Haške Presude Sadrže Nepotpunu Pozadinu o Srebrenici
April 6, 2012
Međunarodni krivični sud u Haagu je svoju pozornost usmjerio gotovo isključivo na slučaj pada Srebrenice i sistematsko strijeljanje hiljade ratnih zarobljenika. Ali je ignorisao srpske ratne zločine u Srebrenici koji su prethodili padu ‘zaštićene’ enklave Ujedinjenih nacija… Gdje druge presude o Srebrenici ne uspjevaju da objasne šta je prethodilo padu Srebrenice, Orićeva presuda uspjeva da pruži širu perspektivu događaja koji su doveli do masakra u Srebrenici.
Autor: Daniel Toljaga
Nijedan ozbiljan istraživač nikada neće biti u mogućnosti da uz pomoć Haških presuda pronađe sveobuhvatne informacije o ozbiljnim kršenjima ljudskih prava koje su prethodile prvom genocidu na europskom tlu od Drugoga svjetskog rata. Svjetska pozornost se tada, a i kasnije, usredotočila na masakr u Srebrenici 1995. godine – posljednji čin dugoročne tragedije koju je sprovodila Vojske Republike Srpske pod direkcijom vodstva bosanskih Srba koji su uživali vojnu, financijsku i logističku pomoć svoje braće u Srbiji.
Opsada Srebrenice je trajala više od tri godine (od maja 1992 do jula 1995 godine) nakon čega su snage generala Mladića i dobrovoljaca iz Srbije lovile i sistematski usmrtile, na organiziran i planski način, oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Masovna ubistva, podstaknuta islamofobijom, bila su popraćena terorom, poniženjima, silovanja, mučenjima i etničkim čišćenjem.
Ono što ostaje manje cijenjeno u akademskoj literaturi jeste činjenica da su tijekom opsade enklave, srpske snage koristile niz taktika kako bi opstanak i preživljavanje stanovništva Srebrenice napravili nemogućim. Te taktike, među ostalim, sastojale su se od pokolja civila bošnjačke nacionalnosti i uništavanja muslimanskih sela u i oko enklave, blokiranje humanitarnih konvoja što je imalo za uzrok masovnu pothranjenost i glad stanovništva, namjerno granatiranje civilnih objekata i avionske napade sa kemijskim sredstvima (za primjer vidi izvještaj od ratnog predsjedništva općine Srebrenica od 3. aprila 1993, skinuto sa sudske baze podataka Međunarodnog krivičnog suda u Haagu).
U prvim mjesecima rata (od aprila do juna 1992), srpske snage su uspjele da opljačkaju i unište na stotine muslimanskih sela oko Srebrenice, da ubiju 3,166 Bošnjaka u ovoj regiji i da počine stravične masakre. Ubistva su se nastavila kroz 1992 i 1993 godinu. Stanovnici opkoljene enklave pružali su otpor srpskim napadima postavljanjem zasjeda i protunapadima na srpske položaje oko Srebrenice, kako bi dolazili do hrane za preživljavanje.
Unatoč ozbiljnosti ratnih zločina počinjenih od strane srpskih snaga tijekom opsade ove enklave, Međunarodni krivični sud u Haagu je svoju pozornost usmjerio gotovo isključivo na slučaj pada Srebrenice i sistematsko strijeljanje hiljade ratnih zarobljenika. Ali je ignorisao srpske ratne zločine u Srebrenici koji su prethodili padu ’zaštićene’ enklave Ujedinjenih nacija.
Bilo je razumno nadati se da Masakr nad Djecom u Srebrenici aprila 1993. godine neće proći nekažnjeno, te da će jamčiti suđenje, ali počinitelji nikad nisu dovedeni pred lice pravde. Ambasador Arria Diego, koji je inicirao, a potom predvodio posjetu izaslanstva Vijeća sigurnosti UN-a opkoljenoj Srebrenici u aprilu 1993. godine, upozorio je u izvještaju UN-u nakon posjete da se u opkoljenoj enklavi odvija usporeni proces genocida. John McMillan, član Visokog komesarijata UN za izbjeglice u Srebrenici, tada je u medijima upozorio: “Očigledno je da su Srbi spremni ubiti bilo koga u svom patološkom nagonu za prikrajanjem teritorija.” (AP, Pittsburgh Post-novine, str. A4, 14. aprila 1993.)
Zašto je, onda, Haški tribunal propustio istražiti brojna kršenja ljudskih prava počinjena od strane srpskih snaga tijekom opsade Srebrenice? Čini se da je Haški tribunal bio prezauzet istraživanjem sada uveliko diskreditiranih srpskih ratnih optužbi na račun Nasera Orića, bivšeg policijskog službenika koji je organizirao odbranu opkoljene Srebrenice. Orić je na žalbenom procesu oslobođen svih optužbi.
Gdje druge presude o Srebrenici (Krstić, Blagojević, Popović, itd.) ne uspjevaju da objasne šta je prethodilo padu Srebrenice, Orićeva presuda uspjeva da pruži širu perspektivu događaja koji su doveli do Genocida u Srebrenici. Slijede neke od relevantnijih paragrafa iz njegove presude koji nude uravnoteženiju pozadinu srpskog terora tijekom opsade Srebrenice:
Izgledalo je sve manje vjerovatno da će BiH ostati u okviru SFRJ [Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije], a srpsko vodstvo u Beogradu već je započelo projekt stvaranja granica nove srpske države koja bi uključivala sve Srbe s područja država koje su se odvajale od SFRJ (u daljnjem tekstu: projekt nove države). Ta nova srpska država trebala je obuhvatati teritorije kako Hrvatske tako i BiH koje su u većini nastanjivali Srbi, kao i područja gdje su Srbi bili u manjini. Od samog početka, projekt nove države trebalo je da bude realizovan pomoću kampanje ‘etničkog čišćenja’, koja je uključivala nasilno uklanjanje ili čak ubijanje nesrpskog stanovništva sa ciljanih teritorija u Hrvatskoj i BiH. U drugoj polovini 1991., počelo je nasilno provođenje projekta nove države primjenom sile u Hrvatskoj. [par.82.]
Mada je JNA bila formalno prisutna na teritoriji BiH samo do 19. maja 1992., veliki broj vojnika JNA, kao i znatna količina oružja i opreme ostali su u BiH pod novim nazivom ‘Vojska Republike Srpske BiH’ (u daljnjem tekstu: VRS). Prema tome, VRS je imala na raspolaganju znatne resurse, mnogo veće od onih na raspolaganu bosanskim Bošnjacima. [par.86.]
Što se tiče novoproglašene Republike BiH, nju je izbijanje sukoba zateklo gotovo potpuno nespremnu. U opštinama u kojima su bosanski Bošnjaci činili većinu stanovništva i kontrolisali lokalnu TO, povremeno je pružan oružani otpor vojnom pohodu bosanskih Srba. Međutim, oni nisu imali na raspolaganju ni strukture ni logistiku koje bi bile ravne sili VRS-a. Embargo na uvoz oružja koji je uveo UN dodatno je doprinio neravnoteži u naoružanju između VRS i snaga bosanskih Bošnjaka u nastanku. Takođe, u aprilu i maju 1992., proces formiranja i opremanja redovnih vojnih snaga Republike BiH bio je blago rečeno rudimentaran. Tako su, u ranoj fazi sukoba u BiH, bosanski Bošnjaci za vođenje vojnih operacija imali na raspolaganju samo te jedinice TO koje su bile pod njihovom kontrolom. [par.87.]
Srebrenica je postala glavni fokus srpske strategije i srpske snage su je postepeno izolovale. Do aprila 1992., JNA je postavila artiljeriju na sve strateške tačke i kote oko Srebrenice, a na području Podrinja raspoređene su mnoge jedinice JNA koje su se povlačile iz susjedne Hrvatske. Dana 8. aprila 1992., srpske strane su silom preuzele kontrolu nad Zvornikom i tako odsjekle Srebrenicu od Tuzle. Dana 11. aprila 1992., bosanski Srbi su silom preuzeli kontrolu nad gradom Skelanima, jugoistočno od Srebrenice, i potom postavili kontrolne punktove na putu za Srebrenicu. [par.97.]
Dana 17. aprila 1992., peteročlana delegacija bosanskih Bošnjaka iz Srebrenice na čelu s predsjednikom Opštine Besimom Ibiševićem sastala se sa vođama bosanskih Srba u gradu Bratuncu, koji je bio pod kontrolom Srba. Tu je, u hotelu “Fontana”, stanovnicima Srebrenice bosanskim Bošnjacima dat ultimatum da u roku od 24 sata predaju sve oružje i napuste grad. Mnogi od bosanskih Bošnjaka stanovnika Srebrenice, neki od njih lako naoružani, odlučili su nakon toga da se sakriju u obližnjim šumama i da čekaju da popusti napetost. [par.99.]
Dana 18. aprila 1992. Srebrenica je, nakon granatiranja, pala u ruke bosanskih Srba. Poslije preuzimanja gradom je pronošena srpska zastava. Srpske strane su, zajedno sa paravojnim jedinicama, pljačkale imovinu, oštećivale kuće i ubile mnoge bosanske Bošnjake koji su ostali. [par.100.]
Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih Bošnjaci bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Bošnjaka, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih Bošnjaka takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih. [par.103.]
Dok su bosanski Srbi bili nadmoćni u vojnom smislu, bosanski Bošnjaci, koji su bili brojniji, vodili su gerilski rat, i u drugoj polovini 1992. i početkom 1993. su imali dosta uspjeha. Između juna 1992. i marta 1993., bosanski Bošnjaci su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni bosanskim Srbima, ili iz kojih su bosanski Bošnjaci bili prije toga protjerani. Svrha tih akcija bila je, između ostalog, da se dođe do hrane, oružja, municije i vojne opreme. Prema tvrdnjama bosanskih Srba, te akcije su dovele do velikog gubitka ljudskih života i imovine bosanskih Srba. [par.104.]
Zbog gorepomenutih srpskih napada nekoliko desetina hiljada bosanskih Bošnjaka je pohrlilo u Srebrenicu. Većinu njih su iz njihovih domova istjerale napadačke srpske snage. Neki su pobjegli u šume, lutajući od sela do sela, da bi na kraju završili u srebreničkoj enklavi. Izbjeglice nisu bile registrovane, ali se procjenjuje da je već u decembru 1992. u toj enklavi bilo zgurano oko 40.000 ljudi. U martu 1993., broj izbjeglica je narastao na približno 80.000. [par.108.]
Odsječenost od svih opskrbnih ruta i prenapučenost zbog dolaska izbjeglica imali su teške posljedice po sve aspekte života u Srebrenici. Humanitarna katastrofa nazirala se već u ljeto 1992. Životnu situaciju ljudi pogoršala je činjenica da većina kuća nije bila prikladna za život. [par.109.]
Bosanski Srbi, koji su kontrolisali pristupne puteve nisu dozvoljavali da u Srebrenicu uđe međunarodna humanitarna pomoć, u kojoj su najvažniji bili hrana i lijekovi. Zbog toga je vladala stalna oskudica hrane, a gladovanje je doseglo vrhunac u zimi 1992./1993.254 Mnogo ljudi je pomrlo ili su zbog neuhranjenosti bili ekstremno mršavi. Borci bosanski Bošnjaci i njihove porodice su, ipak, dobivali hranu iz postojećih uskladištenih zaliha. Najugroženija skupina među bosanskim Bošnjacima bile su izbjeglice, koje su često živjele na ulici, bez zaklona, smrzavajući se na zimskim temperaturama. Tek su u novembru i decembru 1992., dva konvoja UN-a s humanitarnom pomoći uspjela doći do enklave uprkos opstrukciji bosanskih Srba. [par.110.]
Krajem februara 1993., avioni SAD počeli su bacati hranu i potrepštine u Srebreničku enklavu iz zraka. ‘Operacija Provide Promise’ donekle je pomogla izgladnjelom stanovništvu. Međutim, stizale su vijesti o ranjavanju i pogibiji bosanskih Bošnjaka koji su čekali da paleta padne ili kada su ulazili u minirano područje da bi došli do hrane i potrepština. Znalo je doći i do borbe među bosanskim Bošnjacima zbog sadržaja paketa iz zraka. [par.111.]
Zbog prijeteće gladi, gotovo svi iz Srebrenice učestvovali su u potragama za hranom u obližnjim selima i zaseocima pod kontrolom bosanskih Srba. Te potrage bile su vrlo opasne; mnogi su nagazili na mine, a mnoge su ubili ili ranili Srbi. Zbog torbi u kojima su tragači nosili hranu, prozvani su ‘torbarima’. Ti torbari su takođe ulazili u srpska sela tokom akcija zajedno sa borcima bosanskim Bošnjacima kako bi tražili hranu i druge stvari. Torbara je često bilo više nego samih boraca. [par.112.]
Higijenski uslovi su u cijeloj srebreničkoj enklavi bili užasni. Nije uopšte bilo vode iz vodovoda. Većina ljudi je bila prisiljena da pije vodu iz rječice koja je bila zagađena. Među stanovništvom su se raširile vaši i buve. [par.113.]
U takvim izuzetno teškim uslovima radila je i ratna bolnica u Srebrenici. Nedostajale su gotovo sve osnovne potrepštine. Ipak, u razdoblju od aprila 1992. do aprila 1993., tamo je neku vrstu ljekarske pomoći primilo više od 3.600 osoba – kako boraca, tako i civila. Pacijenti su se mučili u strašnim uslovima budući da nije bilo dezinfekcionih sredstava, zavoja, aspirina ni antibiotika. Udovi su amputirani bez anestezije, a za ublažavanje bola koristila se rakija. [par.114.]
Kako nije bilo struje, ljudi su koristili improvizovane izvore energije i svijeće. Mala vodenica iza pošte u Srebrenici (dalje u tekstu: zgrada PTT-a) davala je otprilike dva do tri kW po satu, što se uglavnom koristilo za rasvjetu u bolnici i za sterilizaciju opreme. Da bi se odjenuli, ljudi su koristili što god bi pronašli, pa tako i razrezane čaršave. [par.115.]
Za prošireniji izvještaj o srpskim ratnim zločinima u i oko Srebrenice možete nastaviti čitati Preludij za genocid u Srebrenici – masovna ubistva i etničko čišćenje Bošnjaka u regiji Srebrenice tijekom prva tri mjeseca bosanskog rata (april-juni 1992), a pogledajte i izvještaje Tony-a Birtley-a iz opkoljene Srebrenice Snimak 1/3, Snimak 2/3, Snimak 3/3, te rijetke snimke iz srebreničke ratne bolnice.
