Najveća masovna grobnica u BiH – Tomašica – dokaz genocida u Prijedoru
Mi nećemo zaboraviti genocid u Prijedoru
Članovi Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada prof. dr. Smail Čekić, Amor Mašović i prof. dr. Mujo Begić posjetili masovnu grobnicu Tomašica
Ekshumacija masovne grobnice Tomašica ulazi u drugi mjesec. Ovo je najveća masovna grobnica u BiH. Nastala je u periodu maj-august 1992. godine. U ovu grobnicu su prikriveni posmrtni ostaci žrtva genocida sa područja općine Prijedor. Posmrtni ostaci ubijenih dovoženi su iz Kozarca, Rizvanovića, Čarakova, Bišćana, Sredica, iz grada Prijedora i dr. mjesta. Dubina na kojoj su pronađeni posmrtni ostaci je više od 10 m. U periodu 1-15. juli 1993. godine srpske vlasti su organizirano i sistmatski izvršile izmještanje dijela ove grobnice (radi prikrivanja) na lokalitet Jakarina kosa. Na lokalitetu Jakarina kosa do sada su pronađeni posmrtni ostaci 308 žrtava genocida u Prijedoru. Od tog broja 210 je kompletnih posmrtnih ostataka dok je ostatak nekompletan. Do sada smo na Tomašici ekshumirali 176 posmrtnih ostataka od toga 112 kompletnih a ostalo su nekompletni. Posmrtni ostaci nisu skeletizirani nego su saponificirani. I dalje se osjeti intenzivan miris koji se širi iz grobnice. Ekshumiran je samo manji dio grobnice tako da će broj žrtava biti daleko veći od do sada ekshumiranog. Radovi će trajati sigurno i u novembru. Uz posmrtne ostatke žrtava pronađeni su i lični dokumenti i određeni lični predmeti (satovi, novčanice) koji ukazuju na mogući identitet. Posmrtni ostaci se prebacuju u KIP Šejkovača na daljnju sudsko-medicinsku obradu. Ovo su za Institut za istraživanje genocida Kanada napisali prof. dr. Smail Čekić i prof. dr. Mujo Begić
Nećemo zaboraviti genocid u Prijedoru
U periodu od 1991. do 1995. u genocidu u Prijedoru je ubijeno ili nestalo 5209 građana, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata. Donesene su brojne presude na Međunarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije licima odgovornim za genocid u Prijedoru. Miroslav Kvočka osuđen je na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine, Kvočka se nalazi na slobodi. Željko Mejakić nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Foči zbog ratnih zločina počinjenih u pomenutom logoru. Darko Mrđa priznao je 2003.godine krivicu za ubistva civila (od kojih su svi sa teritorije opštine Prijedor) na Korićanskim stijenama, te je osuđen od strane. Haškog tribunala na 17 godina. Najveću kaznu dobio je bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić, u trajanju od četrdeset godina, zbog zločina progona, istrebljenja, ubistva i deportacije prijedorskih nesrba, počinjenih od aprila do septembra 1992. godine.
Prof. Emir Ramić – Genocid u Prijedoru “Srebrenica u kontinuitetu”
KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU
U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i Bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti čovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor največe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi.
Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani porućuju da će pravda stići svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konačno srušio barijeru između svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, Prijedorčani su shvatili da ih samo sjećanje, pravda i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi uključimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izađu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.