Bosna i Bošnjaci : Ime, biće i identitetna historija
Moguće je rekonstruirati liniju postojanja Bosne i identitetnu historiju Bošnjaka na osnovu spoznaja koje proizlaze iz historiografskih, kulturoloških, politoloških, socioloških, etnoloških, lingvističkih, onomastičkih i drugih studija koje su poznate i dostupne za znanstveno-istraživački interes. U ovim studijama postoje brojne kontroverze koje su donekle određene nedostatkom cjelovitih historijskih izvora, neprimjerenim korištenjem znanstvenih metoda i metodoloških pristupa, izvanznanstvenim uticajima i nalozima, ideološkim stereotipima, predrasudama, politikantskim konstrukcijama, hegemonijskim pretenzijama i najmizernijim lažima i falsifikatima. Ime jedne savremene države (stare zemlje, prostora, geografske cjeline, banovine, kraljevine) i naroda koji je naseljava nisu stvar nekog trenutnog povijesnog izmišljanja ili proizvoljnosti. Promišljanje imena Bosne i Bošnjaka opterećeno je povijesnim kontekstom u kojem je nacionalistička infekcija poprimila epidemijske razmjere. U mnogim slučajevima, nažalost, zapada se u krute naracije o kontinuitetu nepromjenljivog bića, a narod je živo i dinamično biće koje se neprestano transformira u vremenu i pokazuje u novom svjetlu. Gotovo da nema oblasti ljudskog djelovanja i društvenog života čovjeka u današnjoj Bosni koja nije reducirana ideologiziranim naracijama i lažnim interpretacijama. Ovovremene koncepcije transponiraju se u daleku prošlost gdje uopće nemaju nikakvog smisla. Bošnjaci nisu Iliri ili Goti bez obzira što u njihovim korijenima ima ilirskih i gotskih elemenata. Bošnjaci su davno izrazili svoju vlastitu bošnjački svijest i nadvisili plemensko-etnička određenja koju su ostala iza njih kao faza njihove identitetne historije i forme društvenosti. Bošnjaci su, nažalost, kroz sistem obrazovanja u 20. stoljeću „podučavani“ da nemaju vlastite prošlosti (povijesti), svoje porijeklo, svoje naracije o svijetu, svoje ličnosti u velikim događajima, odnosno da su „islamizirani Slaveni“ koji su s jedne strane „Srbi islamske vere“, a s druge strane „cvijeće hrvatskog naroda“.Na taj način je u bošnjačku svijest ubačena netačna i opasna informacija koja je iznutra nagrizala narodni bošnjački identitet. Ta nesretna ideologizirana svijest postala je mjera cjelokupnog sadržaja života ljudi, a s njom se znanost mora kritički obračunati. Dugo traje pokušaj da se povijesna sadržina Bosne i Bošnjaka pretvori u nešto što nikada nije bila, a to, naprimjer, možemo pratiti od programskog spisa Načertanije (1844) koji je redigirao Ilija Garašanin za potrebe srbijanske vlade. U toj falsifikatorski provođenoj djelatnosti učestvuju znanstvenici iz polja historiografije, etnologije i antropologije, književnici, političari, teolozi i sveštenici. Svi skupa pokušavaju pokazati od druge polovine 19. stoljeća da je Bosna samo dio susjednih država i da imaju „povijesno“ pravo na nju. Naravno, u tome „dokazivanju“ stradale su povijesne činjenice koje su prilagođene u spornim interpretacijama onim hegemonijskim koncepcijama koje su jedno vrijeme predstavaljale ključnu orijentaciju beogradskih i zagrebačkih intelektualnih krugova. Nikada ne treba smetnuti s uma – Bosna nikada nije bila srpska ili hrvatska zemlja, a Bošnjani su od srednjovjekovlja svjesni svoje narodne posebnosti. Ni Bosna ni Bošnjaci ne mogu biti negirani ili ignorirani hegemonijski potaknutim historiografijama mnogih beogradskih i zagrebačkih tumača povijesnog događanja. Velikodržavni ekspanzionizam prvih susjeda kamufliran je u znanstvene konceptualizacije naše povijesti, države i imena naroda. U tom polju predstoji rad kritičke svijesti koja treba znanstvenim sredstvima dezavuirati laži i podvale koje su kao falsifikati „funkcionirale“ u znanstvenim teorijama o Bosni i Bošnjacima.