napore da se ti planovi realiziraju u praksi, ka sljedećoj fazi, u kojoj sve više postaje realnost. Genocidna djela i postupci veoma brzo prelaze u rutinu. Proces planiranja postaje sve intenzivniji, planovi se sve više sprovode u praksi, zločini pojedinačnih pokolja, koji su se u početku činili slučajnim, zbijaju se u jedan zločin, zločin najvišeg ranga, zločin genocida.
Stručnjaci za genocid zapazili su određenu pojavu koja redovno prati proces genocida i koja odabranu grupu obično zatiče nespremnom. Naročito je na početku takvog procesa potencijalnim žrtvama veoma teško shvatiti šta se događa, pa čak i kasnije, kada je taj proces već uveliko u toku i kada je postao donekle uočljiviji, mnogim žrtvama i dalje je teško uvidjeti i shvatiti šta se događa i šta će se dogoditi. Čovjek još teže može zamisliti i doći do zaključka da neko od njegovih radnih kolega, poznanika, komšija ili drugih ljudi, koje igrom slučaja poznaje, planira i izvršava njegovo uništenje. Mnogi ovo ne mogu razumjeti ni desetljećima, pa ni stoljećima nakon izvršenog genocida, što onda predstavlja opasnost da se ta pojava ponovi, jer, u sociološkom smislu, genocid je društvena pojava koju manifestira pravilnost ponavljanja.
Ova je studija sa svojim rezultatima empirijskog istraživanja potvrdila teorijske spoznaje o genocidu. Ona je i nastala nakon izučavanja raznih teorijskih modela problematike genocida, ali i kao rezultat empirijskog istraživanja obavljenog na terenu, na mjestu izvršenja zločina, u selu Ahmići, općina Vitez, Bosna i Hercegovina. U studiji je obuhvaćeno 116 imena ubijenih Ahmićana s opširnim biografskim podacima, mjestima ukopa i identifikacije, zatim stotine faksimila raznih dokumenata vezanih za planiranje, organiziranje, izvođenje i prikrivanje zločina, kao i 15 do sada neobjavljenih, autentičnih izjava neposrednih preživjelih učesnika zločina u Ahmićima.
Studija Genocid u Ahmićima aprila 1993. podsticajno je i stimulativno naučno djelo za istraživanje svih oblika zločina na području Viteza i šire tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-1995. Studija dokazuje da je zločin genocida u Ahmićima, 16. aprila 1993, planiran i pripremljen, te izvršen organizirano i sistematski. Ovaj zločin jedan je od najstravičnijih pokolja počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i koji u svom konačnom zbiru pokolja počinjenih u svim okupiranim mjestima i gradovima pod opsadom predstavlja ono što se zove genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini, u periodu 1992-1995.
Višestruke su funkcije ove naučne studije, među kojima su mogućnosti sociološkog, psihološkog i političkog učenja na primjeru genocida nad Bošnjacima, kao i izvođenje pouke kako se zločin genocida ne bi ponovio, ali i kako bi se mogao društveno prevenirati.
Autor projekta i rukovodilac istraživanja „Genocid u Ahmićima aprila 1993.“ je dr. Rasim Muratović, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Saradnici na izradi istraživačkog projekta i realizaciji naučnog istraživanja su: mr. Amir Kliko, mr. Alma Hajrić-Čaušević, Elvedin Kermo, Mahir ef. Husić, Vedad Subašić, Selvedin Haskić, Sead Muhić i Sadžida Džuvić.
U toku rada na ovom projektu ostvarena je saradnja s Institutom za traženje nestalih Bosne i Hercegovine, Udruženjem građana žrtava rata ’92-’95. „16. april“ Ahmići i Organizacijom porodica šehida poginulih boraca i nestalih lica općine Vitez, kojima se iskreno i toplo zahvaljujemo.
Vise: Ahmici – knjiga