Pismo reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa sudiji Theodoru Meronu, predsjedniku MKSJ
Pripremajući se ovdje u Bosni za sutrašnju kolektivnu dženazu za više od 400 žrtava genocida, sjećam se Vaše izjave na Memorijalnom mezarju Potočari 23. juna 2004. godine, kada ste rekli:
Oni koji su, netom nakon Drugog svjetskog rata i holokausta, formulirali Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida bili su potaknuti željom da osiguraju da užas namjernog i masovnog ubijanja grupe ljudi, organiziranog od strane države, i to isključivo zbog njihovog identiteta, nikada više ne ponovi u povijesti čovječanstva. Autori ove Konvencije nadali su se da će, definicijom zločina genocida, i nedvosmislenom objavom da genocid nikad više neće proći nekažnjeno, kao zahtijevom međunarodnoj zajednici da učini maksimum kako bi ga spriječila, zauvijek onemogućiti pokušaje uništenja bilo koje nacionalne, etničke ili vjerske grupe u svijetu. Kako svjedoče grobovi na ovom groblju, borba da se svijet oslobodi genocida nije lahka i ne završava sa željenim pobjedama. No, ja misliti da to što smo zločin nazvali njegovim pravim imenom (genocid), kao i to da imamo mogućnost da ga najsnažnije osudimo, pomogli da nada onih koji su pisali Konvenciju o genocidu doživi stvarnost. Dok danas ovdje sjedim, mogu samo ponoviti zvanično upozorenje koje je izreklo Žalbeno vijeće našeg Tribunala da oni koji su počinili ovaj neljudski zločin neće izbjeći pravdu pred zakonima suda i sudom historije.
Vise:Pismo za Merona