INSTITUCIONALNI FAŠIZAM NAD BOŠNJACIMA
Armin Čusto, Član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje zločina genocida Kanada (IGK)
Prije nekoliko dana u Hrvatskoj su održani do sada najmasovniji protesti gdje su građani Hrvatske zahtjevali hitnu reformu obrazovnog sistema. Prema riječima organizatora protesta (udruženja prosvjetnih radnika, roditeljska vijeća, udruženja studenata…) obrazovanje u Hrvatskoj se nalazi u rukama vladajučih političkih oligarhija, koji preko obrazovanja realiziraju svoje političke ciljeve, gdje na kraju ispaštaju najviše djeca i studenti kao krajni konzumneti tog prava. Osnovni cilj obrazovanja treba da bude formiranje i samoformiranje ličnosti učenika/studenata, izgrađivanja krakternih i drugih osobina kod učenika/studenta kao i razvoj intelektualno-emocionalnih spobnosti i funckija (dr.Elvi Piršl-Ciljevi odgoja i obrazovanja) koji je u konačnici doprinijeti pravilnoj socijalizaciji učenika/studenta, koji će na kraju dovesti do formirane slobodno misleće osobe spremne za uključivanje u društvene tokove. Postavljeni ciljevi obrazovanja u naučnom radu doktora Piršla ne odgovaraju današnjem stanju obrazovanja u Republici Hrvatskoj, pa je stoga potrebna hitna reforma obrazovnog sistema, koja će imati za cilj da se obrazovanje “otrgne” iz ruku politike i vrati učenicima i studentima, odnosno prosvjetnim radnicima.
Navedeni protesti prema mišljenju akademske zajednice, nevladinog sektora i predstavnika Evropske unije predstavlja pobjedu demokratije i hrvatskog društva u nastojanju da se izgradi pravilan sistem obrazovanja u skladu sa osnovnim postulatom na kojem obrazovanje počiva, a to je proces usvajanja znanja, izgrađivanja vještina i navika; razvoja sposobnosti, usvajanja sistema vrijednosti i pravila ponašanja. Ovakav pozitivan događaj koji se desio u Republici Hrvatskoj usmjerava nas na povlačenje paralele sa stanjem u obrazovanju u državi Bosni i Hercegovini, posebno kada je u pitanju stanje u manjem bh.entitetu Republika Srpska. Bošnjaci u tom entitetu su od završetka agresije i počinjenog genocida u toj agresiji izloženi su kontinuiranom osporavanju i ograničavanju temeljnih ljudskih prava, gdje se istom narodu ograničava pravo na bosanski jezik odnosno institucionalni pokušaj resornog ministarstva obrazovanja Republike Srpske da naziv bosanski jezik zamijeni terminom jezik bošnjačkog naroda. Pravo na jezik predstavlja jedno od osnovnih prava koja pripadaju jednom narodu i njegovo slobodno uživanje neophodan je faktor za opstanak tog naroda. Artur Bagdasarov u svom radu „Ugled i dostojanstvo“ je istakao: „Sadašnji jezik bilo kojega naroda jest pokazatelj njegove jezične kulture, ukusa, odnosa prema svojemu pa i drugim narodima. Narod je živ dok je živ njegov jezik, vjera i tradicije. Nema jezika, nema ni naroda. Umre li jezik, umire i narod“.
U ustavno sistemu Bosne i Hercegovine u ravnopravnoj upotrebi su bosanski, hrvatski, srpski jezik, što je zagarantovano u svih trinaest Ustava u Bosni i Hercegovini. Evropskom konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava i osnovnih sloboda tačnije Protokolom I normirano je: „Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.“ Konvencija o pravima djeteta normira između ostalog: …“Sva djeca imaju ova prava, bez obzira ko su, gdje žive, čime se bave njihovi roditelji, koji jezik govore, koje su vjeroispovijesti, jesu li dječaci ili djevojčice, kakva je njihova kultura, imaju li posebne potrebe, jesu li bogati ili siromašni.
Institucije i predstavnici Republike Srpske institucionalno jednom narodu ograničavaju pravo na jezik, kršeći time domaće i međunarodne propise. Takvo ponašanje predstavlja ujedno i negiranje same države Bosne i Hercegovine i njenih institucija jer je Ustavni sud Bosne i Hercegovine prije nekoliko dana donio odluku da vlasti Republike Srpske nemaju pravo zabraniti bosanski jezik. Negirajući odluke najviše pravosudne insitucije u Bosni i Hercegovini, vlasti Republice Srpske ujedno krše prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja u ustavnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine ima snagu ustavnog principa što znači da svi ustavni i zakonski propisi države Bosne i Hercegovine moraju biti u skladu sa Konvencijom. Međutim djelovanjem predstavnika i institucija Republike Srpske ista je de iure i de facto u potpunosti stavljena van snage.
Bošnjaci u tom entitetu odnosno roditeji i djeca moraju konačno dobiti institucionalnu zaštitu od strane onih koji obnašaju najviše funkcije u državi Bosni i Hercegovini, posebno predstavnici koji su probosanski orijentisani ali i međunarodne zajednice koja svakodnevno u svojim javnim istupima ukazuje na poštovanje propisa sadržanih u međunarodnim dokumentima koji se odnose na zaštititu osnovnih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međunarodna zajednica sa cjelokupnim svojim kapacitetom ali ovlaštenjima koja su sadržana u Član 5., Aneksa 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini mora se suprostaviti insititucionalnom fašizmu i aprthejdu vlasti Republike Srpske nad Bošnjacima tog manjeg bosanskohercegovačkog eniteta. Očuvanje državnosti Bosne i Hercegovine isključivo zavisi od zaštite naroda koji je prije 21 godinu bio predmetom genocida, silovanja i etničkog čiščenja.
