You are currently viewing Komentar Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti

Komentar Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti

Na petoj posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, usvojen je Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti. Nakon donošenja navedenog zakona, opravdano su uslijedile reakcije, zbog neustavnosti samog zakona, koji u konačnici dovodi do derogiranja države Bosne i Hercegovine. 

Posljednja zakonodavna aktivnost Narodne skupštine manjeg bh.entiteta, je samo u nizu aktivnosti, koji imaju za cilj rješavanje pitanja državne imovine, a na štetu same države Bosne i Hercegovine. Radi potpunog sagledavanja stanja stvari, mora se navesti da je prije donošenja ovog zakona, od strane zakonodavnog tijela manjeg bh.entiteta doneseno nekoliko zakona, koji su od strane Ustavnog suda BiH proglašeni neustavnim. Radi se o sljedećim Zakonima: Zakona o statusu državne imovine, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon  o unutrašnjoj plovidbi, Zakon o šumama i  Zakon o nepokretnoj imovini. 

Ako se analizira sadržaj gore navedenih zakona, koji su od strane Ustavnog suda BiH proglašeni neustavnim, intencija političkog establišmenta i zakonodavnog organa  Republike Srpske, je bila isključivo usmjerena na prisvajanje elemenata države, a što je u isključivoj nadležnosti države Bosne i Hercegovine. S aspekta međunarodnog prava, manji bh.entitet pokušava da ostvari jedan od elemenata državotvornosti, a to je državna imovina, odnosno imovina koja će biti u vlasništvu Republike Srpske. Dakle, radi se o uspostavljanju  zemljišnoknjižnog prava na nepokretnostima,  koji se nalaze u tom entitetu.

Šta predstavlja posljednji usvojeni Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti?

Sadržaj navedenog zakona u osnovi sadrži sve ono što je Republika Srpska pokušala ostvariti putem gore navedenih zakona, a koji su proglašeni neustavnim. Naime, ako samo pogledamo naziv posljednjeg usvojenog zakona, kod osobe čija djelatnost nije poznavanje pitanja državne imovine, može izazvati indiferentan odnos. To iz razloga, što bi se navedenim zakonom rješavala samo imovina koja je neophodna za javnu vlast. Kad pogledamo samo naziv navedenog zakona, svjesno se radi se o „igranju riječima“, jer sadržaj navedenog zakona u potpunosti derogira državu Bosnu i Hercegovinu. 

U članu 1. navedenog zakona je normirano: Ovim zakonom reguliše se svojina na nepokretnoj imovini koja služi kao sredstvo vršenja i sprovođenja javne vlasti i koju koriste subjekti koji vrše tu vlast od potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a upisana je u javnim evidencijama o nepokretnostima, za čije vođenje i održavanje je nadležna Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljem tekstu: Uprava) kao svojina tih subjekata. Dalje, u članu 3  Zakona se navodi: Subjekti javne vlasti su Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druge javne službe čiji je osnivač Republika Srpska, odnosno jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: subjekti javne vlasti). U članu 4, 5, i 6 Zakona, je određeno da nepokretnosti, ulaze u svojinu Republike Srpske, odnosno   nepokretnom imovinom upravlja Republika Srpska ili drugi subject javne vlasti, kojeg određuje vlada Republike Srpske. 

Centralnu ulogu pored Vlade manjeg bh.entiteta, kao što se može vidjeti imat će Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Prva sporna stvar navedenog zakona-  ko je su to nepokretnosti koje su neophodne za funkcioniranje javne vlasti u manjem bh entitetu? Svjesno je iz navedenog zakona izostavljen segment registra nekretnina, a kojem treba da vodi računa nadležna Uprava. Izostavljene registra nekretnina, stvara se  pretpostavka da će Vlada manjeg bh.entiteta preko Republičke uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove svaku nepokretnost proglasiti neophodnom za funkcioniranje javne vlasti, što će u konačnici dovesti do uspostavljanja prava vlasništva nad tim nepokretnostima. To dovodi do zaključka da će Republika Srpska biti titular prava vlasništva.

U odnosu  na Ustav Bosne i Hercegovine, predmetni zakon je suprotan članu 1. Istog, u kojem je normirano: Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada «Bosna i Hercegovina», nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i s postojećim međunarodno priznatim granicama. […] 

Navedeni član Ustava, podrazumijeva pravni kontinuitet države Bosne i Hercegovine. Sadašnje ustavno uređenje države kroz dva entiteta i Brčko distrikt BIH,  ne umanjuju niti u jednom segmentu državnost Bosne i Hercegovine, jer su pravni kontinuitet i državnost u direktnoj vezi. Niti jedan od entiteta ili Brčko distrikta nije ništa unio u državu Bosnu i Hercegovinu, a posebno imovinu, koja bi trebala biti predmetom rasprave. Dakle, Bosna I Hercegovina je pravni prednik cjelokupne imovine, i samim tim titular prava vlasništva. 

S tim u vezi od značaja je Odluka Ustavnog suda, broj: U-1/11, po kojoj: Državna imovina, iako je to oblik vlasništva koji je po svojoj strukturi sličan građanskopravnom privatnom vlasništvu, predstavlja poseban pravni koncept, te, iz toga razloga, uživa poseban status. Državna imovina je karakteristična po javnopravnoj prirodi odnosa subjekata i korištenja te imovine, kao i njezinoga titulara. Ona obuhvaća, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti, s druge strane, ona može obuhvatiti ‘javno dobro’ (morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i druga prirodna bogatstva, javna saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura, itd.). Ono, po svojoj prirodi, prioritetno služi svim ljudima u državi. Kao takvo, ‘javno dobro’ može biti izuzeto iz pravnog prometa (res extra commercium) zbog svoga značaja, jer je to jedini način da bude sačuvano i zaštićeno“.

U duhu citiranog pojma državne imovine od strane Ustavnog suda, ponovo se vraćamo na sporni zakon. Kroz navedeni zakon, institucije manjeg bh.entiteta bi otvorile pravnu mogućnost reguliranja prava vlasništva nad svim gore elementima što su navedeni u definiciji državne imovine od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci broj: U-10/22, navodi: Ustavni sud je kontinuirano isticao da se pitanje „državne imovine“ mora riješiti na državnom nivou. U odlukama Ustavnog suda nikada nije rečeno kako bi pitanje državne imovine trebalo biti riješeno, već je naglasak isključivo na tome da se ovo pitanje ima riješiti na državnom nivou. Činjenica da zakon o „državnoj imovini“ još nije donesen, ne znači da entiteti mogu svojim zakonima regulirati to pitanje.

Iz svega nesporno proizilazi zaključak, po kojem je ponašanje Narodne skupštine RS-e, usmjereno isključivo u cilju da Bosna I Hercegovina prestane biti pravni prednik I titular prava vlasništva. Shodno tome, isto  je suprotno članu I/1 i članu III/3.b) Ustava BiH, koji izražava princip ustavnosti, kao i članu IV/4.e) Ustava BiH, koji dodjeljuje Parlamentarnoj skupštini nadležnost u ostalim pitanjima koja su potrebna za provođenje dužnosti države, jer se radi o isključivoj nadležnosti BiH da regulira pitanja imovine koja je predmetom ovog zakona. 

Piše: Armin Čusto
Član Instituta za Istraživanje Genocida Kanada