Pamtimo
16. aprila 1993. Godine u Ahmićima uništene su 152 kuće, ubijeno 116 ljudi, djece, staraca. U jedanaest porodica nema muške glave, trideset šest je udovica, četvorica samaca, 47 djece bez jednog ili oba roditelja. Ubijeno je osmero djece uzrasta do sedam godina. Ubijeno je još osmero maloljetnih dječaka i djevojčica. Trideset i devetero ubijenih imalo je više od pedeset godina.
U ranim jutarnjim satima, tog 16. aprila 1993. godine, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, izvršile su napad na selo Ahmići. Pobili su, spalili i izmasakrirali 116 civila, među kojima je najviše bilo djece, žena i staraca. Akcija pod šifrom „48 sati pepela i dima“ odnijela je i život starice od 81 godinu, dok je najmlađa žrtva bila beba koja je imala svega tri mjeseca. Osim stanovnika Ahmića, stradale su izbjeglice iz Karaule, Jajca, Višegrada i Foče, koje su utočište potražile u ovom selu.
Prije 19 godina, u rano jutro 16. aprila, snage HVO upadaju u sela Nadioci, Pirići, Šantići i Ahmići nadomak Viteza u Srednjoj Bosni. Selo Ahmiće spaljuju do temelja. Više od 100 civila bošnjaka masakrirano je. Među njima 32 žene i 11 djece. Najmlađa žrtva imala je tri mjeseca. Napad je planiran dan ranije u hotelu Vitez od strane najvišeg političkog rukovodstva samoproglašene Herceg – Bosne kojem je prisustvovao i njen potpredsjednik Dario Kordić.
Sud u Hagu procesuirao je najodgovornije za ove zločine, te osam osoba osudio na zatvorske kazne. Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, između ostalog i zbog planiranja zločina u Ahmićima.
“Razumni prosuditelj činjenica mogao je zaključiti da je za Kordića ovaj napad na Ahmiće i ostala sela u Lašvanskoj dolini bio usmjeren na etničko čišćenje tog područja iz strateških razloga. Žalbeno vijeće također smatra da je bilo razumno konstatirati da je Kordić, kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. aprila 1993.godine kao i u susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci”, naveo je obrazlažući presudu predsjedavajući sudija žalbenog vijeća Volfgang Šomburg.
Civile koja nisu ubile snage HVO zatvaraju u zatočeničke objekte. Oko 500, mahom žena i djece, nalazi se u osnovnoj školi u Dubravici.
Ponovo je odgovoran Kordić.
‘’Kordić snosi odgovornost za izdavanje naređenja, za osnivanje tih zatvorskih objekata, kao i za samo zatvaranje”, odluka je Suda.
Jedini koji je priznao krivicu za zločine u Ahmićima pred Tribuinalom je Miroslav Bralo koji je i odgovoran za miniranje i rušenje donje džamije u Ahmićima, kao i ubistva civila. Porodicama žrtava je uputio i izvinjenje. Kažnjen je sa 20 godina zatvora.
„Bio sam u kući sa djecom kad je to jutro u 5 sati i 15 minuta, nakon ezana za sabah, zapucalo. Djeca i žena su počeli da vrište“, ispričao je Vehbija Ahmić, svjedok zločina. Vehbija je kroz prozor izveo svoje ukućane, sklonio ih u podrum obližnje kuće, te ih tako uspio spasiti sudbine koja je zadesila 116 njihovih komšija i prijatelja.
Semin Hrustanović je imao dvije godine kad se desio napad na Ahmiće. Njegovi djed, nena te mnogi članovi uže i šire porodice, ubijeni su 16. aprila 1993.
„Do sada su za zločine koje su počinile postrojbe HVO-a u Ahmićima odgovarali pretežno idejni tvorci ovog zločina, tj. naredbodavci. Što se tiče direktnih izvršioca zločina u Ahmićima, odgovarale su samo dvije osobe, Drago Josipović koji je odslužio kaznu od osam godina i Miroslav Bralo koji je još u pritvoru, a osuđen je na 18 godina zatvora. On je priznao da je toliko osoba pobio, dakle 18 civila iz Ahmićima.
Niko se ne sjeća žrtava iz sela Nadioci, jer niko nije ostao živ • Većina žrtava ubijena u snu. Krvnici slavili nakon pokolja.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su zločini u Ahmićima bili zločin protiv čovječnosti, a jedan od izvršitelja ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora.Zbog učešća u planiranju i izvršenju napada na Ahmiće, pred Haškim tribunalom osuđen je i Tihomir Blaškić, nekadašnji zapovjednik HVO-a za Operativnu zonu Središnja Bosna, na devet godina zatvora.
Pet i trideset ujutro, petak, 16. april, godina 1993. Planeri Hrvatskog vijeća obrane (HVO) nazvali su akciju “48 sati pepela i krvi”, ali napad je trajao znatno kraće. U pola dana nestale su stotine kuća i stotine ljudi. Mještani Ahmića, ali i četrnaest mudžahira iz susjednih Tirića, Žume, dvadesetak Nadiočana, ubijeni su. Većina ih je smrt okusila u snu, u postelji. Djevojčica Selma imala bi danas osamnaest godina i tri mjeseca. Bebu u bešiki ubili su, a nakon što su ubili i njene roditelje, zapalili su ih zajedno s kućom.
Selo u plamenu
Ubijene tri bebe
Tog jutra ubijene su tri bebe, rođene te krvave 1993. godine. Ubijena je i Fatima Harčević, 81-godišnja nena iz Ahmića. Nestale su cijele porodice, mrtvi su Ramići, Puščulji, Čerimići, Džidići, Salkići, Karaulani, Busovljaci. Članovi porodice Brka iz Foče bili su dobrodošli mudžahiri ne sluteći da će ih krvava sudbina zauvijek zaustaviti u muhadžirluku u Ahmićima.
Većina je ubijena u grču sna, apotom spaljena, kuće su uništene. Obje džamije, i Gornja i Donja, do temelja su razrušene. U selu nije bilo vojnih objekata, pripadnika Armije RBiH u vojnoj formaciji. Ipak, sve je popaljeno i porušeno. Osamnaest godina poslije, cijelo selo i obje džamije su obnovljene. – Nema nijedne porodice bez mrtve glave u porodici ili familiji. Osim Ahmića, svoje mrtve oplakuju i mještani Večeriske, Viteza, Nadioka, Gaćica, Grbavice – kaže nam Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja “16. april”. Njemu je u zločinačkom pohodu, jednom od najkrvavijih u proteklom ratu, ubijen otac. Mještani susjednih Nadioka stradali su istog jutra kad i Ahmićani. Njih nema ko prepoznati, nema se ko vratiti u to selo. Nema nikoga, jer su svi pobijeni. Selo je prazno i mrtvo.
Britanski vojnici spašavaju tijela stradalih od ubica
– Malo ko vjeruje u ovozemaljsku pravdu. Jedan bošnjački život iz Ahmića koštao je Miroslava Cicka Bralu jedne godine zatvora. Za priznanje ubistva dvadesetero djece i žena, njihovo spaljivanje, dobio je 20 godina. Tijela nikada nisu nađena. Osamnaest godina poslije, smiraj je našla polovina, šesdeset pet ubijenih. Pa da se iskreno kaju, priznaju zločin formalno kako bi dobili manje kazne. Mogli su barem reći gdje su ubijeni ukopani da ih nađemo i dostojno ukopamo, da im proučimo Fatihu – kaže Kermo.
Sati pepela
Pripadnici UN-a ušli su tokom dana 16. aprila 1993. u Ahmiće. Na svakom koraku zaticali su mrtva tijela, spaljene kuće i “vojnike” HVO-a koji su pili i nazdravljali, nerijetko polijevajući alkoholom tijela žrtava pod nogama i paleći ih. Uopće se nisu osvrtali na Britance, koji su u tim trenucima izgledali baš kao da su došli “s druge planete”. Danas, u Ahmićima nam kažu da je trećina preživjelih u dubokoj starosti i penziji, trećina povratnika nema nikakav posao i snalazi se kako zna i umije, a otprilike jedna trećina, uglavnom onih koji su na vrijeme izbjegli zločin i zločince, radi u Zenici, Vitezu ili živi od poljoprivrede na svojim imanjima.
– Kuće su obnovljene, škola, džamije, sve je obnovljeno. Možda je najbitnije jedinstvo džemata. Još prije rata džematlije Ahmića podijelile su se na one sklone Gornjoj i Donjoj džamiji. Kada su ubijani, dušmani nisu pravili razliku. Kada su se Ahmićani vratili 1998. godine, podjele su nastavljene pa i produbljene. Hvala Allahu, uz pomoć autoriteta, kao što su reis Cerić i muftija travnički Abdibegović, ti su problemi premošteni. Sada je to jedan džemat, jedinstveniji i ujedinjeniji nego ikad – kaže nam lokalni efendija Mahir Husić, koji namaze klanja u obje džamije.
Dio ubijenog sela ukopan u zajedničku grobnicu u Vitezu
Ubice su planirale da za 48 sati zagospodare Ahmićima i okolicom. Ubili su 116 nevinih duša, ali nisu duh jednog naroda. Preživjeli i potomci ubijenih zatražit će smiraj za duše svojih najmilijih i pokazati da nisu zaboravili šta su im susjedi uradili. Oni koji u svojim glavama još kriju tajne o tome gdje su kosti ostalih Ahmićana, ma koliko malo savjesti imali kada su takve zločine činili i tragove prikrivali, imat će sve više besanih noći. Na srušenom zidu i minaretu Donje džamije “napravili su disko”. Pravda, ma koliko relativna i nedovoljna kroz kaznu bila, sustigla ih je, nekima u iznenadnim smrtima i pogibiji najbližih, nekima u pokajanju i patnji nakon što su patnju drugima priuštili. Ahmići se još sjećaju i pamte.
Natpis na srušenoj džamiji govori sve: “Disco 48 h pepela – radi od 16. 04. 93.”
Godišnjica masakra
Prigodnim programom u Vitezu i Ahmićima obilježava se 18. godišnjica od stradanja Bošnjaka Viteza i Ahmića. Organizatori su Medžlis Islamske zajednice Vitez i Udruženje građana žrtava rata “16. april” iz Ahmića. Održana je tribina, na kojoj je predavač bio dr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, te mevludski program, za vrijeme kojeg je predavanje održao travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.
Danas (subota) na šehidskom mezarju u Vitezu bit će proučeni Jasin i dova, dok će u Gornjoj džamiji u Ahmićima biti proučen tevhid i dova pred duše ahmićkih šehida. U nedjelju, 17. aprila, ujedno i posljednjeg dana ovogodišnjeg programa oblježavanja stradanja Bošnjaka Viteza i Ahmića, u Donjoj Večeriskoj bit će otvoreno šehidsko spomen-obilježje, a potom proučen mevlud.
Žrtve: Cifre
S jedne od ekshumacija Ahmićana
Uništene su 152 kuće. Ubijeno je 116 ljudi, djece, staraca. U 11 porodica nema muške glave, 36 je udovica, četiri su samca, 47 djece je bez jednog ili oba roditelja. Ubijeno je osmero djece do sedam godina starosti. Ubijeno je još osmero maloljetnih dječaka i djevojčica. Trideset devetero ubijenih imalo je više od pedeset godina.
Preživjela jedino Alisa Salkić
Kuća u kojoj su pobijeni Salkići
U susjednim Nadiocima zbrisano je devet cjelokupnih porodica Salkića i Ćerimića. Preživjela je samo jedna beba – Alisa Salkić – koja tog jutra nije bila u selu. Danas se u Nadioke nema ko vratiti. Alisa živi u drugom gradu s rodbinom. Programa sjećanja u Nadiocima i nema, jer nema ko da se sjeća. Najviše zločina u Nadiocima upravo je počinio “pokajnik” Bralo.
Žrtve: Husein Ahmić
Britanski vojnici 16. aprila 1993.
– Nema dana a da mi u misli ne dođu roditelji. Moj otac je bio invalid, imao je 73 godine. Otac i mati su ubijeni pa zapaljeni na stepenicama sa još sedmero ljudi, žena i djece – kazao nam je Husein Ahmić dok nam je pokazivao mjesto gdje su ubijeni. Slika stradalih i izgorjele ruke koja viri iz hrpe pepela u njegovoj kući, obišla je i šokirala svijet. Husein nam pokazuje stepenište dok govori da je znao i družio se s Cickom Bralom i njegovim roditeljima. Kaže da ih poslije rata nije niti želi vidjeti.
Žrtve: Halid Pezer
Mezar Halida Pezera uz Gornju džamiju (Foto: J. Hadžić)
Sin starice Fehime Pezer – Halid prva je ahmićanska žrtva, ubijen je još 20. oktobra 1992. godine, šest mjeseci prije pogroma Ahmićana, na putu ispod sela za vrijeme prolaska kolone vojnika HVO-a. Ničim izazvani, vojnici su ubili Pezera, koji je tada bio napunio tek osamnaest godina. Bio je to tek krvavi početak ubijanja jednog sela.- Šta je ovo ako nije genocid? – kazala je Halidova majka Fehima sa suzama u očima prisjećajući se ubijenog sina, ali i muža, najbližih ukućana…. Mezar i nišani prve ubijene žrtve u Ahmićima nalaze se tik uz obnovljenu Gornju džamiju. Većina identificiranih žrtava danas je ukopana u Starom Vitezu, a ne u samom selu.
Dokazi: Blaškićevo svjedočenje
Blaškić: Drastično smanjenje kazne zbog svjedočenja
Tihomir Blaškić je u svom iskazu tokom suđenja u Hagu kazao za njega “da je sudjelovao u zločinu u Ahmićima”. Haško tužilaštvo smatra da je osoba, tada još identificirana kao Cicko, učestvovala na sastanku u Kordićevoj kući kada je planiran zločin u Ahmićima. Tokom Blaškićevog svjedočenja 17. decembra 2003. godine, ali i na prvostepenom suđenju, on je posvjedočio da je 25. aprila 1993. primio informaciju kako je Cicko bio jedan od sudionika zločina u Ahmićima. Osam dana nakon prvih informacija o Cicku i Ahmićima, Blaškić je primio izvještaj Marija Čerkeza (haški dokazni materijal PA34), iz kojeg se jasno vidi da je Cicko još aktivan u HVO-u i sudjeluje u operacijama zajedno s “Džokerima” i “Vitezovima”.
Dokazi: Pismo Miroslava Tuđmana
Tuđman: Dobivao informacije iz Viteza
U izvještaju Hrvatske izvještajne službe HIS (mart 1994.) sin Franje Tuđmana Miroslav navodi da su glavni krivci za zločin u Ahmićima Dario Kordić i Ignac Koštroman, a neposredni počinioci zločina Vlado Ćosić, Paško Ljubičić, Zoran Krišto, Miroslav Bralo Cicko i Ivica Antolović zvani Sjano.
Dokazi: Skrivanje po Dalmaciji
Nekoliko osumnjičenika iz Ahmića, poput Ante Sliškovića, Paška Ljubičića, Miroslava Brale i Vlade Ćosića, živjelo je godinama u području Stona i Zadra pod izmijenjenim identitetom, ustvrdili su još 1998. godine NATO-ovi izvori u BiH da bi se ispostavilo da su hrvatski SZUP i HIS, po Tuđmanovom nalogu, isposlovali cijeli postupak skrivanja identiteta.
Zločinci: Miroslav Cicko Bralo
Bralo: Priznao ubijanja i rušenja
Haški tribunal (ICTY) pravosnažno je osudio bh. Hrvata Miroslava Cicka Bralu na dvadeset godina zatvora nakon što je Apelaciono vijeće odbacilo sve osnove njegove žalbe na prvostepenu presudu. Vijeće je ocijenilo da su zločini, za koje je Bralo priznao krivicu, bili šokantni, kao i način na koji su počinjeni. Priznao je da je, kao tadašnji pripadnik paravojne jedinice “Džokeri” Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kriv i za učešće u masakru stotinjak mještana sela Ahmići, u kojem je on u aprilu 1993. minirao i džamiju i palio kuće. Bralo je priznao i da je ubio ili pomogao u ubijanju 21 osobe, uključujući i žene i djecu iz Ahmića i obližnjeg sela Nadioci. Potvrdio je i da je 15. maja 1993. u selu Nadioci u srednjoj Bosni više puta silovao, seksualno zlostavljao i mučio jednu Bošnjakinju, pod pseudonimom svjedokinja A. Za sve nabrojano dobio je 20 godina zatvora.
Zločinci: Paško Ljubičić
Ljubičić u Hagu
Nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum između Tužilaštva BiH i optuženog Paška Ljubičića i njegovih advokata te izrekao presudu kojom je Ljubičića proglasio krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osudio ga na deset godina zatvora, Ljubičić je odslužio dvije trećine kazne i izašao ujesen prošle godine. On se prvo predao Hagu, koji ga je predao domaćem pravosuđu.
Zločinci: Presude
Za zločine u Lašvanskoj dolini, uključujući i Ahmiće, Dario Kordić je, po komandnoj odgovornosti, osuđen na dvadeset pet godina zatvora, a Tihomir Blaškić na devet godina zatvora. U dosjeima Tribunala pod “Lašvanska dolina” vode se i Zlatko Aleksovski (osuđen na sedam godina), Mario Čerkez (6 godina), Anto Furundžija (10 godina), Drago Josipović (12 godina), Vladimir Šantić (18 godina) i Miroslav Bralo (20 godina). Paško Ljubičić, ratni zapovjednik Vojne policije HVO-a, učestvovao je, također, u zločinu, osuđen je na deset godina zatvora. Optužnice protiv Ivana Šantića, Pere Skopljaka i Zorana Marinića povuklo je Tužilaštvo Tribunala, dok su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić te Drago Papić tokom sudskih procesa oslobođeni krivice.
Godinama se traga za ubijenima
Zločinci: Fakti
Napad na Ahmiće izvela je 4. bojna Vojne policije HVO-a i “Džokeri”, jedinica za posebne namjene Vojne policije pod zapovjedanjem Vlade Ćosića, Ante Furundžije i Paška Ljubičića. Hrvatsko stanovništvo u Ahmićima i drugim obližnjim selima koja su napadnuta istog dana, prethodno je bilo upozoreno da će početi napad. Selo je okruženo sa tri strane, a sa četvrte je postavljena zamka od snajperista, koji su ubijali svakoga ko bi krenuo u tom smjeru. Organizirane su grupe od pet do deset vojnika koji su čistili kuću po kuću. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a neki muškarci su ubijeni vezani. Dvadesetak osoba ubijeno je i u Donjim Ahmićima dok su pokušavale pobjeći. Neke žrtve pronađene su u neprepoznatljivom stanju te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, i to, najvjerovatnije, bacačima plamena.
Zločinci: Svjedočenje egzekutora:
Jedan od pripadnika jedinice “Džoker” je svjedočio: – U bungalovu smo se odmarali nekoliko sati. Ležali smo i čekali. Negdje u noći, svakako prije akcije, ali ne mogu točno vremenski odrediti, u bungalov među nas vojne policajce dolaze Paško Ljubičić, Zoran Ljubičić, Vlado Šantić i Vlado Ćosić. Oni su stali u sredinu, a mi smo svi napravili krug oko njih. Paško je prvi govorio. Objasnio je da su Ahmići vrlo važni. Rekao je da muslimani iz Ahmića mogu presjeći cestu Busovača – Vitez i na taj način ugroziti cijelu odbranu. Ahmići su toliko važni da se moraju uzeti. Ponavljao je nekoliko puta: “Oni se moraju uzeti.” Zatim je zapovjedio da se sve kuće spale i pobije sve što pušku može nositi. Također je rekao da ne smije biti svjedoka. Rekao je da nas Kordić podržava…
Kada sam došao do prve kuće, počeo sam vikati: “Predajte se, predajte se!” Niko nije odgovarao, a nisam čuo ni ikakvu buku iz kuće. Bacio sam dvije-tri bombe kroz prozor kuće, a nakon što su eksplodirale, nogom sam razvalio vrata, ušao u kuću i vidio da je prazna. Šibicom sam zapalio nešto, ali se zbog šoka i uzbuđenja ne sjećam što, u svakom slučaju, vidio sam da je kuća planula.
U to vrijeme žene su bježale na sve strane, a ostali iz grupe zapalili su sve preostale kuće. Ja sam zapalio prvu kuću, ali nikoga nisam ubio, odnosno u cijeloj akciji nisam vidio da bih ikoga pogodio. Vidio sam kako civili bježe cestom i čuo sam da vojni policajci viču: “Ženo i djeco, izađite, nećemo vam ništa!” No, poslije sam čuo da su Šafradin Čičo i Alen Krišto zapalili neke civile u kući ili garaži. Nakon što je Vlado Šantić zapalio one dvije kuće i ubio one dvije osobe, priključio se Čiči i Nini i s njima krenuo dalje u akciju, a ja sam bez ikakve borbene akcije pomalo krenuo prema cesti i došao do jedne trgovine.
Tu se okupilo dosta vojnih policajaca, odmaralo se, neki su pili. Tu sam se zadržao cijelo popodne i dobro se sjećam kada su došli pripadnici UN-a u bijelim oklopnim vozilima. Kada sam došao u bungalov, tamo je bila vesela atmosfera. Svi su se osjećali pobjednički, opušteno nakon što su preživjeli akciju. Bio sam u šoku, Šantić je bio sav znojan. Navečer je minirana džamija u Ahmićima, pričalo se kako je kao raketa letjela u nebo.”
Ahmići sredinom aprila 2011. (Foto: J. Hadžić)
Navršava se 19 godina od genocida u Ahmićima
Navršava se evo 19 godina od kobnog 16. aprila 1993. godine. Nije mi namjera opisivati krvave događaje koji su se desili toga dana u malom selu kraj Viteza. Manje-više oni su poznati skoro cijelom svijetu. Namjera mi je podijeliti svoja sjećanja sa čitaocima o Ahmićima prije tog događaja i Ahmićima danas. Pođimo redom:
Žitelj sam tog sela od 1979. godine kada me na ovaj svijet donijela moja rahmetli majka Fatima. Moje sjećanje seže do dana krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Sjećam se bezbrižnog djetinjstva i igrarija nas djece iz tog i susjednih mjesta, osnovne četverogodišnje u selu i petog te šestog razreda u obližnjoj Dubravici. Bilo je to lijepo vrijeme za život, otac je radio dobar posao, porodica ni u čemu nije oskudijevala, susjedski odnosi bili veoma dobri. U mekteb se išlo, u školu takođe i nije bilo nikakvih problema. Sjećam se Gorana, moga najboljeg druga iz školske klupe, naših zajedničkih rođendana, pričanja na telefon po 2-3 sata svaki dan radi zadaće. Njemu išla matematika, meni engleski. Njegov tata je kasnije zbog Ahmića odslužio svoje u Hagu,njega smjestio u Zagreb na školovanje a mama mu kako tad tako i danas visoko kotira u hrvatskoj politici BiH. Nikad mi se nije javio. Sjećam se i džamije hadži Hazima odmah do moje kuće u koju sam išao svaki dan,bila je slabo posjećena. Rahmetli Hazimova žena hadžinica Čelebija bi kad bi me vidila u džamiji upućivala mi najljepše blagoslove, hvalila me a i često mi poklanjala kolut sudžuka ili suhog mesa zamotane u bijeli papir jer time su se ona i muž između ostalog bavili. Došla je ratna ’91 i ’92 godina. O ratu gledamo samo na televiziji i s vremena na vrijeme nas na njega podsjete aviona bivše JNA bombardujući Vitezit i Bratstvo. Na vlast u Vitezu dolazi HDZ i ne možemo ići u školu kao dotada u Dubravicu već u Vitez jer je ona u Dubravici postala vojarna što sam kasnije naučio šta znači. Često nam se nastava u Vitezu prekida zbog napetosti i razmirica različitih vojnih formacija hrvatske vojske i TO-a. Sjećam se nekih novih predmeta koji se uvode u školu a zvali su se drugačije ranije kao što su zemljopis,povijest,tjelesni odgoj… Sjećam se i svog razrednika Mile Crnobrnje,inače Srbina,kako mi na jednom času (pardon tada već satu) kaže da sam dosta bio predsjednik razreda te da je vrijeme da to sada bude Ljiljana,iako sam bio najbolji učenik. Sve se promijenilo i nova je vlast,nasamo mi kaže da pokušam shvatiti, što nisam dugo mogao.15.04.1993 kao i uvijek sam došao iz škole, nedugo zatim dolazi moj babo koji je vozio školski bus i kaže da su na svakom koraku barikade i da nešto nije u redu, nisam ga mogao razumjeti tada jer moj dječji mozak je bio zaokupljen zadaćom i učenjem za sutra. Sutra ne bi škole, niti putovanja u Vitez, niti sabaha u džamiji već poslije ezana prva granata u munaru a zatim cijeli dan pucanje iz svakakvog oružja po mom selu, našim kućama, džamijama, školi i po svem živom muslimanskom. Moja porodica hvala Allahu dž.š.ne izgubi nikoga. I Mujo izbjeglica iz Prijedora se s nama našao i zajedno se izvlačimo prvo u Vrhovine pa u Zenicu.116 mojih rođaka, komšija, prijatelja, muhadžira koji su se tu sklonili od ratnih belaja je taj dan zvjerski pobijeno. Dijete, starac, žena ništa to bojovnicima nije značilo. I hadži Hazim i hadžinica Čelebija koji su prije rata poklonili svoju zemlju komšijama katolicima da formiraju groblje su ubijeni. Danas se na istom tom groblju te iste komšije katolici na 16-ti april okupljaju da obilježe 365 dana muslimanske opsade. Opsade čega?! Našeg sjećanja možda. Počinje moj muhadžirluk sa nepunih 14 godina i kasnije shvatih kako je bilo Mujo kojem je to drugi put u manje od godinu dana. Svaka hidžra je teška, pogotovo prisilna, i gdje god da dođeš nikad se ne možeš apsolutno aklimatizirati kao što nisam ni ja u jednom selu kraj Zenice. Tu završavam sedmi i osmi osnovne, i ’94 najvećom voljom mog rahmetli djeda odlazim u travničku medresu. Od tada već punih 18 godina izbivam iz Ahmića, sudbina me nosi prvo u medresu, pa u vojsku pa u džem’at Vranduk i na kraju u Bosansku Kostajnicu gdje zasnivam porodicu i samostalni život. Uvijek se rado vraćam Ahmićima, što zbog rodbine što zbog nostalgije jer sam ih napustio u ranom djetinjstvu, ali kako godine prolaze što zbog posla što zbog daljine sve rjeđe.
Danas su Ahmići drugačiji u svakom pogledu. Vratili su se skoro svi koji su preživjeli. Iako ih 116 fali, tu su nove generacije,omladina i djeca na svakom koraku. Tu su popravljene kuće, uređene avlije, dvije izrazito posjećene džamije, vrijedni imam Mahir ef., ujedinjen džem’at što prije rata nije bio slučaj, moderna infrastruktura. Posla nema ko ni svugdje ali ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Nije im nestalo sjećanje, pripreme za 16-ti april počinju odmah iza obilježavanja trenutnog. Omladina se školuje što daje novu nadu za bolju budućnost, svjesni su ko su i šta su i za divno čudo ujedinjeni i složni. Danas su to drugačiji Ahmići, mnoge Ahmićane ne poznajem ali u njima vidim snagu,vjeru i ponos da nakon svega imaju jak duh da zaliječe stare rane i grade bolju budućnost. Mnogi ’93 nisu ni bili rođeni ali su duboko svjesni i nose u svojim srcima i glavama spoznaju o tome. Ahmići su danas moja tuga kada se sjetim šehida, ali još više i snažnije Ahmići su danas moj ponos.
Haris Ahmić