Dženaza za 520 Bošnjaka – objavljeno u The Hudson /St. Lazare Gazette, 26. septembra 2012. god.
Autor : Suzana Vukić
Suzana Vukić je član Upravnog odbora, Internacionalnog ekspertnog tima i koordinator Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Dana 10. jula, došavši na ulaz Memorijalnog kompleksa u Srebrenici, odnosno u Potočarima, priveli smo kraju srebrenički Marš mira. Ovo je mjesto vječnog počinka za 5,657 bošnjačkih muškaraca ubijenih od strane bosanskih srpskih snaga predvođenih Ratkom Mladićem ( trenutno na suđenju za ratne zločine u Hagu). Ovo se desilo prije 17 godina (tekst pisan 2012., a sada je to već 20 godina), nakon što su bili zarobljeni u „UN-ovoj zaštićenoj“ enklavi Srebrenica.
Bilo je jezivo naći se na ovom mjestu poslije iskustva tokom Maršom mira gdje je preovladavao tako pozitivan duh prijateljstva i saosjećajanja. Ništa me nije moglo pripremiti za okrutnu realnost, manifestaciju zla koje se desilo prije 17 godina. Pogled na sve te vitke, visoke bijele nišane i spoznaja o tome šta to predstavlja – 8,372 muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. u samo nekoliko dana, samo zbog njihove bošnjačke (bosanski muslimani) nacionalnosti.
Prolazeći autom pokraj udaljenog dijela Memorijalnog kompleksa, posmatrala sam beskrajne redove tabuta pokrivenih tamnim zelenim pokrivačem sa zaštitnom ceradom iste boje koja je pokrivala sve te tabute cijelom dužinom i širinom. 520 tabuta na jednom mjestu u jednom danu je bila strašna slika koja me preplavila užasom.
Sljedećeg dana – 11. Jula, u Memorijalnom kompleksu, porodice i rođaci preminulih su došli zbog prisustva zajedničkoj dženazi. Teško je zamisliti kroz šta su sve oni morali prolaziti tokom godina, primorani da žive s neizvješnošću, pretpostavljajući da su njihovi muževi, očevi, sinovi i braća najvjerovatnije ubijeni. Dan kada su primili vijest da su njihovi voljeni pronađeni i identiteti potvrđeni DNA analizom, stavljena je tačka na svaku nadu zauvijek, ali je u neku ruku donosila i olakšanje zbog okončanja neizvjesnosti.
Kada je počela dženaza bilo je teško ostati ravnodušan čuvši krike i plač bezbrojnih majki, supruga, sestara i kćerki koje su se opraštale posljednji put čekajući na to 17 godina.
Cijelo mjesto je bilo preplavljeno hiljadama ljudi, uključujući i predstavnike iz cijelog svijeta koji su bilu tu da odaju svoje poštovanje preminulim. A pitam se, gdje su oni bili prije 17 godina!? I onda se sjetim – cijeli svijet je bio onda u Srebrenici, predstavljen od strane holandskog bataljona koji je služio Ujedinjene Nacije. Bez obzira na to, ovi muškarci su odvedeni tačno ispred UN trupa i nakon toga ubijeni.
Nakon dva dana, 13. Jula, krenula sam na drugačiji put sa manjom grupom srebreničkih majki. Na širem području Srebrenice obišle smo različita mjesta na kojima su srpske snage držale bošnjačke žrtve u zatočeništvu. Takođe, obišle smo i mjesta na kojima su ove žrtve masovno ubijane. Tom prilikom, članovi porodica žrtava su položili vijence na mjesta gdje su njihovi najmiliji pobijeni.
Refija Smajlović je objasnila kako su tijela njenog oca i amidže nađena u jednoj vreći. Tijelo njenog brata je nađeno u drugoj. Starija žena, čiji su muž i sin takođe ubijeni, izvadila je kesu iz svoje torbe i pokazala mi koliko vrsta lijekova mora uzimati da bi mogla nastaviti dalje sa životom.
I na kraju, dobila sam jedan važan uvid tokom intervju-a koji sam imala sa Zijadom Smajlovićem, čiji je otac ubijen u Branjevu. Nikada neću zaboraviti Zijadov odgovor kada sam spomenula smrt njegovog oca koristeći termin „gubitak“. Zijad je rekao : „ Za nas je uvreda kada neko koristi riječ gubitak opisujući smrt naših članova porodice. Mi nismo nikoga „izgubili“ . Naši najmiliji su odvedeni od nas i ubijeni.“