Blog

PIŠEM, NEK SE ZNA…

RODILI SE U JEDNOM, UBIJENI U DRUGOM RATU

Nije još rat, nije još 1992.

Čapjina, lijep gradić na obali rijeke Neretve, 30 tak kilometara južno od Mostara.

Do Jadranskog mora isto toliko, samo na drugu stranu.Nizastranu.

Kad neko tada kaže -Idem kod Nikole- znalo se, zub zabolio.

Ima još insana u čaršiji sa imenom Nikola, ali kad se rekne, -Idem kod Nikole- znači idem kod specijaliste stomatologije, Dr Nikola Kuzman.

E još kad se kaže idem ili kod Duške ili kod Nikole, a onda se baš zna, Dušanka Duška Kuzman, doktor stomatologije. Supruga Nikolina.

Nikola je rodjeni Čapljinac, rodio se u vakat, 1941 godine.

Duška je na svijet došla u Mačvi 1944 godine.

Nikola, taman napunio 50-tu, visine tačno koliko treba, težine taman, zgodan i veseo čak i u čuvenih 7 ujutro kad smo ko mravi ulazili u naš Dom Zdravlja.

Valjalo je biti na vrijeme ili će te Vejsil na ulazu utefteriti I morebit se dobije neki minus pa se i od plate “odbije”.

A, Duška, visoka, uredna i lijepa. I vesela -ali tek poslije treće džezve kafe.

Pričalo se da su se uposlenici “Ambulante” u Čaplijni smijali posmatrajuci kao se Duška i ja, ne baš raspoloženi prije prve 3-4 kafe, pozdravljamo minimalnim podizanjem ruke I obrva, bez imalo damara da se kaže barem dobro jutro.

Duška bi rekla ”To je maksimalno za moj jutarnji pozdrav, a bogami Eso je gori od mene, treba mu do podne da se nasmije”

Iza 10 sati, neka druga energija bi se pojavila i Dr Duška bi prozborila, a onda bi preko hodnika zvali da naletim iz medicine rada u zubno na kafu. I kolače. Tamo so vazda Dr Alma Bubalo, Zika, Fikreta..

U neka doba, Nikolu izabraše za predsjednika Opštine.

Kažu promjeniće se Nikola, vlast je to, ne more on biti isti…

U pravu su bili, Nikola nije ostao isti!

Postao je puno bolji, pomagao gdje je god mogao, izlazio, druzio se s ljudima, kafići, šetnje po rivi, sportski centar, Bjelave, FK “Borac”…

Svake godine smo ljetovali zajedno u Neumu, u Nikolinoj vikendici , Tiha luka.. znate to vec kako ide … more i morski prozvoidi, pa sve što uz to ide kako Bog zapovjeda.

A priče naše.. Nikoline i moje… e, tu morate dobro utonuti u najdublje tajne imaginacije, pa da čujete dvojicu Vodolija kad razvežu o filozofiji i o niočemu.

………………………………………………..

A onda…

Kako kaže “Zabranjeno Pušenje” –

“Proljeće devedeset druge

Vreli čelik raznese

Sve komšiluke i sve derneke…”

Kraj je Aprila 1992, odoh iz okupiranog Počitelja, čamcem preko nabujale, aprilske i mutne Neretve, pa uz brdo do Medjugorja pa u Čapljinu

Naš Dom zdravlja, granatiran, preselio u Duhanskou stanicu.

Tamo su kameni zidovi širene najmanje pola metra. Kažu, bezbjednije je.

Velika prostoriju, sve liči na rat, kreveti, ranjenici, zavoji, nosači za infuzije.

Pa i jeste RAT.

Dan je, svjetlo je prigušeno ali vidm, Duška I Nikola su tu.

Pridjem i izgrlimo se.

-Ostali smo tu, mogli smo otići, hoćemo da pomognemo.-

Rekoh—Da zamolim mog druga Kapu, može vas prebaciti tamo..

-Moj drug Kapa za sve ima rješenje, on će to organizovati-_

, -Nemoj Eso, tu smo, ostajemo, mi smo ekipa Doma zdravlja i hoćemo pomoći kome treba. –

-Mo smo Čapljinci-

………………………………………….

Juli je 1992, Duška i Nikola rade u ratnoj bolnici, ja sam na frontu, sa civilima i borcima.

I onda ta vijest koja me mori i progoni, i progoniće me dok sam živ.

Ubili su Dušku i Nikolu !!!

Juli 19, 1992!!!

Pitao bih koju Dušku, kojeg Nikolu, recite mi prezime.. ali ne ide.

Samo je jedan bračni par sa tim imenom.

Izvučeni iz stana u zoru Jula 1992 I svirepo ubijeni, kažu na Modriču ili na Domanovićima.

Sve što do tada nije blo normalno, postalo je ludje i nenormalnije

Ostali su kao doktori da pomognu koliko mogu tom narodu Čapljinskom i taj nenarod Čapljinski, ti fašisti ubiju moju Dušku i mog Nikolu.

Ubistva uvjek imaju motiv, da to ne smetnem,

Ubili su ih zato što su časno nosili lijepa imena. Duška i Nikola.

Dugo sam nosio breme ove neispričane priče.

Dugo sam nosio breme zamišljenog susreta sa njhovim kcerkama koje su preživjele rat i žive u Canadi.

Kako ću predeverati susret sa Sonjom i Natašom.

Prije 4-5 godina, u Torontu smo kod prijatelj iz Zadra, rekoh Ajšo idemo, naći Sonju i Natašu.

Nadjemo se i isplačemo zajedno.

Lakše je tako, kažu…

Ne znam, da li je..

Esad Eso Boškailo