Prof. dr. David Pettigrew, profesor filosofije na Southern State University of Connecticut:
ODGOVORNOST JE MEĐUNARODNE ZAJEDNICE DA INTERVENIRA SADA ZA ZAŠTITU BOŠNJAKA U REPUBLICI SRPSKOJ
Ovaj intervju objavljujem skupa na bosanskom i na engleskom jeziku. To činim najprije iz poštovanja prema mome sagovorniku te u nadi da će ovaj intervju pročitati i oni koji ne razumiju južnoslovenske jezike.
This interview I published together in Bosnian and English. In fact, I do this first out of respect for my fellow, and in the hope that it will read this interview and those readers who do not understand the South Slavic Languages.
Na konferenciji u Sarajevu, direktor Instituta, prof. dr. Smail Čekić, prezentirao je zaključke. Uz zaključke bile su i slijedeće deklaracije koju ću sumirati:
“1)Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine trebala bi usvojiti Zakon o zabrani negiranja genocida; 2) Republika Srpska je nastala na genocidu, zločinima protiv čovječnosti i drugim ratnim zločinima; 3) Neophodno je nastaviti s krivičnim gonjenjem počinilaca ratnih zločina u kontekstu države utemeljene na vladavini prava, 4) treba identificirati i osigurati naknadu štete žrtvama srpske agresije na sveobuhvatan način; 5) potreba za obavezno pohađanje tečaja u proučavanju genocida koji se nudi na Sveučilištu u Sarajevu.”……Rekao bih bez oklijevanja da su ti mladi Bošnjaci bili moji junaci, oni su bili oni koji su mi ispričali svoje priče i pomogli da naučim o genocidu i drugim ratnim zločinima koji su tamo počinjeni…..Na Dan nezavisnosti sam bio dio delegacije koja je položila vijenac na spomenik ubijenoj djeci Sarajeva. Bilo je vrlo dirljivo iskustvo sjetiti se djece koja su bila žrtve opsade i upoznati roditelje koji su izgubili svoju djecu. To nikada neću zaboraviti…..Po mom mišljenju, kriza u Bosni će biti riješena samo kroz poštenu konfrontaciju s ovom genocidnom geografijom, genocidnim nasljeđem Republike Srpske. Drugim riječima, Mladić je uhapšen, ali njegova ostavština ostaje….
Poštovani gospodine Pettigrew! Upravo ste se vratili iz glavnog grada Bosne i Hercegovine – Sarajeva, gdje ste participirali u radu znanstvenog seminara održanog pod naslovom “Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva”. Šta su bili glavni zaključci i poruke sa te konferencije?
Prof. dr. Pettigrew: Hvala vam mnogo, gospodine Gušiću, na ukazanoj prilici da imam intervju s vama. Bio sam počašćen pozivom Vlade kantona Sarajevo, Ministarstva ratnih veterana i Univerziteta u Sarajevu i Instituta za istaživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava da izložim svoja istraživanja. Također, bio sam zahvalan što su na zaključivanju konferencije prikazali moj dokumentarni film kojeg sam uradio skupa sa mojim sinom. Na konferenciji u Sarajevu, direktor Instituta, prof. dr. Smail Čekić, prezentirao je zaključke. Uz zaključke bile su i slijedeće deklaracije koju ću sumirati: “1)Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine trebala bi usvojiti Zakon o zabrani negiranja genocida; 2) Republika Srpska je nastala na genocidu, zločinima protiv čovječnosti i drugim ratnim zločinima; 3) Neophodno je nastaviti s krivičnim gonjenjem počinilaca ratnih zločina u kontekstu države utemeljene na vladavini prava, 4) treba identificirati i osigurati naknadu štete žrtvama srpske agresije na sveobuhvatan način; 5) potreba za obavezno pohađanje tečaja u proučavanju genocida koji se nudi na Sveučilištu u Sarajevu.” Ovo su neki od zaključaka … “
Kakve još utiske, općenito, nosite iz Bosne?
Prof. dr. Pettigrew: Bio sam sretan zbog povratka u Bosnu, posebno da budem u Sarajevu za Dan nezavisnoti. Grad je još bio pokriven snijegom ali najgora sniježna oluja je bila prošla. Sarajevo je predivno mjesto bez obzira na vrijeme. Hodati s jednog kraja na drugi jeste hodati kroz slojeve povijesti i kulture. I naravno, ovom prilikom razmišljao sam često o hrabroj obrani Sarajeva tijekom opsade, obrani koja je sačuvala samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Da li ste u prilici iznijeti neke razlike u utiscima stečenim tijekom ranijih posjeta Bosni i Hercegovini i ove sada?
Prof. dr. Pettigrew: Tijekom godina mog istraživanja u Bosni uvelike sam koristio vodstvo mladih Bošnjaka. Oni su preživjeli ratne godine, bijeg autobusima iz Potočara, preživjeli su koncentracione logore, opsade Sarajeva, Srebrenice, Tuzle i drugih gradova. Rekao bih bez oklijevanja da su ti mladi Bošnjaci bili moji junaci, oni su bili oni koji su mi ispričali svoje priče i pomogli da naučim o genocidu i drugim ratnim zločinima koji su tamo počinjeni. Ove godine jedan od njih me pozvao u posjet svojoj obitelji u Blagovac. Blagovac je malo selo sjeverno od Sarajeva, gdje su se naselili izbjeglice iz Srebrenice. Obitelj mi je ukazala dobrodošlicu u svojoj kući. Oni su izgubili mnoge rođake u julu 1995. i sada se bore da prežive. Oni imaju neke krave i druge životinje i prodaju mlijeko, naprimjer. Spoznao sam da postoji nedostatak vode u selu, a ja sam u nadam da ću uspostaviti kontakt s nekim ko može pomoći u rješavanju nedostatka vode. Duboko sam pod utjecajem spoznaje da ova obitelj i njihovi susjedi koji su protjerani iz Srebrenice, ostaju izbjeglice u vlastitoj zemlji, da tako kažemo. U isto vrijeme, bio sam dirnut njihovim gostoprimstvom i inspiriran njihovom hrabrosti da idu naprijed..
Zatekli ste se u Sarajevu 1. marta, na Dan nezavisnosti naše zemlje i mogli ste se na licu mjesta uvjeriti da se ovaj dan obilježava samo na 51% teritorija Bosne i Hercegovine. Imate li komentar?
Prof. dr. Pettigrew: Našao sam iznimno razočaravajuću činjenicu da Republika Srpska ne prepoznaje Dan nezavisnosti. Smatrao sam da je, unatoč prisutnosti podijeljene političke retorike u RS-u koja je dobro poznata,oni bi ipak trebali prihvatiti nacionalni praznik Bosne i Hercegovine kao pitanje političke nužnosti, ako ne i djelotvornosti unaprijed eventualnog zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji. Stoga sam našao da je otpor Republike Srpske prema Danu nezavisnosti stvar za veliku zabrinutost. To treba riješiti putem međunarodne diplomatskom zajednice ili Europske unije.Odluka Republike Srpske da ne sudjeluje u tome je izravna prijetnja pomirenju i ponovnom ujedinjenju Bosne kao multikulturalnog društva.
A komentirate da srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine redovito odsustvuje sa svečanosti u povodu obilježavanja Dana nezavisnosti , jer kaže da ne prepoznaje ovaj praznik, ali pristaje da prima plaću iz budžeta te iste nezavisne i suverene države?
Prof. dr. Pettigrew: Žao mi je čuti to. Na Dan nezavisnosti sam bio dio delegacije koja je položila vijenac na spomenik ubijenoj djeci Sarajeva. Bilo je vrlo dirljivo iskustvo sjetiti se djece koja su bila žrtve opsade i upoznati roditelje koji su izgubili svoju djecu. To nikada neću zaboraviti. Želio bih reći srpskom članu Predsjedništva da moramo raditi zajedno kako bi osigurali budućnost mira i pravde za djecu u Bosni. Moramo odati počast i sjećanje na djecu ulaskom u ovaj zajednički poduhvat za pomirenje, pravdu i mir.
Ko je, po Vašem mišljenju, najodgovorniji za sadašnju političku, ekonomsku i ustavnu krizu u Bosni?
Prof. dr. Pettigrew: Po mom mišljenju, razlog za ove krize je politička kultura Republike Srpske. Dopustite mi da objasnim. Deklaracija o etnički denominiranoj Republici Srpskoj unutar nacionalnih granica Bosne nametnula srpsku nacionalnost i inicirala nasilno uništavanje bošnjačke kulture u okviru svoje teritorije. Nakon Daytona vlasti u Republici Srpskoj sistematski su aktivno potiskivali ili isključivali bošnjačku kulturu. Raphael Lemkin, poznati poljsko- židovski pravnik koji je skovao termin genocid i zagovarao njegovu implementaciju u međunarodnom pravu, napisao je da zločin genocida ima dvije faze: “prva, uništavanje nacionalnog uzorka potlačene skupine, i s druge strane, nametanje nacionalnog uzorka tlačitelja. ” Lemkinov opis genocida nam pomaže da razmišljamo o tome kako je Republika Srpska nametnula svoju kulturu na području kojeg kontrolira. Republika Srpska je naknadno pridodala ćirilicu kao službenu alfabeta i ima instaliran ćiriličnu signalizaciju. U zemlji i regiji koja posluje s dva pisma (latinica i ćirilica) usvajanje ćirilice kao isključivog pisma u Republici Srpskoj je nesretna tvrdnja o etničkoj različitosti. Nadalje, nove srpske pravoslavne crkve kao “tačke” krajolika, u nekim slučajevima su izgrađene izravno na ruševinama džamija. U jednom slučaju crkva je sagrađena na bošnjačkom imanju bez njezina (Fata Orlović, Konjević Polje, op. B.G.) dopuštenja. Štoviše, političke vođe Republike Srpska osporavaju bošnjačku kulturu i jezik, sudjeluju u poricanju genocida, predviđaju neuspjeh Bosne kao države. Nemojmo zaboraviti da je više od 350 masovnih grobnica otkriveno na području Republike Srpske, a ljudski ostaci bošnjačkih žrtava se još identificiraju. Iz svih tih razloga, uz činjenicu da su njihovi domovi uništeni ili zauzeti, a zaposlenost je rijetka, mnogi Bošnjaci su obeshrabreni da se vrate u svoje bivše domove i žive u Republici Srpskoj. U 2008. i 2009. sam posjetio selo zvano Klotjevac, koji se nalazi južno od Srebrenice, na Drini. Prije rata je tamo bilo oko 80 domova i sada postoje samo tri. Jedna studija je izvijestila da je 296 sela na području Srebrenice bili gotovo u potpunosti uništeno. To je bio poražavajući učinak genocida. Godine 2009. neki od nas smo išli u Klotjevac i pokušali simbolički simulirati ponovno stanovanje na tom prostoru i posvetili spomenik žrtvama. No, bilo bi to jedno od čudesa, s obzirom na političku kulturu Republike Srpske, s obzirom na stupanj razaranja, kako bi onda pravi povratak bio moguć. U kontekstu Lemkinove izjave, genocid koji je započeo 1992. s uspostavom Republike Srpske, u tom smislu, još uvijek je u tijeku. U svojem istraživanju sam to nazvao “geografija genocida” na koju moramo odgovoriti s “geografijom pravde”. U tom smislu, međunarodna diplomatska zajednica ne smije se samo baviti zločinima prošlosti, nego također mora pronaći način za rješavanje u kojoj mjeri Republika Srpska nastavlja biti nečovječna zona isključivosti. Po mom mišljenju, kriza u Bosni će biti riješena samo kroz poštenu konfrontaciju s ovom genocidnom geografijom, genocidnim nasljeđem Republike Srpske. Drugim riječima, Mladić je uhapšen, ali njegova ostavština ostaje.
Može li naša zemlja doista opstati u Aneksu IV Daytonskog mirovnog sporazuma, a ako ne, što je alternativa?
Prof. dr. Pettigrew: Pa, najmanje što znači Daytonski mirovni sporazum jeste odsutnost oružanog sukoba u posljednjih 17 godina. To je nešto čemu možemo biti zahvalni. Vjerujem, međutim, da je sudbina Daytonskog sporazuma bila postići istinski ponovno ujedinjenje BiH kao multikulturnog društva. Ovo je također obećanje iz bosanskog proglašenja nezavisnosti 1992. Nedavno je došlo do napretka u smislu formiranja vlasti. Još uvijek je optimizam (u Bosni) da će biti usvojeni zakoni koji će pomoći Bosni napredak prema članstvu u EU. Međutim, unutarnje podjele u zemlji treba riješiti. To se na kraju može rješavati kroz međunarodne konferencije s ciljem ustavne reforme u BiH. U kraćem roku, Ured visokog predstavnika i Europske zajednice i drugih diplomatskih predstavnika bi mogli insistirati na tome da Republika Srpska prestane blokirati inicijative koje bi pomogle Bosni uspostavu funkciju kao jedinstvene države. Mi bi mogli imati bolje mišljenje o Daytonu ako bi Republika Srpska bila bolji partner u miru.
Da li je traženje rješenja za ustavnu i političku krizu u našoj zemlji samo prioritet EU? Ili, vjerujete li da se spomenuta kriza opet ne može riješiti bez jačeg sudjelovanja SAD?
Prof. dr. Pettigrew: Ja, ustvari, vjerujem da međunarodna zajednica mora intervenirati sada. Činjenica da međunarodna zajednica ne poduzima više vidljivo aktivnu ulogu će imati negativne posljedice u budućnosti. Politika Republike Srpske njeguje kulturu neljudskog isključenja za Bošnjake. Kada sam pratio Vladin tim za ekshumacije u Višegradu 2010., otkrio sam plakate na kojima slave optužene ratne zločince poput Vojislava Šešelja, vrlo blizu mosta Mehmed-paše Sokolovića. Na ovim plakatima bile su uključene provokativne ultranacionalističkih slike kao što su karte “Velike Srbije”, ili prikazi paravojnih formacija “Beli orlovi”. Po mom mišljenju, slavljenje ratnih zločinaca je oblik psihološkog terora protiv Bošnjaka. To je namjerno osmišljen dio političke kulture kako bi ubrizgali strah i nesigurnost kod svih nesrba. Neke obitelji žrtava zločina u Višegradu, među onima koje su identificirane prilikom posljednjih ekshumacija, nerado pokopavaju svoje najmilije u gradu koji je sada pod srpskom kontrolom. U tijeku je veoma važan napor kako bi napravio memorijalni centar u groblju Stražište i osiguralo odgovarajuće mjesto za ukop i komemoraciju za žrtve Višegrada. Generalno, Bošnjaci koji traže instaliranje spomenika u znak sjećanja na zločine u mjestima kao što su Višegrad, Foča ili Kereterm, su suočeni sa snažnim izazovima. Oni trebaju našu podršku sada. Konačno, kulturni krajolik, onečišćen je poricanjem genocida u Srebrenici od strane predsjednika Republike Srpske, kao i njegovoj retorici podjele i otcjepljenja od BiH. Možemo pretpostaviti, nažalost, da su ti elementi ultranacionalističke i isključive političke kulture i diskursa, osmišljeni kako bi se usmjerilo javno mnijenje protiv Bošnjaka i protiv Federacije i ojačala svoja politička pozicija. Ali, evo moga pointa i moje najveće briga: na temelju mog istraživanja u povijesti genocida, takvi ultranacionalističke pokazatelji su klasični predskazivači buduće agresije, čak i budućeg genocida. Zato, odgovornost je međunarodne zajednice da intervenira sada za zaštitu Bošnjaka u Republici Srpskoj od sadašnje i buduće psihološke i fizičke povrede.
Genocid u Srebrenici dogodio, a ta činjenica je potvrđena od strane mnogih relevantnih međunarodnih pravnih institucija. No, unatoč tome, Milorad Dodik je opovrgava. Kako komentirate činjenicu da se 11. juli u mnogim europskim zemljama obilježava kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, ali da nije prisutan u Bosni i Hercegovini i Srbiji?
Prof. dr. Pettigrew: Poricanje genocida u Srebrenici od strane predsjednika Milorada Dodika je doista zabrinjavajuće. Ti strašni zločini su potvrđeni kao genocid od strane međunarodnih sudova. I kao što ste istakli, genocid se prepoznaje i obilježava na međunarodnoj razini, uključujući Sjedinjene Države, Kanadu i Europsku uniju. S obzirom na to međunarodno priznanje i poštivanje, poricanje genocida od strane predsjednika Dodika je gotovo neshvatljivo. Rekao bih da je njegovo negiranje nedostojno političkog vođe i neosjetljivo na patnje Bošnjaka, a time i ponižavajuće i uzrokuje podjele. Pored svog poricanja genocida predsjednika Dodik je dao mnoge javne izjave koje odbacuju bosanski jezik. To je neosjetljivo jer niko ne bi očekivao da ljudi koji su ciljani na genocid prihvate jezik i kulturnu ikonografiju počinitelja. Još jednom, ja bih pitatao diplomatsku međunarodnu zajednicu da savjetuju gospodina Dodika da je takva retorika neprihvatljiva. U neko vrijeme, nadam se, Bosna će usvojiti i biti u mogućnosti provoditi zakone protiv poricanje genocida i protiv govora mržnje.
Da li su Daytonskim sporazumom, osim što je okončan rat u Bosni, nagrađeni ratni zločini, pa čak i zločin genocida, također?
Prof. dr. Pettigrew: Moja analiza je da je proglašenje i stvaranje Republike Srpske između jeseni 1991. i proljeća 1992. uključili jezičko nasilje. Pod tim mislim da samoproglašena “Republike Srpske” znači, doslovno “Srpsku Republiku”. No, implikacija je da je to Republika za Srbe i da ne-Srbi nisu dobrodošli. Problem s ovim proglašenjem je taj što su Bošnjaci u mnogim područjima Republike Srpske bili većina stanovništva. Jezično nasilje je onda slijedilo fizičko nasilje, uključujući premještanje stanovništva, ubojstva, logore, silovanja i masovne grobnice. Genocidno nasilje provodi namjeru etnički homogene Republike Srpske. Potom je Srpska Republika ili Republika Srpska, prepoznata i ozakonjena Daytonskim mirovnim sporazumom. Ono što sam pokušao objasniti u svojem istraživanju je da je legitimacijski od Daytonskog mirovnog sporazuma iznosila nagrada za uspješnost genocida. Kao što bi to trebalo biti moralno neprihvatljivo za diplomatsku zajednice. Naše priznavanje ovog moralnog problema bila bi pozicija iz koje možemo početi pronaći rješenje.
Hvala vam na velikom doprinosu u širenju istine o Bosni i Hercegovini i za ovaj intervju.
Prof. dr. Pettigrew: Hvala vama još jednom puno za priliku da razgovoramo.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (337)
