Član Internacinalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje zločina genocida Kanada {IGK} Armin Čusto posjetio je Muzej žrtava rata i genocida u Mostaru, gdje se tom prilokom susreo sa zaposlenicima Muzeja, koji su predstavili rad Muzeja. Muzej žratava rata i genocida u Mostaru doprinosi razvijanju kulture sjećanja na genocid, sa posebnim akcentom da se mlade osobe, koje nisu rođe za vrijeme agresije, upoznaju se sa činjenicama iz protekle agresije. U Muzeju su izloženi predmeti, slike, skice, dokumenti koji svjedoče o monstruznosti počinjenih zločina u Bosni i Hercegovini. Iz stvari koji su izložene u Muzeju svaki posjetilac može jasno utvrditi namjeru Jugoslovenske narodne armije, vojske RS, zatim HVO-a i HV-a. Njihova namjera što svjedoče slike i pisani tragovi bila je potpuno ili djelomično uništenje Bošnjaka kao autohtonog narda uz istovreeno unišetenje njegovog kulturnog i vjerskog identiteta.
Nakon upoznavanja sa rado i ciljevima Muzeja i obilaskom prostrija, logoraš Zelentrović Enes, Arminu Čusti ispričao je svoje svjedočanstvo iz logora, kojeg u potpunosti prenosimo:
„Kada su četnici napali Ljubinje i počeli sa ubijanjem i istribljenjem Bošnjaka ja sam izbjegao u Stolac. U tom periodu zajednički su držali linije Bošnjaci i Hrvati, da bi jedne noći kada je trebala biti izvršena smjena, Hrvati odnosno pripadnici HVO-a su nas zarobili i deportovali u logor Gabela. Kada smo došli u logor, počelo je razvrstavanje. Razvrstavanja su se između ostalog vršila na način da su na jednu stranu razvrstavani Bošnjaci koji su bili oženjeni Hrvaticama. Nakon razvrstavanja i dana koji su uslijedili u logoru, pripadnici HVO-a i HV-a su nas odmah rasporedili na prisilni rad u Opuzen i Dubrave. Prilikom rada bili smo izloženi maltretiranju od strane bojovnika HVO-a i HV-a. U zlostavljanju su se posebno izdvajali vojnici koji su došli iz Hrvatske. Redovno su nas udarali tupim predmetima uz svakodnevno odvođenje u samicu, gdje su nas maltetirali. Po noći su nas uglavnom izvodili, iz prostorija gdje su se vršila zlostavljanja čuli su se jauci. U logoru sam vidio generala Praljka, koji je bio glavni. Mi logoraši bili smo svjedoci silovanja. Mnogo žena je silovano. Vidio sam kada su odveli majku i kćerku. Iste su iz Prozora. Silolovane su od strane prvog komšije iz Prozora. Rednovno su odvodili na ubijanja. Vidio sam kada je odveden Elvis. Ubijen je pred nama od svog komšije pod nadimkom „Boko“.
U logoru Gabela sam proveo preko četiri mjeseca. Nakon toga odveli su me u Metkoviće na operaciju. Nakon izvršene operacije ponovo sam zarobljen, i odveden u Heliodrom. Mislim da nas je tu bilo preko šest hiljada. Tu sam dočekao razmjenu.
Odmah nakon razmjene priključio sam se Armiji Republike Bosne i Hercegovine gdje sam ranjen dva puta………………“.
IGK
