Blog

Srpski agresor je u noći 27/28. maja 1992. u prostorijama Upravne zgrade rudnika željezne rude u Omarskoj otvorio koncentracioni logor (sastojao se od dvije velike zgrade, hangara, Upravne zgrade i dvije manje zgrade, poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća”). Milicija (Stanica milicije Omarska) bila je zadužena “za neposredno obezbjeđenje samog objekta Upravne zgrade, radionica i garaža za radne mašine, a vojska je preuzela dubinsko obezbjeđenje u vidu stražarskih mjesta i miniranja određenih površina prema vlastitom nahođenju”.U Omarsku su “skupa sa zarobljenicima prešli i mješoviti timovi operativnih radnika sa istim zadatkom, tako da je isti dobio radni naziv Istražni centar ratnih zarobljenika Omarska”.  Upravnik logora bio je Željko Mejakić, komandir Stanice policije Omarska, a zamjenici Miroslav Kvočka i Drago Prcač.

U Omarskoj je od 28. maja do 16. augusta 1992. bilo zatočeno 3.334 osobe, od čega 3.197 Bošnjaka, 125 Hrvata, 11 Srba i 1 Ostalih.  Među logorašima je od ukupnog broja (3.334) 3.297 muškaraca i 37 žena, uključujući i one sa maloljetnom djecom, pri čemu je “bilo 28 lica ispod 18 i 68 lica preko 60 godina”. Među zatočenicima logora bilo je i hendikepiranih lica.

Uslovi u logoru bili su užasni. Veliki broj zatočenika “držan je u veoma skučenom prostoru tako da su jedva imali gdje sjediti ili leći spavati. Ponekad je po 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara. U jednoj maloj prostoriji bilo je zatočeno tristo zatvorenika. Neki zatvorenici bili su zbijeni po nužnicima. U nužnicima su zatvorenici bili tako nagurani da su često morali ležati i usred izmeta. Tokom vrelih ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive, a stražari često nisu dopuštali da se otvore prozori ili su tražili da im zatvorenici daju šta god su uspjeli zadržati u zamjenu za otvaranje prozora ili za plastični kanister vode”.  “Do 600 zatočenika moralo je potrbuške ležati napolju na ’pisti’, poneki neprekidno danima i noćima, bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.”

Zatočenici su “prozivani na isljeđivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeđivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to događalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego na ponašanje samog zatvorenika. Nakon isljeđivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba”.

Zatočenici “nisu prozivani samo na isljeđivanje. Naveče bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale određene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski rođaci svjedočili su da otada više nikad nisu viđeni i da se pretpostavlja da su ubijeni”.

Zatočenici u Omarskoj “kontinuirano su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: vađene su im oči, odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se međusobno tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; žive su ih bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomoću posebnih sprava za mučenje (tzv. škripova) …”.  Zatočenike su “gonili kroz špalir i tukli ih svim i svačim”.  Sakaćenje logoraša “bila je specijalnost, posebno vađenje očiju i odsijecanje spolnih organa”.  Ratni zločinac Duško Tadić “imao je poseban užitak da žive zatočenike sjecka na komade i vrhom noža ispisuje srpske simbole po njihovom tijelu”.

Zatočenici su bili “stalno izgladnjeli. Obroke su dobijali u grupama po trideset, s tim da su svakog dana, kada su išli jesti i pri povratku, morali trčati, a stražari su ih, kada su dolazili i odlazili, često tukli. Neki zatvorenici izgubili su od dvadeset do trideset kilograma tokom boravka u Omarskoj, a neki i znatno više… ”.

Logoraši u Omarskoj, “logoru smrti, u koji su srpske vlasti otpremile na hiljade Muslimana”, ubijani su “gotovo na svakom mjestu: u golemoj zgradi sličnoj hangaru, u kojoj je smještena oprema za odgrtanje zemlje, naoružani stražari naređivali su bolna mučenja prijeteći oružjem, ponekad prisiljavajući zatvorenike da jedan drugoga kastriraju. Asfaltna pista je predstavljala zatvor na otvorenom, gdje je 500 do 1.000 muškaraca moralo od zore do mraka ležati potrbuške. Još hiljade zatvorenika bile su natrpane u kancelarijama, radionicama, u hangarskim skladištima i upravnoj zgradi izgrađenoj od stakla i cigli. Svi su izgladnjivani.

Dva mjesta od kojih se najviše strahovalo, bile su dvije zgrade, podalje od glavnog dijela rudnika: ’Crvena kuća’, iz koje se ni jedan zatvorenik nije vratio, i ’Bijela kuća’, u kojoj je bila soba za mučenje gdje su stražari danima tukli zatvorenike, sve dok ne bi izdahnuli”.

U Omarskoj su zatočenike sistematski (danju i noću) tukli, čak i do smrti: električnim kablovima, kundacima, pendrecima, drvenim toljagama, palicama za bejzbol, lancima, šakama i čizmama.
Stražari su u Omarskoj, “tvornici smrti”, gdje su bile zatočene kompletne porodice, u “bijeloj kući”, logoraše “tukli drvenim palicama i željeznim šipkama obično ciljajući u glavu, polne organe, kičmu i bubrege. Ponekad bi zatvorenicima glave razbijali o radijatore”, gdje su se “mogli vidjeti komadići mesa ili mozga”. Najgore mučenje je “bilo kad bi zatvorenika stjerali uza zid i tukli ga debelim užetom od žice”. Tim “debelim žičanim užetom ubili su barem 50 ljudi”.

U logoru Omarska svakodnevno su na najmonstruozniji način vršena ubistva, egzekucije logoraša. Mnoga ubistva izvršena su u zgradama poznatim pod nazivom “bijela kuća” i “crvena kuća”.  Svake noći stražari su “prozivali pet do deset muškaraca i odvodili”.

Logoraši su “svako jutro iznosili leševe na asfaltni put ispred ’Bijele kuće’. Drugi su potom leševe ukrcavali u mali žuti kamion koji je neposredno prije toga korišten za dovoženje hrane u logorsku kuhinju. Odred za sahranu, u kojem su bila četiri muškarca, zatim bi slijedio kamion, ali samo jedan od njih bi se vratio živ”.

U logoru Omarska je (samo) u toku jedne noći ubijeno “između 200 i 300 ljudi”. Zatočenici su čuli “jauke, lupu, viku stražara, premlaćivanje, pucnjavu … uz riječi ’nemojte, nisam ništa kriv’ … utovarivač je tijela utovarao na žuti kamion, koji je bio napunjen do vrha, tijela su odvožena u dvije ture, i to puna dva šlepera. …, vidjela tijela ispred bijele kuće, uz procjenu da je bilo preko 240 tijela. …, da je bilo oko 200 leševa koji su bili poredani i da se sve dobro moglo vidjeti. …, prevezene su 3-4 ture kamiona sa mrtvim tijelima …, jer je vidio da niz kamione curi krv, …”

Srpski vojnici su u logoru Omarska, jula 1993, prilikom proslave Petrovdana, srpskog pravoslavnog praznika, “brojne zatočenike žive spalili”.  U Omarskoj su obješena dvojica braće.

Agresor je iz logora Omarska 6. augusta 1992. godine 1.331 logoraša premjestio u logor na Manjači i 1.773 u logor Trnopolje. Sredinom augusta u Omarskoj se, “na kriminalističkoj obradi”, još uvijek nalazilo 179 logoraša (muškarci starosti između 18 i 60 godina}.

Naučno istraživačka arhiva Instituta za istraživanje genocida Kanada