Blog

Srebrenički genocid 20 godina poslije

Autor: Nedžad Ahatović, Član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida. Kanada

Onaj ko zaboravi svoju historiju, ona mu se neumitno ponovi

Žrtve Srebreničkog genocida pronađene su na više od 150 različitih lokaliteta na području Podrinja, od toga 76 masovnih grobnica, uglavnom sekundarnog karaktera. 80% pronađenih tijela nalazi se na području općine Zvornik. U posljednjih dvadeset godina modernim metodama DNK-a analize preliminarno je utvrđen identitet za oko 7.100 ubijenih, a još uvijek se traga za oko 1.200 žrtava Srebrenice. Svaka 14. žrtva ukopana u memorijalnom centru u Potočarima je dijete. U presudi Haškog tribunala u slučaju Franca Kosa i drugih pripadnika 10. div. odreda tzv. VRS koji je izveo 80% strijeljanja u Srebrenici se kaže “Likvidacije su vršili hladnokrvno, a u toku pogubljenja su pravili pauzu da jedu i piju pivo na livadi punoj leševa, dok su drugi muškarci čekali da budu strijeljani”.

Kako bih uopšte pokušao da shvatim kompleksnu jednostavnost krajnjeg zaključka Milorada Dodika koji je za genocid u Srebrenici izjavio “Ne, nije bio genocid, jer ih nismo sve pobili”, morao bih se spustiti na uličarski žargonizam u svom odgovoru, a to ne želim. Iz tog razloga je nastao ovaj tekst. Potpuno je neshvatljivo da neko na ovaj umobolan način tumaći brutalno temeljito i do kraja vojnički precizno odrađenu kasapanicu, koju stručna literatura i trezvena akademska javnost naziva genocidom,  i to nad žicom vezanim muškarcima i dječacima u i oko Srebrenice jula 1995. godine u režiji oficira i vojnika takozvane Vojske Republike Srpske, na čelu sa Đeneralom Ratkom Mladićem.

Raspuštene horde gladne krvi i uništavanja svega što je drugo i drugačije, koje Evropa ne pamti od najezde Mognola i Huna, a koje za sebe imaju obraza da kažu da su Srpska vojska, toplih su julskih dana 1995 godine krenuli u rušilački pokolj na demilitariziranu i zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu koju je branio pukovnik Kelrenmans i njegovih 350 uplašenih holandskih vojnika. Nakon što su skoro bez otpora ušli u Srebrenicu i zarobili holanđane, srpski junaci su srpskom narodu podarili “oslobođenu” Srebrenicu kao poklon za godišnjicu Bune protiv dahija, a onda je krenuo krvavi pir.  Po tipično esesovskom šablonu likvidacije, Mladićeve  Einsantz SS grupe uglavnom sačinjenje od 10. Diverzatnskog odreda, po komandom Miomira Pelemiša su namjerno sa predumišljajem prvo odvojili od porodica, skupili po okolnim šumama, organizovano dislocirali, pa zatim lišili života, a po tom sahranili u tajne masovne grobnice, skoro 9.000 Srebreničana. Kada su prije punih dvadeset godina pijane fašističke falange đenerala Mladića u pepelu Srebrenice, do pasa umrljani krvlju svojih bošnjačkih sunarodnika, slavile trijumf svijetlog srpskog oružja, ni u snu slutile nisu da će njihov upravo završen osvetnički pohod nad „turcima Srebrenice“ postati predmetom istraživanja genocida kao najtežeg oblika ratnog zločina od strane Međunarodnog Haškog tribunala. Da će se i Ratko Mladić i njegovi oficiri naći na optuženičkim klupama i biti suđeni i osuđivani za genocid, a još manje da će se dvadeset godina poslije u Vijeću sigurnosti UN-a oko tog zločina genocida počinjenog u ime srpskog naroda voditi žestoka debata među velikim silama oko rezolucije kojom čitav svijet priznaje da se u Srebrenici desio genocid.

Srebrenica zaštičena zona UN ležala je unutar zone odgovornosti Drinskog korpusa tzv. Vojske RS, koji će biti osnovni nosilac operacije Krivaja 95, jedne od najcrnjih mrlja u historiji srpske vojske. Komandant drinskog korpusa tzv. VRS u početku jula 1995. goine bio je general major Milenko Živanović, ali je bio na ivici penzionisanja i bio je zamijenjen načelnikom štaba, general-majorom Radislavom Krstićem, odmah nakon što je glavna operacija bila dovršena. Krstić je obavljao direktno komandovanje napadom, sa isturenog komandnog mjesta, istočno od Srebrenice. Taktička grupa štaba, koja je normalno kontrolirala formacije čuvara enklave, nije se pojavila u svojoj ulozi u napadu i vjerovatno je bila raspuštena neko vrijeme prije napada. Nadalje, Glavni štab Vojske RS, njegovo istureno komandno mjesto zauzeo je general Ratko Mladić lično, kao supervizor akcija Drinskog korpusa od 10. do 13. jula

Od 1993. godine snage Vojske RS u Bosni, imale su malo uspjeha u napadima na fiksne linije odbrane bosanske Armije. Izolirane snage Armije BiH u Srebrenici, međutim, bile su u drugačijoj poziciji: većinom demobilizirane, imale su nekoliko odbrambenih utvrđenja i skoro bez izvora snabdijevanja. Iz tog razloga Vojska RS ne samo da je bila samouvjerena u vezi sa napadom na enklavu, nego je vidjela i malo potrebe za upotrebu teških oklopnih i artiljerijskih snaga. U pripremama za operaciju Krivaja 95., što je kodno ime za napad na Srebrenicu, Vojska RS je mobilizirala oko 2.500 – 3000 vojnika. Oficiri Vojske Jugoslavije i oficiri državne bezbjednosti Srbije, specijalisti za operativne poslove, iz 63. vazduhoplovnog i 72. specijalne operativne brigade Vojske Jugoslavije i jedinica za specijalne operacije Uprave Državne Bezbjednosti Srbije tzv. Crvene beretke , učestvovali su u samom izvođenju operacije Krivaja 95. Ovim snagama dodijeljeno je po formaciji svega 10 tenkova i oklopnih transportera, šest do 12 teških artiljerijskih oruđa i određen broj višecijevnih bacača raketa, 40-50 minobacača kalibra 82 i 120 mm, kao i drugog lakog artiljerijskog oružja o oruđa.

Snage tzv. VRS su bile iz sastava Prve bratunačke lake pješadijske brigade, Prve lake pješadijske brigade Milići i zasebni pješadijski bataljon Skelani, sa nekoliko jedinica dovedenih iz drugih brigada drinskog korpusa. Prva zvornička pješadijska brigada formirala je taktičku grupu štaba sa jednim pješadijskim bataljonom, u koju su ušli Drinski vukovi, specijalne jedinice koje su im bile na raspolaganju iz Vojske Jugoslavije i jedna oklopno-mehanizovana četa, ove jednice su bile prvi ešalon glavnog napada. Glavni štab Vojske RS je ovim jednicima dodao i Deseti diverzantski vod za sabotaže i elemente bataljona vojne policije iz 65. motorizovane regimente za zaštitu komandanta VRS. Krstić je na raspolaganju još imao i jednu pješadijsku četu iz Prve vlaseničke lake pješadijske brigade i jedno odjeljenje veličine bataljona rezervista iz MUP-ove brigade specijalne policije. Elementi 5. mješovite artiljerijske brigade su obezbjeđivali dodatnu vatrenu podršku. Kao dodatne jedinice za obezbjeđenje bojišta od eventualnog kontraudara snaga Armije R BiH iz pravca Tuzle raspoređeni su elementi druge Romanijske motorizovane brigade, jedinice iz Prve biračke pješadijske brigade, koje su kasnije učestvovale u čiščenju terena, dok su sve ostale jedinice VRS u tom regionu bile dodatno ojačane i spremne za eventualni kontraudar Armije R BiH.

Na dan kad je operativna grupa VJ u BiH koja je sebe nazivala VRS započela svoj napad, holandski mirovni bataljon nadležan sa sigurnost Srebrenice imao je nominalno jačinu od 730 vojnika pod komandom potpukovnika Ton Karemansa, 46-godišnjeg oficira s karijerom. Odbijanje tzv. VRS da dozvole zamjenu trupa koje su se rotirale i vraćale kući, reducirale su jedinicu na 370 ljudi na dan napada, jedva polovinu od formacijske jačine. Smanjujući jedinicu u svom potencijalu, ovo je ostavilo garnizon UN-a sa 310 mirovnih oficira u i oko Srebrenice.

Dodatno, u holandskom mirovnom bataljonu bilo je vojnih posmatrača UN-a (UNMO): po jedan posmatrač iz Gane, Kenije i Holandije. Oni nisu bili formalno pridruženi holandskom mirovnom bataljonu ili pod njegovom komandom. Također, služeći u enklavi u to vrijeme, imali su svoje predstavnike UNHCR, Međunarodni komitet Crvenog krsta i Ljekari bez granica, svaki u malim grupama koje su se sastojale od ljekara i humanitarnih radnika u enklavi.Kao i većina nacionalnih kontingenata u UNPROFOR-u holandski bataljon bio je komponovana jedinica. Kičmu snaga, oko polovine ukupno, sačinjavali su vojnici iz 13. vazduhoplovnog pješadijskog bataljona holandske armije i bile su regularna borbena pješadija. Ostatak bataljona UNPROFOR-a sačinjavali su pojedinci iz 50 drugih holandskih vojnih jedinica i bili su specijalisti za logistiku, podršku, medicinsku pomoć i druge usluge. Teoretski, holandski bataljon je bio visoko moderni mehanizovani pješadijski bataljon, opremljen sa 30 oklopnih vozila, M 113 (holandska verzija YPR – 765) šest TOW antitenkovskih raketa i šest minobacača 81 mm. Stvarnost je međutim bila mnogo drugačija.

Istina je da je blokada tzv. VRS reducirala snabdijevanje bataljona hranom, gorivom, medicinskom opremom, naoružanjem, rezervnim dijelovima i municijom, na tačku koja je jedinicu dovela skoro do neoperativnosti. U skladu sa rezolucijama UN-a, svim stranama u sukobu je eksplicitno bilo zabranjeno da opstruiraju slobodu kretanja UNPROFOR-a ili konvoja međunarodne humanitarne pomoći. U praksi, tzv. VRS je rutinski činila oboje. Ponekad, samo znatno bolje nego gradsko lokalno stanovništvo, holandske trupe su skoro uvijek bile u nedostatku svježe hrane, elektične struje i goriva; nedostatak benzina je činio da su brojne njihove patrole išle pješice. Do jula, oni su živjeli u borbenoj racionalizaciji, skoro mjesec, a imali su rezerve pitke vode za otprilike 12 dana.

Onemogućeni prvo da upotrijebe helikoptere, a zatim i druga vozila, holandski bataljon je za najpraktičnije potrebe prerastao od vazduhoplovno mobilnih u imobilisanu jedinicu. Moderna armija je značajno ovisna od snabdijevanja i rezervnih dijelova i može se brzo pogoršati njihovo funkcioniranje, ako su uskraćeni za oboje. Iz raznih rezona, holandski bataljon UN-a u Srebrenici je imao uskladištenih 16 posto operativnih potreba za municijom. Do vremena kad je tzv. VRS pokrenula ofanzivu, efekti blokade su pretvorili ključno oružje, kao što su antitenkovske rakete TOW nepouzdanim , jer je ovo oružje i njegova municija trpjelo posljedice od akumulirane vlage. Holanđani su uporno naglašavali pogoršanje situacije za svoj bataljon unutar enklave najvišim nivoima UNPROFOR-a. Od maja je holandski komandant raportirao da, kao rezultat blokade, on više ne može smatrati svoj bataljon operativno upotrebljivim. Viša komanda UN-a nije ništa učinila. Po njihovom mišljenju snabdjevanje je trebalo ići kompenim putevima, no tzv. VRS je kontrolirala tranzitne puteve, tako da bilo kakva zamjena ljudi, materijala ili čak potrošnih roba za Holanđane je ovisila ili od dobre volje tzv. VRS ili od spremnosti UN-a da upotrijebe silu da prokrče kretanje konvoja snadbjevanja. Prijedlog za vazdušnu dostavu u enklavu, bez srpske saglasnosti, bio je odbijen kao nepraktičan.

Sama operacija Krivaja 95 tekla je po planu. Napad na Srebrenicu tzv. VRS je počela 6. jula 1995., granatiranjem jezgra grada i zauzimanjem kontrolnih punktova snaga Ujedinjenih nacija (UN). Jedinice Drinskog korpusa su 9. jula prodrle u dubinu enklave, zaustavivši se kilometar od grada Srebrenice. U kasno popodne tog dana, ohrabren vojnim uspjehom i izostankom otpora, tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić – kojem se trenutno sudi pred Haškim tribunalom – izdao je naređenje kojim je odobrio Drinskom korpusu da zauzme grad. Haški tribunal je zaključio da je granatiranje Srebrenice, koje je izvršio Drinski korpus 10. i 11. jula 1995., bilo smišljeno kako bi se bošnjačko stanovništvo zastrašilo i istjeralo iz grada. Kao rezultat napada, 10. jula, hiljade žena, djece i starih iz Srebrenice i okolnih mjesta počelo je bježati u bazu Holandskog bataljona u Potočarima.

Zaštićenu enklavu, uključujući i grad Srebrenicu, tzv. VRS je zauzela 11. jula 1995. godine, nakon čega je tadašnji komandant Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić – kojem je u toku suđenje za genocid i druge zločine u BiH – skupa s drugim generalima Drinskog korpusa ušao u grad. Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom Armije R BiH. 11. jula oko 22 sata “komanda divizije”, zajedno sa općinskim vlastima Srebrenice, donijela je odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su vojnici Armije BiH iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani. Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac 12. jula srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe na putu prema Tuzli Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao “lov na ljude”. Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Presudama MKSJ-a je zaključeno da se u trenucima pada Srebrenice u Potočarima okupilo do 25.000 izbjeglica. Kako je eskalirala humanitarna kriza, Mladić je, zajedno sa brojnim oficirima iz Drinskog korpusa, u hotelu “Fontana” u Bratuncu održao tri sastanka sa predstavnicima UNPROFOR-a i bošnjačkog stanovništva. Na sastancima se razgovaralo o sudbini Srebreničana. Sastanku je ispred Drinskog korpusa prisustvovao i Momir Nikolić, koji je 2003. priznao krivicu za zločin protiv čovječnosti i osuđen je na 20 godina zatvora. Svjedočeći protiv Karadžića, Nikolić je rekao da je, u razgovoru s načelnikom za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a Vujadinom Popovićem ujutro 12. jula, saznao za pripremljeni scenarij razdvajanja muškaraca od žena i djece.

“Kad sam došao u Potočare, bilo mi je jasno o čemu se radi i bilo mi je jasno da se priprema zlo za te izdvojene ljude. Popovića sam pitao šta ćemo s muškarcima, a on je u svom maniru rekao da balije treba sve pobiti”, kazao je Nikolić. Rano ujutro 12. jula, Krstić je zatražio da se “svi autobusi koji pripadaju VRS-u obezbijede za korištenje Drinskom korpusu”, te da se dovezu u Bratunac. Prema presudama Tribunala u Haagu, značajnu ulogu prilikom obezbjeđivanja autobusa koji su korišteni za odvoženje bošnjačkih žena, djece i staraca iz Potočara 12. i 13. jula 1995. godine imao je Glavni Štab VRS, a pouzdano je utvrđeno da su neka vozila došla i iz Srbije. Žene i djeca su prebačeni na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, a muškarci u mjesta zatočenja u Bratuncu. Sve ovo, kako stoji u presudama, rađeno je naočigled oficira iz Glavnog štaba VRS-a, koji su bili podređeni Mladiću.

Govoreći o odvajanju žena i djece od muškaraca, Momir Nikolić je kazao da su Srebreničane maltretirali pripadnici Drinskog korpusa.

“Oduzimali su im lične stvari, torbe, koje su bacali na jednu gomilu, narukvice, prstenje, satove, i zatim ih zatvarali u kuće. Udarali su ih puškama, nogama i vrijeđali”, rekao je on.

Jedinice Drinskog korpusa i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) zarobile su tokom 12. i 13. jula više hiljada Bošnjaka. U sudskim presudama stoji da je većina muškaraca izdvojenih u Potočarima i uhvaćenih u šumama držana jedan do tri dana u Bratuncu, a zatim su odvedeni na druga mjesta zatočenja i pogubljenja.Prema nepravosnažnoj presudi šestorici visokorangiranih oficira VRS-a, najodgovorniji za organizovanje i sprovođenje ubistava bili su: Ratko Mladić, Ljubiša Beara, Radivoje Miletić i Milan Gvero, bivši članovi Glavnog štaba.

Oni su prosljeđivali naredbe preko Vinka Pandurevića i Drage Nikolića, članova komande Zvorničke brigade, ka jedinicama na terenu.

“Pretresno vijeće se uvjerilo da je u julu 1995. Beara bio čovjek riješen na uništenje grupe Bošnjaka ubijanjem svih njezinih članova kojih se mogao domoći, i da je, van razumne sumnje, imao genocidnu namjeru”, stoji u nepravosnažnoj presudi Beari i ostalima. Od pet mjesta masovnog pogubljenja Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. – u zvorničkim selima Kravica, Pilica, Ročevići, Petkovci i Orahovac – za četiri je utvrđeno učešće jedinica Drinskog korpusa, po naredbi Glavnog štaba VRS-a. Prvo masovno pogubljenje dogodilo se 13. jula 1995. u Kravici. Iako je utvrđeno da jedinice Drinskog korpusa nisu učestvovale u ovim ubistvima, jasno je da su uvečer tog dana “morali znati da su izvršene egzekucije”.

Velika grupa zatvorenika iz Bratunca od oko 1.000 Bošnjaka, ujutro 14. jula odvezena je u školu u Orahovac konvojem u kojem je bilo 30 autobusa. Nakon što su ih tu držali nekoliko sati, muškarce su u manjim grupama odvodili na stratišta.

“Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija Drinskog korpusa je kopala jame. Svjedok N, koji je preživio strijeljanje, izvijestio je da se general Mladić dovezao i posmatrao neke od egzekucija”, navedeno je u presudi Krstiću.

Postoje dokazi, prema presudama MSKJ-a, koji i egzekucije u Orahovcu povezuju s Drinskim korpusom. Naime, Haški tribunal je utvrdio i da je Zvornička brigada, koja je bila podređena Drinskom korpusu, učestvovala u pogubljenju muškaraca u Orahovcu 14. jula 1995. godine.

Istog dana u poslijepodnevnim satima, druga velika grupa od oko 2.000 zarobljenika iz Bratunca odvedena je u školu u Petkovcima. Kao i na drugim mjestima zatočenja, uslovi u školi bili su bijedni. Te noći muškarci su kamionima odvezeni do brane u Petkovcima. Prisustvo Zvorničke brigade, prema sudskim procjenama, bilo je veoma očito i u zoni Petkovaca 15. jula, kada su izvršena strijeljanja.  Sudskim presudama je dokazano učešće jedinica Drinskog korpusa i Desetog diverzantskog odreda u zvjerstvima na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Presudama Draženu Erdemoviću i drugim pripadnicima Desetog diverzantskog odreda utvrđeno je da su 16. jula 1995. dobili naređenje od Vujadina Popovića da pristupe egzekucijama.

“Pripadnici Bratunačke brigade stigli su na Vojnu ekonomiju Branjevo tokom poslijepodneva 16. jula i učestvovali su u ubijanju. Na čuvanju “muslimanskih” zarobljenika u autobusima kojima su ih dovezli na Branjevo bila je angažovana Vojna policija Drinskog korpusa, a oprema Zvorničke brigade bila je korištena za posao u vezi s ukopom žrtava”, stoji u presudi Draženu Erdemoviću, koji je priznao krivicu i osuđen je na pet godina zatvora.U Kozluku, u blizini Zvornika, 15. jula ubijeno je oko 500 Srebreničana koji su prethodno bili zatvoreni u školi u selu Ročevići. Učešće jedinica Drinskog korpusa u ovom zločinu utvrđeno je presudom Miloradu Trbiću, bivšem pomoćniku načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade, kojeg je Sud BiH proglasio krivim za genocid. Trbić je haškim istražiteljima priznao da je u dva navrata išao u Kozluk i ubio pet zarobljenika u školi u Ročevićima. Uz njega, prema presudi, za ubijanja u Kozluku odgovorni su i drugi pripadnici Zvorničke brigade.Presude Haškog tribunala su jasne kada se govori o ulozi komandnog kadra Drinskog korpusa i Glavnog štaba VRS-a, te zaključuju da je ubijanje u selima oko Zvornika bilo organizovano i slijedilo je isti obrazac – “ljudi su zatočeni, prevezeni na lokacije i pogubljeni po kratkom postupku”.

“Komanda Drinskog korpusa do 13. jula morala je znati da se planira pogubljenje svih zarobljenika. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u genocidni poduhvat, da će Bošnjacima naneseno zlo donijeti trajne nevolje”, stoji u presudi Krstiću.

Ipak, najveća odgovornost za genocid pripada Ratku Mladiću i drugim članovima Glavnog štaba VRS-a, koji su odgovorni za plan ubijanja. “Taj plan je potekao iz najviših ešalona Glavnog štaba, uključujući komandanta Mladića. Operaciju ubijanja isplanirali su i proveli organi bezbjednosti VRS-a. U njoj je učestvovao i Drinski korpus, ali iz dokaza je jasno da tako masovna operacija ne bi mogla biti preduzeta bez odobrenja Mladića. Njegov pečat može se kontinuirano pratiti kroz ključne trenutke poduhvata ubijanja. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Mladić bio centralna, pokretačka sila plana ubijanja”, stoji u presudi načelniku štaba Drinskog korpusa.

Sprovođenje genocida

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.

Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.

Iako je Paljansko rukovodstvo Srpske Republike BiH optuženo za genocid, priznanja nije bilo sve do juna 2004. godine. Tada je aktuelna vlast u Banjoj Luci priznala da su njihove sigurnosne snage izvršile “pokolj”. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubistvo više od 7.800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava. Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane. To je ujedno i dokaz postojanja namjere istrebljenja odnosno zločina genocida.

13. jula 1995. ujutro: Egzekucije na Jadru

Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. 17 muškaraca odvezeno je na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

13. juli 1995. popodne: Egzekucije u Cerskoj dolini

Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995, autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se: “Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.”

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

13-14. juli 1995: Tišća

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su sa tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: “Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.” Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

14. juli 1995: mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu

Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti”.

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali “Lažete 1” i “Lažete 2”. Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. augusta 2000. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se pol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrovana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Ljekari za ljudska prava, između 19. augusta i 9. septembra 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i poleni, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998.

14-16. juli 1995: lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo

14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali. Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi. Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača, koji je pokupio leševe iz polja.

Za zločin Genocida u Srebrenici pred Haškim tribunalom osuđeno je 30 visokih vojnih rukovodilaca tzv. VRS. General Major Radoslav Krstić, je prvi visoki vojni oficir poslije generala Vilhema Kajtela komandanta njemačkog vermahta koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 42 godine zbog zločina genocida nakon drugog svjetskog rata.

Za kraj da odgovorim M.Dodiku na njegovu palanačku sintagmu sa početka teksta –  Ne volim ljude kojima je svejdeno, oni su izvor svih problema, jer čovjek čini ono što prihvata, a ono što prihvati to i postaje. Ako prihvatite istinu to i činite i to i postajete i to vas oslobađa od mržnje, ali zločin se ne može oprostiti, jer sve i da se sve presude i rezolucije o Srebrenici ukinu, ostaje krivica…