Institut za istraživanje genocida, Kanada u saradnji sa Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerike, Ogranak za Kanadu i kanadskim bošnjačkim džematima organizuje
Komemorativnu Akademiju
Povodom 18 godina od genocida u Srebrenici
Akademija će se odžati u četvrtak 11 jula, 2013. godine sa početkom u 10 p.m. u sali Bošnjačkog islamskog centra Gazi Husrev Beg Toronto
U ime žrtava i svijedoka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim gražanima:
*Dođite da se zajedno sjetimo nevinih žrtava največeg zločina poslije Holokausta u Evropi.
*Dođite da zajedno učestvujemo u kreaciji strategije bošnjačke kulture pamćenja od koje zavisi naša budućnost, posebno budućnost naše djece.
*Dođite da zajedno kažemo ne zaboravu agresije i genocida.
*Dođite da zajedno osudimo negatore genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.
*Dođite da zajedno kažemo da djelo agresije i genocida ne može postojati na bosanskohercegovačkoj zemlji i da će se država Bosna i Hercegovina graditi na moralnom, političkom i kulturnom odnosu prema genocidu u Srebrenici.
Vise: Komemorativna akademija povodom 18 godina od Genocida u Srebrenici
Da ničija Majka nikad ne više okvasi lice! To bi trabalo da važi za sve narode, za sve ljude, za sve civilizacije
“Cvijet Srebrenice”
Zabranit’ ću osmijeh sebi, na današnji dan.
Neka duša danas kuša, suza okus slan.
InšaAllah kabul dova, šljegne na moj dlan:
„Da ničija majka nikad, ne okvasi lice,
Suzom teškom i uzdahom majke Srebrenice.“
Zabranit’ ću sreći danas ulazak u dom.
Na dan kada vratiše se Gospodaru svom,
duše lijepe poput cijeća mirisnih behara.
One sad su slova nijema, mirnih Potočara.
„Da ničija majka nikad, ne okvasi lice,
Suzom teškom i uzdahom majke Srebrenice.“
Bosna i Hercegovina je suverena, nezavisna, od UN i Internacionalne zajednice priznata država na koju je na kraju dvadesetog vijeka u eri demokratije i zaštite ljudskih prava isloboda izvršena višestruka agresija. Agresija na Bosnu i Hercegovinu od marta i aprila 1992 do novembra 1995 godine značila je napad na međunarodno priznatu zemlju, koja je po Povelji UN-a imala pravo na samoodbranu. Ali, međunarodne sile su ipak odlučile da se u Bosni i Hercegovini primijeni embargo na oružje, te su time bile vezane, ionako prazne ruke Bošnjačkom narodu, narodu koji se našao u vrlo teškom i kriticnom položaju.
Bošnjaci su narod sa ponosnom historijom, tradicijom, kulturom, jezikom, državom i teritorijom na kome su pred očima cijelog svijeta izvršili deset genocida. Sve ove agresije i zločini genocida nad Bošnjacima dio njihove historije. Oni traju blizu četiri vjeka (1683 – 1995), a porijeklom su i sa Istoka i sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi. Uzroci genocida nad Bošnjacima su, u načelu, ideološki i osvajačkog karaktera, sa ciljem da se u potpunosti uništi bošnjački narod.
Deset genocida i deset po(r)uka Bošnjacima da se ne zaboravi, da se ne ponovi
PRVI GENOCID nad muslimanima događa se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Inicijator i organizator prvog genocida je Crkva. Kao i dva stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vasti (1683. – 1699.) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga sto šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava.
Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci.
DRUGI GENOCID nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana “istraga poturica”, kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedočanstva: prvo, “istraga peturica”, ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj događaj, “istraga peturica” je opjevao vladika – najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa.
Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima “odža riže na Cetinju” i tvdnjom o isključivosti između lune (mjeseca,) i krsta.
TREĆI GENOCID nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao “generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda” događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša.
ČETVRTI GENOCID nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-š-Šerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja – Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje.
PETI GENOCID nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila veće i jaća od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina.
ŠESTI GENOCID nad muslimanima poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada još uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su cinili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovnistu 1910. godine opao na svega 32%.
SEDMI GENOCID nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila.
OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimanima Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.
DEVETI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkog, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi.
U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovci kažu: “mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i ubuduće ćemo vam se smilovati.” To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana.
DESETI GENOCID, najbrutalniji, najzvjerskiji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, učestvuje Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, odlucno kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju četnićima i ustašama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.
10. genocid po zlocinima, obimu i strukturi planiranja je nadmasio sve dosadasnje. On je obuhvatao: genocid, etnocid, urbicid, kulturocid, ekocid, elitocid, silovanje, pokrstvanje, etničko čišćenje, koncentracione logore smrti i sve drugo sto zdrav razum nemoze zamisliti.
Neke od posljedica 10., genocida, gledano u suhim brojkama, nad Bošnjacima su:
Ø broj poginulih Bošnjaka iznosi više od 200.000 a od toga preko 22.000 djece;
Ø broj ranjenih: 240.000, od toga 52.000 djece;
Ø broj hendikepiranih 100.600, od toga preko 4.000 djece;
Ø broj raseljenih: 1.225.000, u preko stotinu zemalja sirom Svijeta;
Ø broj raseljenih unutar BiH iznosi 850.000;
Ø broj silovanih zena, 40.000;
Ø broj nestalih lica: 53.600, od toga 28.420 iz Srebrenice i Žepe;
Ø broj sela koja su potpuno unistena: 475;
Ø broj gradova koji su bili okupirani: 61;
Ø broj koncentracionih logora (u BiH. Srbiji, CG i Hrvatskoj): 397
Ø broj ostecenih i do temelja porusenih objekata islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi prelazi cifru od 1200 od cega samo dzamija: 618.
Ø procenat ukupnog unistenog stambenog fonda je oko 36% 3
Ø Samo u Srebrenici je za sedam dana, jula 1995.g., ubijeno i odvedeno 10 748 ljudi (uglavnom muškaraca), a ostatak Bošnjačkog stanovništva je protjeran.
Zato ne zaboravite Srebrenicu, ali ne zaboravite ni Prijedor, Višegrad, Foču, Bijeljinu, Ahmiće Stupni Dol… ne zaboraviti ni jedan kutak naše Bosne i Hercegovine na kome se desio genocid. Ne zaboravite N.N bebu koja je trebala slaviti ovih dana 18. rođendan, koju su babo i mama trebali spremati na fakulet.
Mi se nećemo svetiti, mi smo genocid već oprostili, mi se branimo znanjem, bošnjačkom kulturom pamćenja, bošnjačkom historijom, kulturom, tradicijom, našim bosanskim jezikom, našim porodicama, naši dobročinstvom prema komšijama, našom podrškom Ideji Bosne i Bosanskom duhu, našom Bosnom i Hercegovinom u kojoj neće biti tragova agresije i genocida.
