Ispovijest preživjele žrtve genocida u Prijedoru

1534342_10202713516092983_1045954742394776123_n

Ispovijest preživjele žrtve i svjedoka genocida u Prijedoru – “Ako šutim to je kao da sam osobno ubila svoje najmilije”

Priča Mirvete Mrkalj – Durben nakon koje čovjek ostane bez riječi. Samo muk i strašna tišina.

“Ova knjiga je moja dužnost kao preživjele osobe. Da šutim, bilo bi kao da sam svojom rukom ubila svoje najmilije, svoje komšije, svoje školske drugove i radne kolege, svih 260 civilnih žrtava rata iz rodnih Bišćana i 3.176 na zvjerski način ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Ovom knjigom ostavljam dokument koji će generacijama koje dolaze svjedočiti o životu i smrti, o ljubavi i rastanku, o čežnji za nekim prošlim vremenima, o izgubljenoj sreći, o dobrim ljudima kojih više nema, o neljudima koji su počinili stravične zločine”. Mirveta Mrkalj – Durben

Predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Mirsad Duratović, promotor knjige u Sarajevu. “Ovo je priča svjedoka o događajima i vremenu koje se nikada ne smije zaboraviti. U knjizi su u detalje oslikane pojedinosti stravičnih zločina kojima je i Mirveta svjedočila. Bila je na mjestima, vlastitim očima vidjela posljedice užasnog divljanja, i životom čuvala svoju djecu. Ovo je prva knjiga koja opisuje uopće stradanje u Bišćanima. U Bišćanima je 20. jula ubijeno gotovo 260 civila, žena, djece, 20 maloljetnika je ubijeno taj dan. Ovo je prva knjiga koja opisuje to stradanje i mislim da je put i putokaz svim ostalima koji su doživjeli takve ili slične stvari šta bi trebali da urade, jer sve ono što se ne zabilježi, poslije nas neće ni postojati. Dok smo mi živi, dok govorimo, ta će priča postojati. Međutim, šta će biti poslije nas? A mnogi svjedoci tih zločina nisu još smogli hrabrosti i snage, jer ipak je to ponovo proživljavanje svega toga što se desilo, a to neko ko je preživio zna da nije nimalo lako, možda i mnogo teže doživjeti to drugi put, pogotovo sada kada se ekshumiraju posmrtni ostaci žrtava iz Tomašice.  Mi znamo šta se nama desilo, mi u suštini sad sami sebi ne trebamo pričati, jer svaka porodica je doživjela tragediju i svi smo mi svjesni tragedije koju smo doživjeli. Mi istinu treba sada da iznesemo van Prijedora i van BiH i to je Mirveta upravo uradila, napisala je knjigu na njemačkom jeziku za to njemačko govorno područje koje obuhvata jako veliki dio Evrope – Austriju, Švicarsku, Njemačku”.

Dio potresnog svjedočenja iz knjige

“Po bišćanskim ulicama, baščama i igralištima tražila sam, među svirepo ubijenih 260 Bišćanaca, članove svoje porodice. Svog muža sam pronašla, pokrila bijelim čaršafom i pobjegla sa svoje dvoje male djece pred zvijerima koje su mi bile za petama. Mada sam sebi obećala da nikad više neću natrag u Prijedor, deset godina kasnije odlazim prvi put u Bišćane, gdje mi samo ona imena na mezarlucima naših civilnih žrtava potvrđuju da sam ja stvarno u selu koje se zove mojim zavičajem. Osamnaest godina poslije, moj sin koji je tad imao 20 mjeseci, svojom rukom u mezar spušta posmrtne ostatke svog oca, pronađene u jednoj od mnogih masovnih grobnica u Prijedoru, izgovarajući riječi: “Kako bih ja sretan bio da sam te mogao imati i upoznati”, napisala je Mirveta Mrkalj-Durben.

Mirveta Mrkalj-Durben: Da šutim, bilo bi kao da sam svojom rukom ubila najmilije

http://novovrijeme.ba/ispovijest-prijedorcanke-da-sutim-bilo-bi-kao-da-sam-svojom-rukom-ubila-najmilije/

 Institut za istraživanje genocida Kanada se zahvaljuje autoru Mirveti Mrkalj – Durben i promotoru Mirsadu Duratoviću, članovima Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada, na izuzetno važnoj borbi za istinu o genocidu u Prijedoru i pravdi za žrtve toga zločina. Istovremeno se zahvaljujemo i sedmičnim novinama Novo vrijeme na veoma dobro urađenom intervju sa autorom Mirvetom Mrkalj – Durben.