Prof. Dr. Senadin Lavić
Bosna i Hercegovina
Na tragu filma Angeline Jolie
U zemlji krvi i meda
Ono što se dogodilo s djelom Ive Andrića poslije njegove smrti igra je nepredvidljivih tokova svijeta pred kojima se čovjek osjeća nemoćno. Slične tokove dijele balkanski narodi koji u ratovima i krvi sanjaju vlastitu slobodu, a da bi po prestanku ratova njihovu sudbinu bitno odredile velike sile svojim interesima. Bez obzira što mislimo da sve možemo podvesti pod racionalne standarde interpretacije ili procjenjivanja, ipak preostaje nešto što se uporno otima našim „objektivnim“ objašnjenjima i nepovratno klizi iz naših grabežljivih ruku. Ovu racionalističku naivnost dijele historičari, politolozi, antropolozi i tradicionalni filozofi. U takvoj nemoći evropska moderna je udarila u strašnu prepreku koja izaziva noćnu moru zbog gubitka izvjesnosti. Pisac od ugleda, Ivo Andrić, bosanski sin, zasigurno nije ni sanjao da će poslužiti velikosrpskim ideolozima da njime odstrijeljuju mrske Turke zbog neke davne bitku iz 1389. na kojoj su napravili temeljni srpski mit. Ako se književno djelo koristi za političke ciljeve koji uključuju osvajačke ratove i zločine, onda je to nasilje nad našim nobelovcem. Zagovornici ovakve interpretacije jednog književnog djela vrše siledžijsko privođenje Andrićeve književnosti svojoj velikosrpskoj ideologiji. Njegove literarne opise uzimaju kao da se radi o utvrđenim znanstvenim istinama. Andrić je u toj velikosrpskoj matrici junak iz kosovskog mita koji listom tamani neprijatelje golemim buzdohanom i uzdiže se do svetosavskog neba gdje ga čeka knez Lazar da nazdrave uz pehar rujnog vina. Naravno, ova slika iz časa u čas muti historijski vidik.
Korištenje umjetnosti od strane politike nije započelo sa velikosrpskim instrumentaliziranjem Andrićevog djela u kojem su „veliki interpretatori“ pronašli argumentaciju za vlastite religijske, etničke i nacionalne projekte. Da bi u balkanskom prostoru nacija održala svoju atemporalnost – a to uključuje poimanje nacije, ustvari naroda ili etnije koji hoće da ogradi svoje parče svijeta, kao vječne i uvijek prisutne ili, kako Maria Todorova govori, pristupanje naciji kao nečemu što je organsko i što traje od prastarih vremena – potrebno je žrtvovati, ubijati, ratovati, voditi tzv. svete ratove i osvete da bi se na taj način kao uronilo iza ovosvjetovne prolaznosti u carstvo istine. Dakle, nacionalizam je jedna vrsta religijske svijesti. Nacionalizam, s druge strane, kao „bog modernosti“ u balkanskoj krčim, zloupotrebljava bez ostatka sve što mu dolazi do ruke. Podsjeća na dangubu koja se ušunjala na ozbiljnu predstavu života i onako neotesano i neodgovorno izazvala opći užas. I nigdje taj duh nacionalističke isključivosti, čini se, kao ovdje nije tako bez milosti i tako barbarski. Andrić je njegova kolateralna šteta! Nije ni slutio da će jednoga dana biti bačen u kaljugu balkanskog palanačkog velikosrpstva kao najstravičnijeg izraza izgubljenosti jedne kulture.
Socijalni i kulturno-povijesni kontekst zločina nad Bošnjacim devedesetih godina prošlog stoljeća, podrazumijeva elemente duhovnosti naroda koji napada i naroda koji se brani (Esad Ćimić). U sklopu srpskog naroda pokazuje se kuda vodi zloupotreba i nekontrolirano djelovanje religije na jednu kulturu. O tome filozofski inspirativno piše Jacob Burckhardt u knjizi Weltgeschichtliche Betrachtungen. On kaže da bi svaka religija, kad bi je pustili da radi šta hoće, natjerala državu i kulturu da joj potpuno služe. U velikosrpskom barbarastvu i svetosavlju može se govoriti o reduciranom sadržaju koji se prelio u „primitivni mentalitet i zgrušao u obličju religije ponižene svetosvaljem“, kako to uočava Ćimić u knjizi Iskušenja zajedništva. Na toj osnovici pravoslavlje je kod Srba, transformirano u svetosavlje, postalo jedna neartikulirana i kruta ideologija koja je napustila određenje religije kao ljubavi prema Bogu. Ljubav je zamijenjena mržnjom i žudnjom za osvetom. U ljudima svetosavske tradicije, između ostalog, nabrekla je neugasla čežnja, prema Ćimićevom uvidu, „da se šire ubijajući, osvajajući, uništavajući i silujući“. Velikosrpski ideolozi nikada nisu željeli razumjeti kako je jedan stari evropski narod, Bošnjaci, mogao prihvatiti islam i ostati odani muslimani. Oni su to smatrali izdajom i tu počinje trajna mržnja, njegoševska mržnja u kojoj „zaudara zemlja Muhamedom“. Tu počinje veliko zlo i proizvođenje neprijeatelja. A neprijatelji su muslimani/Bošnjaci. Njima se prigovara da su, kao jedan od slavenskih naroda, izdali „pradedovsku veru“. Hasan, lik iz romana Mehmeda Meše Selimovića Derviš i smrt, kazuje da su Muslimani/Bošnjaci najzamršeniji narod, da su stali na pola puta, zabezeknuti, da ne mogu više nikud, da su ortrgnuti, da se stide zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, da neće da gledaju unazad a nemaju kuda naprijed. Ovo je literarni odjek drame jednog naroda naspram njihove neprijateljske ideologije koja je nastojala „nacionalizirati“ Muslimane/Bošnjake u dvadesetom stoljeću. Selimović, zapravo, umjetnički oslikava nespokojstva, to strašno iskustvo da Muslimani/Bošnjaci nose egzistencijalnu strepnju pred nagoviještenim zločinima.
Velikosrpska slika o Turcima/muslimanima i kosovski mit postali su kočeći faktor normalnog života na prostoru bivše jugoslavenske države. Ali, i Albanci imaju svoj kosovski mit. Ana di Lelio u knjizi Kosovska bitka u albanskom mitu govori o tome. Kosovski mit je predtekst djelovanja i ništa nije proželo ljude ovih područja tako duboko kao taj mit. U filmu Angeline Jolie U zemlji krvi i meda / In the Land of Blood and Honey ulogu čuvara kosovskog mitskog viđenja svijeta nosi general Vučković (glumac Rade Šerbedžija). U desetak filmskih rečenica porušena je kosovska kula. Mit se raspao pred našim očima. Postao je zločin – kosovski mit je lažna slika. U velikosrpskom „junačkom pohodu“ rat je pokrenut kao rat protiv civila koji su mučki pobijeni ili protjerani iz svojih kuća, stjerani u koncentracione logore i dehumanizirani. Sav je kosovsko-svetosavski mit, zatočen u prokletstvu dehumanizacije vlastitosti i drugosti – bosanstva/bošnjaštva, muslimanstva – sadržan u osveti prema nekome ko simbolizira turski vakat u velikosrpskoj svijesti.
Velikosrpski etnicizam počiva u unutarnjem osjećanju zaostalosti i zapuštenosti, tj. velike naracije o „nacionalnom pitanju“ koje srpstvo nije još uvijek riješilo na zadovoljavajući način. A kako će riješiti taj problem? Jednostavno: pobiti, poklati i etnički očistiti sve one druge koji se nalaze na zacrtanima velikosrpskim „etničkim prostorima“. Angelina Jolie pokazuje da je bila vrlo dobro pripremljena za obavljeni posao. Filmska priča je izraz njezinog studioznog bavljenja ovim prostorima. A filmska industrija traži i hoće profesionalce, mada mislimo sa strane da je to lahka i zabavna igra. Ono što izaziva negodovanje i gnjev velikosrpskih grupa s balkanskog područja jeste istina, tačnost ispričane priče, odnosno da Jolieva zna o čemu priča, da zna šta je to bilo u Bosni: ko je to silovao i zašto. Zato ta velikosrpska galama. Jolie je uspjela izbjeći holivudizaciju bosanske nesreće. Jer, ne može se reći da to nije važna filmska priča o zločinu i nadi. To je ono što smeta barbarima u ovome filmu koji je umjetnička naracija o jednoj strašnoj pojavi – silovanju žena kao velikosrpskoj ratnoj strategiji. A to je dio projekta istrijebljenja Bošnjaka i razaranja bosanskohercegovačke države.
Mnoge su silovane žene pronašle hrabrost i progovorile o strašnom zločinu silovanja. Nikada ne smijemo zaboraviti Karamanovu kuću u Miljevini i desetine drugih mjesta u kojima su zlostavljane žene Foče, Višegrada, Rogatice, Vlasenice, Srebrenice, Prijedora, Sarajeva… Jasmila Žbanić je u Grbavici, s upečatljivom glumom Mirjane Karanović, filmski otvorila bolnu bosansku ranu. A onda se pojavila slavna Angelina Jolie, kao rediteljka i scenaristica, i pokazala da zna bit bosanske tragedije – žene su silovane od strane prvih komšija, od ljudi koji su ih poznavali, koji su do jučer živjeli s njima u istom gradu, selu, ulici ili zgradi. Ti ljudi počeli su ubijati, progoniti i silovati zarad nacije i pravljenja velike Srbije. Prve komšije postale su ratni zločinci. Navedimo primjer iz proteklog rata: stari nastavnik Marko Samardžija ubija u julu 1992. godine svoje đake iz škole u Biljanima kod Sanskog Mosta. Dželat zna svoje žrtve. To je stravična spoznaja pred kojom gubimo dah. Takvi ljudi zla su „pokazali“ kojom lahkoćom se postaje monstrum, ubica, siledžija, silovatelj, zločinac, ali nisu uspjeli skriti da su duboko u nutrini kukavice i jad.
Angelina Jolie pokazuje defektnost jedne kulture koja je u svojoj velikosrpskoj ideologiji opasnost i zlo za druge i prema kojoj se zato moramo odnositi vrlo ozbiljno i odgovorno. Sama velikosrpska kultura je postala stroj za ubijanje drugih i drugačijih. Na ovome mjestu susrećemo intencije kritike „palanačke svijesti“ Radomira Konstantinovića. Prije dolaska do te „palanačke oholosti“ u kojoj dominira polusvijet, zatočen između plemenskog i svjetskog, moramo se uvezati u jednu liniju na kojoj je Kantovu kritiku saznanja („čistog uma“) Cassirer pretvorio u kritiku kulture i pokazao različite forme duha kroz koje čovjek kao animal symbolicum konstruira smisao svijeta. Angelina Jolie, slijedeći svoje simbole, vjeruje da svijetom trebaju vladati ljubav i pravda. To je poruka njezinog filma u mutnim vodama današnje kulture površnosti i zaborava.
Film može pomoći u liječenju višestruko traumatiziranog bošnjačkog biću u postgenocidnoj egzistenciji. On je za tren deblokirao bosanski um i razbio informativnu blokadu o ratnim zločinima i genocidu u Bosni koje su izveli velikosrpski osvajači i Srbija pred očima UN, SAD i EU. Istina o Bosni je blokirana od 1995. godine, dakle, poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je agresoru dato sve što je vojnički osvojio. Richard Holbrooke je priznao da je pogriješio s imenom entiteta RS i entitetskim unutrašnjim uređenjem Republike Bosne i Hercegovine. Film skreće pozornost na veliku bošnjačku, ljudsku traumu i stoga je ovo ozbiljan film. Zato mnoštvo interpretacija mora ići uz njega – od zanatsko-majstorskog do filozofsko-estetičkog horizonta. One se ne trebaju „slagati“ prema nekom politikantskom ili etnoorganskom principu. Ljudska trauma ne smije biti iskorištena ili zloupotrijebljena u prvom redu od Bošnjaka. To bi bilo zatvaranje bosanskog uma (the closing of the bosnian mind), odnosno reduciranje bosanskog komunikativnog djelovanja na politikantske ili svešteničke narative koji propisuju „mogućnosti spoznaje i njezine granice“. Tragedija Bosne je univerzalna, ona je tragedija savremenog čovječanstva.
Šta je uradila Angelina Jolie? Ona je progovorila o strašnoj drami silovanih žena, o onome što je gotovo najbolnija rana ljudskog bića, to da ga neko može oskrnaviti i uništiti. Povrijeđena svetost ljudskog bića, silovana Bošnjakinja, uznemirava horizont savremenog svijeta, bez obzira što su UN, Evropa i velike sile savremenosti, čekale dok srpska vojska „dovrši posao“ u tišini balkanskih brda. Svi su oni znali šta se događa i zato su odgovorni. Također i politički likovi poput Botrosa B. Ghalija, Yasushija Akashija, Philippea Morillona, Cyrusa Vancea, Davida Owena i desetina drugih. Silovane žene, dovršetak bosanskohercegovačkog genocida u Srebrenici, negiranje zločina, poricanje bošnjačkog naroda, pokušaj razaranje bosanskohercegovačke države ili ubijanje djece u Sarajevu pod opsadom, sve to je teško svjedočanstvo o nemoralu savremene ljudske zajednice. Velikosrpsko barbarstvo moglo je biti zaustavljeno u nekoliko dana – to je danas jasno, ako se sjetimo Kosova 1999. Osjećanje izdaje izaziva gađenje. Najteže je ljudski misliti stanje u kojem se jesmo našli. Jasno je danas zašto se Bošnjaci osjećaju izdanim od međunarodnih institucija koje su bile dužne da ih zaštite, a koje su im onemogućile da se brane i nametnule im embargo na naoružavanje. Neko je bio osudio Bošnjake na nestanak! To je strašna spoznaja koju danas Bošnjaci nose.
U patološkom stanju modernosti dezavuiran je logički apsolutizam, predstava o redu ili znanstvena potreba da se posebno (neki događaj) podvede pod univerzalno ili uključi u njegov poredak. Izgleda da nije dovoljno znanstveno obuhvatiti strašne društvene događaje, primjerice silovanje žena i ubijanje zatočenih ljudi u koncentracionim logorima, i iskazati o njima stavove koji ih opisuju i objašnjavaju. Svođenje genocida na statističke pokazatelje na novi način skrnavi žrtve. Znamo da je stradanje Bosanke, zapravo, stradanje žene ili univerzalno stradanje žene. Pojavljuju se drugi „metodi“ duha ili ljudske kreativnosti koji nam omogućavaju ne da odražavamo svijet, nego da konstruiramo značenja u tom svijetu. Filozofsko-estetička dimenzija filma ne dopušta da se ostane na nivou mizerne svijesti koja se još nije uzdigla nad vlastitim pepelom pređašnje egzistencije neznanja. Ne odražava film neku neupitnu zbilju nego predstavlja umjetničku formaciju simboličkog kapaciteta koju mi kao ljudi razumijevamo i interpretiramo. Film je umjetnička konstrukcija jednog svijeta u kojem se prepoznaju značenja – on se ne bavi dokazivanjem zločina. Dakle, film nije sud ili sudska institucija, već umjetnička tvorba par excellence.
Etnicizam i velikosrpska bolest su metastazirali i svi mi u Bosni živimo pravi pakao. Bošnjaci nemaju prava i pravde, a velikosrpski monstrum nema krivnje i osjećaja odgovornosti za počinjene zločine. Iz toga ne može slijediti dobro. Nikome! Toga je svjesna Angelina Jolie. Ali, ona je imala hrabrost o tome govoriti. Bosna je tako ponovno u svjetskim tokovima, preko svijeta filma i umjetničkog odnosa prema strašnom ratnom zločinu koji je počinila srpska vojska silujući žene iz bošnjačkog naroda. Zato Angelinin film prolazi kroz mračne hodnike velikosrpske ideologije u kojoj žive balkanski zatočenici čistog užasa. Film nije osuda jednog naroda kao takvog, što podmeću velikosrpski bukači. On priča o jednoj „metodi“ ponižavanja ljudskog bića u sklopu šireg ratnog projekta iza kojeg stoje intelektualci, sveštenici, političari i obični ljudi: elita, ideologija, organizacija i izvršioci.
Velikosrpski monstrum je isprojektovao da uništi Bosnu i Bošnjake. Jučer agresijom i zločinima, a danas nastojanjem da ušutka svaki govor o uništavanju Bosne, o zločinima i genocidu koji su zbog toga počinjeni, nastoji prikriti glavne ideologe, naredbodavce i ubice, te izvršiti falsificiranje povijesnih činjenica. A iz zaborava istine i neispunjavanja pravde dolazi novi zločin. Perverzija je cjelovita kada se pomisli na sve one u Bosni i van nje koji su se digli protiv umjetničke nakane Angeline Jolie da snimi film o sudbini bošnjačke žene koja biva dehumanizirana od strane agresorskih vojnika. Oni su varanjem prikrivali svoje niske motive i mogućnosti razumijevanja, pa se nije znalo zašto su protiv snimanja ili šta oni znaju, a mi ne znamo o onome što se dešava iza snimanja ili zahtjeva da nešto takvo uopće bude snimljeno. Ali, filmska ekipa se okupila te u Mađarskoj snimila film uz nešto kadrova iz Bosne.
Na kraju, film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda/ In the Land of Blood of Honey treba sačuvati od površnog žurnalističkog shematizma i politikanstva u kojem se gubi komunikacijski um.