O zemlji krvi i mesa
mr. sci. Marjan Hajnal, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada
15. mart 2005.
Analiza zaborava kulture Bošnjana Dobrih
Pristup problemu duhovne degradacije i teritorijalne dezintegracije Bosne moguć je jedino u ravni promišljanja stvarnih uzroka iracionalnosti, suprotstavljenih i supstitutivno nametnutih izvornom biću Bosne. Za takav analitički pothvat pravilnog poimanja i interpretiranja neophodna je primjena kompleksnog multidisciplinarnog filosofsko-antropološkog, socio-psihološkog, historijsko-kulturološkog metoda. Ali i bez apstraktne ekvilibristike gotovo svaki Dobri Bošnjanin dao bi objašnjenje slično ovom. Intuitivno i virtualno se transponujući u bit tog mišljenja, moglo bi se razumjeti zašto se Bošnjanima-Bogumilima ni danas ne bi prikonili svi Bosanci. U tom rascjepu uma varniči iskra vječite tragičnosti Bosne, Bosanaca, Bošnjaka. Za utjehu, iako krhku i nedovoljnu, nužno je istaći da problem vezan za Bosnu nije samo bosanski, on je djelić sudbine Planete.
Neovisno o filmu Anđeline Džoli, posvećenom tragičnom stradanju Bosne i Bošnjakinja, jedan od povoda za kritički osvrt na fenomen sve izrazitijeg izostanka humanosti leži u činjenici da ratovi ne doprinose u bitnoj mjeri samoosvješćivanju ljudi i spoznaji da krv nije ljudska hrana, ali jeste izvor trajne ovisnosti o njoj za one koji ne shvataju svrhu svoje misije koja im je povjerena. Sigurno je da se smisao te misije ne iscrpljuje u transformiranoj i kamufliranoj pagansko-ritualnoj antropofagiji.
Poprišta smrti često olako postaju podsticaj za umjetnost. Uz kult smrti stvoren je mit o gladijatoru s oreolom pobjednika, kog je o prirodi bola, krvi, nasljednoj krivici, skoro nemoguće pedagoškim metodama prosvijetliti. Općenito, kako umjetnost i pedagogija mogu ići uporedo sa planetarnim zločinom? Zašto bi svaki bahati, surovi, kriminogeno-ludi gladijator bio nacionalni heroj? Nažalost, tokom povijesti, silnici i krvnici bili su idoli mnogima.
Ideja-vodilja humanista usmjerena je nadi da će čovjek smoći snage da se izbori za mudrost kojoj nisu potrebni okrvavljeni idoli, da će se kao samospoznati egzistat zaustaviti u strmoglavom kretanju ka ambisu samouništenja i oduprijeti antihumanim trendovima globalizacije.
Pri susretu s ovom temom ljudski mesojedi, bar neki, vjerovatno će se osjećati nelagodno. Pozitivan simptom. Nelagoda je prvi stupanj alarmiranja i buđenja savjesti. I prema ostalima treba imati razumijevanja, ali, istina o ljudima kao humanim, ili antihumanim bićima, trebala bi biti značajnija i primarnija od nezajažljivih nekontroliranih afiniteta. Zato, suvišno je biti sentimentalan i dopustiti licemjerje proisteklo iz povlađivanja čulima okusa i mirisa. Miris i okus mesa stvaraju snažne senzacije i odražavaju se na crpljenje energije iz dubinskih slojeva hipotalamusa u kojima su se kroz akumulirane sedimente povijesti kao povijesti destruktivnih nagona vještački inducirali animalni instinkti svojstveni svim mesojedima. Ta energija prožima psihomotoriku, reflekse, intuiciju, porive. Mesožderi u prirodi ubijaju pripadnike druge vrste, rjeđe i svoje, da bi opstali i da bi se održala biološka ravnoteža. Čovjek, međutim, ubija, ili, saučesnik je, kroz jedan od načina, u neselektivnom ubijanju bez potrebe. Ubija hladnokrvno, uživljen i predan, bez savjesti i milosti, potpuno apstrahiranog uma od poimanja bola i patnje žrtve.
Problemom desenzibilizacije (neosjetljivosti, bezosjećajnosti) bavili su se i bave brojni eksperti iz oblasti sudske medicine, antropologije, psihologije, zoolozi, filantropi, pripadnici pokreta za zaštitu životinja, međutim, zaključci znanstvenika bitno se razlikuju. Obično se previđa jedna veoma bitna odrednica sklonosti zovu krvi: navika. Utoliko gore ako su navike etablirane religijskim i okultnim fanatizmom. Desenzibilizirana osoba je naviknuta da promatra nasilje ili i sama sudjeluje u pričinjavanju bola drugom biću, bez imalo sućuti, kao da je to i ljudima nešto posve prirođeno koliko i divljim zvijerima. Međutim, postoji nevidljivi paradoks. Za razliku od ljudi ubica, izopačenih siledžija, zvijeri nisu sadisti i ne uživaju u ubijanju. Niko ne može potvrditi da su ajkule, krokodili, hijene, srećni dok ubijaju. Posebno je jasno da nikada ne muče svoju žrvu. Na analiziranim snimcima lova, ali i prilikom izravnog promatranja tigrova i vukova u kavezima, kao i ponašanja pasa pri kontaktu sa komadom sirovog mesa, uočena je u izvjesnom broju slučajeva jedna skoro nevjerovatna pojava: gađenje. Neki opservirani mesožderi, ili, karnivori (lat. caro – meso, vorare – jesti) izvodili su čitav mali ritual gurkanja i odbacivanja ponuđenog mesa odranije umrtvljene žrtve, a neki predstavnici svojih vrsta su se igrali sa ponuđenim zalogajem ili tijelom ulovljenog plijena, da bi ga na kraju ostavili. Zasigurno je dvostruko poniženje za urođenog lovca: da ga hrani čovjek i to još komadom leša. Osim što je zaslugom tog superiornijeg lovca životinja još i zatočena, prepuštena je “milosti” da on lovi umjesto nje. Pogrešna je predstava da mačka voli jesti miševe. Ako nije gladna i ima bolji izbor, ona će eventualno miša ubiti i ostaviti, ili, neće ni pokušati da mu se približi ako je u pitanju malo veći i agresivniji glodar.
Mnogi ne znaju da je gorila biljojed. Šimpanza je i biljojed i mesojed, a počesto i okrutni kanibal. Zato, ljudi biljojedi nisu baš oduševljeni poređenjima inteligencije šimpanza sa ljudskom inteligencijom. Ta poređenja, prije svega, ne idu u prilog čovjeku. Ali da su ta dva primata slična, po dernjavi i metežu, sklonosti panici, intrigama, prevarama, sujeti, izdaji, osveti, bezrazložnoj agresivnosti, to je nesporna činjenica.
Intoksikacija organizma loše probavljivim tvarima izopačuje um i ponašanje. Ustvari, realna anticivilizacijska pozadina karnivorstva-mesojedstva sadržana je u arhetipskom recidivu paganskog “jedenja” duše. Pojesti tijelo protivnika i danas u nekim plemenima, ali i u suvremenim okultnim sotonističkim sektama, znači zadobiti vlast nad dušom koja je u njemu prebivala. Sastavni dio tog drevnog paganskog rituala je i mučenje tijela, odnosno bolno osvajanje i satiranje duše. Međutim, sva suština mesojedstva svodi se na transformiranu antropofagiju, odnosno, kanibalizam. Ako pitamo karnivore o reinkarnaciji, podrazumijeva se da će nam se suprotstaviti braneći se pravom na svoju “filozofiju”, religiju otaca, i taj pogled na svepovezanost duša u Univerzumu nazvaće besmislenim. Tako izgleda svaki iluzorni pokušaj samoamnestije.
Antropolozi i fiziolozi su već davno dokazali na osnovu analiza biokemijskog sastava pljuvačnih i želudačnih sokova i fermenata, dužine probavnog trakta, načina znojenja i mogućnosti horizontalnog (preživarima tipičnog) pokretanja donje vilice, po obliku zuba, nokata i prema anatomiji šake prilagođene branju plodova sa zemlje i drveća, da je čovjek nepobitno vegetarijanac.
Miris roštilja je neodoljiv, no, niko ne misli koliko je bola ugrađeno u taj izazov za savjest i moral prividno civilizirane osobe. S mirisom se još nekako treba pomiriti uprkos pobuđenim asocijacijama, od njega nema spasa, prodire svuda nepozvan, ali, tek s njim se otvara predvorje gorkih iluzija i opasnih zamki. Ko mu se ne odupre, jede. Kupuje, ili otima. A spreman je u cilju odbrane svog ega da se suprotstavi prijatelju i bratu, pa čak i da ubije. Adrenalin je hormon sinapse, bijega, odbrane, ali i agresije. Kad se meso nađe u ljudskom probavnom traktu, neprilagođenom takvoj vrsti hrane, počinju ozbiljni problemi. Neizbježan je stres koji priziva trankilizere: alkohol, nikotin, druge narkotike, neumjeren i nekontroliran seksualni nagon. Zvijeri svare meso i kosti za tri sata (imaju deset puta jaču želudačnu kiselinu od ljudske) i brzo se oslobode ostataka, a čovječijem organizmu potrebno je devet sati da se izbori s tim toksinom, i to samo djelimično. Znatna masa konzumiranog počne da trune, akumulira se kao nerastvorljiva i nesvarljiva, što uzrokuje aterosklerozu i sve ostale poznate tegobe i poražavajuće posljedice po zdravlje. Epidemije smrtonosnih virusa imaju svoje porijeklo na prljavim farmama, u pogonima mesno-prerađivačke industrije i u laboratorijima zlikovačkog genetskog inženjeringa koji spaja biljke i životinje, čak i samog čovjeka, u jedno. Genetski modificirana hrana je zločin bez premca. O estetici pojavnosti da se ne govori. Nije slučajno što ljudi počinju fizionomski ličiti na svoje najčešće žrtve. I ponašanja postaju skoro identična. O psihičkim problemima koji variraju od nesanice do fobija, a i “kravljeg ludila”, može se informirati svako ko se odvaži suočiti sa osvetom duša nasilno odvojenim od svojih karmičkih ljuštura.
Ali, navika osionog antropoida da se prikloni magiji bola i smrti, jača je od razuma. Iluzije o čovjeku mogu trajati sve dok se ne razbiju o strašnu spoznaju šta je tzv. homo sapiens kadar da učini drugom čovjeku. Konkretno, nesrećna majka, tokom rata, po povratku kući nakon ropstva pronalazi ostatke onog što se zvalo njenim čedom u pećnici. Ili, dogodilo se da druga žena svoje vlastito dijete sama ubaci u mikrovalnu peć, ili, neka treća, za brutalno i morbidno ubistvo svog djeteta upotrijebila je bubanj veš-mašine. Četvrta, poklala je svih petoro svoje djece. I tako, čitava bi se debela knjiga mogla sačiniti samo od objavljenih novinskih naslova inkriminisanih zlodjela, u rasponu od egzorcizma, sotonizma, psihomanije, sadizma, do involviranosti ratne informatike, koji svjedoče o posljedicama djelovanja u stanjima pomračenog uma, dospjelog do krajnjeg stadija bezosjećajnosti. Bolesti i nastranosti počinju unošenjem pogrešne hrane u organizam. Bolesti su posljedica genetski memorisane davno počinjene agresije, pretrpljenog bola, neoslobođenog okova zaslužene karme. Smrt u automobilu i smrtonosna industrija konzervi mesa su analogne posljedice istovrsne greške oboljelog uma.
Mnogi slavni ljudi bili su vegetarijanci. Prisjetimo se trojice i njihovih riječi:
“Sve dok ljudi ubijaju životinje, ubijaće i jedni druge. Onaj ko sije sjeme bola i smrti, ne može žnjeti radost i ljubav” (Pitagora).
“Da klaonice imaju staklene zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci!” (Lind McCartney).
“Ja sam se još u najmlađoj dobi odrekao mesa. Doći će vrijeme kada će ljudi ubijanje životinja promatrati istim očima kao i ubistvo čovjeka.” (Leonardo da Vinci).
Jedan ljudski karnivor u toku života pojede prosječno 2400 životinja (dovoljno da se napuni cijeli voz), a godišnje se na Planeti ubije 50,000.000.000 (pedeset milijardi) životinja. U Italiju je 2006. godine uvezeno 80.000 konja, pobijenih radi zadovoljenja apetita gurmanske elite. Vlasnike restorana što pljačkaju gladne putnike i bogate se na račun bijede pohote i neznanja, treba razjuriti i pohapsiti, ili prinudno zaposliti na poljima dok ne shvate vijednost i svrhu zemlje. Karnivor ne zna da je za kupljeni kilogram mesa utrošeno fantastičnih 1500 litara vode, dok je za uzgoj jednog kilograma žita potrebno 180 litara vode. Otuda porijeklo žeđi. Površina zemljišta potrebna za jednog mesojeda dovoljna je za dvadeset vegetarijanaca. Dok jedan jede, dvadeset gladuje. Otuda porijeklo gladi. Radi širenja farmi uništavaju se šume i prašume, a svaka farma doprinosi ukupnoj proizvodnji gasova koji uništavaju atmosferu u većoj mjeri nego svi automobili. Otuda porijeklo kiselih amonijačnih kiša.
Naredni link “Okrutna istina” (s nadahnutim Gerijem Jourofskim) težak je za gledanje, ali je interesantno da veću mučninu izaziva kod konzumenata mesa nego kod vegetarijanaca. Težak je svaki sudar savjesti sa samom sobom. Ako je teško čak i gledati, zašto je lako jesti? Ne bi li bilo, u ime zdravlja i planetarnog blagostanja, mnogo jednostavnije ovladati svojom sujetom? Svijest posjeduje protivsredstva za borbu s naslijeđenim ili implantiranim virusom pra-grijeha, samo tu svijest treba htjeti probuditi.
http://www.youtube.com/watch?v=YnONLDo6PWI
Mesojedi se služe arsenalom odbrane svojih egoističnih stavova. Prigovaraju da i biljke imaju dušu. Tačno, i dobro je da to kažu. Ali nije isto ubiti zrno kukuruza i presjeći vrat umiljatom jagnjetu. Ako se i usmrti čitav klip kukuruza, iz samo jednog zrna vraćenog natrag u zemlju ono će se hiljadustruko obnoviti. A kad se ubije životinja nasilno je zaustavljen tok mijene duše nad kojom samo njen Tvorac ima vlast. Biljka je osjetljiva na bol u vrijeme cvjetanja i vegetacije, a kad dozri, npr. jabuka, prag njene osjetljivosti je kao u nekoj fazi utrnuća i zamiranja i nju se slobodno može ubrati prije nego što padne sama. Mesojedi imaju i drugu univerzalnu ogradu, kažu Bog je rekao. Ne, to su napisali požudni ljudi skloni krivotvorenju, a Bog je nedvosmisleno naredio: “Ne ubij!” Ne piše: “Ne ubij čovjeka!”, već općenito, jasno: “Ne ubij!”, obavezujuće za sve što ima srce i krv.
Glavni junak u romanu Branka Ćopića, “Doživljaji Nikoletina Bursaća”, kaže svojoj zbunjenoj majci:
“Majko, – svečano započnje Nikoletina i udara dlanom po stolu – odsada da znaš, nema boga! Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula. – Ma šta ti to reče? – Nema boga, jesi li čula? – Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi? – Od večeras, da znaš… Stara se krsti i uzdiše: – Ma od koga si to čuo, jadna ti sam? – Čuo sam u četi, od komesara. Kaz’o nam neki dan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom. – Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema? – Neće niko. Šta će nam kiša? nabusito odgovara momčina. – Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.”
Ako se komesarskim dekretom može zabraniti Bog, ne bi li se sličnim ljudskim humanističkim dekretom moglo zabraniti ubijanje? Nije pogriješio Nikoletina, karakter je taj koji će orati plodne njive, a ne-karakteri će morati prestati bezbožno ubijati. Kad nema Boga sve je dopušteno, rezonuje individua, izjednačivši sebe sa Demijurgom. Međutim, sa tim će se u jednom trenutku morati stati. Posljedice ubijanja su užasavajuće. Planeta Zemlja sama ima dušu i ne trpi beskonačno sistematsko provođenje zločina nad njenom djecom. Učestanost prirodnih kataklizmi su jasna poruka da je humanoidni uljez najobičniji nemoralni barbarin koji će ispaštati cijenu svojih postupaka.
Otkud potiče na Planeti prisustvo tolike količine gnusnog nasilništva? Sa sociološkog i pravnog stanovišta posmatrano, u demokratskim društvima ima se situacija da je homofob proskribiran, što ishoduje legitimiziranjem homoseksualne protuprirodnosti, a pedofilija se ne sankcionira adekvatno, niti preventivno predupređuje. Istovremeno se strogo kažnjavaju prestupi zlostavljanja kućnih ljubimaca, a isti ti ljubimci se hrane ostacima drugih svirepo ubijenih životinja. Osuđuju se ratni zločini, a odobrava se abortiranje posve zdravih i “u ljubavi” začetih ljudskih embriona. U svijetu se godišnje samo na taj način prosječno ubije 60.000.000 potencijalnih novih života. Sve ove anomalije spadaju u sferu nerazumijevanja uloge seksa i zloupotrebe prirodnih nagona čija je jedina funkcija reprodukcija, ali ne ona animalna, već reprodukcija oplemenjena civilizacijskim kanonima. U ratu te kanone krše samo individue koje gube ljudske karakteristike. Svaki organizam održava njemu pripadna duša, i svaki prolazak kroz okrutne gradacijske faze torture predstavlja necivilizirani maliciozni akt mučenja duše. I onda se neko pita otkud ratovi sa svim svirepostima koje ih prate? Otkud kriminal i narkotizacija? Zašto se rađaju malformirana i doživotno unesrećena djeca? Rađaju se, kao rezultati karmičke svepovezanosti. Svi znaju koliko je nesrećno cijelokupno okruženje najpalije i najjadnije duše. A niko ne shvata zašto je pala u bolest, čemer i strašnu patnju.
Ništa nije slučajno. Smrt je ta koja povezuje ciklus proputovanja duše od preteškog postojanja na Planeti ispaštanja grijeha (od 28 takvih planeta koliko ih ima u kosmosu, prema Vedama), do eventualnog povratka u stanje blaženosti samospoznate duše koja je pročišćena u sebi dostigla svoj vlastiti raj. Do tada, svaki rat je bratoubilački rat, i svako silovanje je incest.
U najužoj su vezi nasilje nad prirodom i nasilje nad čovjekom. Ne može jedna nekad prelijepa dolina s poljima poklonjenim za sjetvu, sa okolnim brežuljcima posutim pitomim ili divljim voćkama i šumskim plodovima što omogućavaju čovjeku sasvim lagodno preživljavanje, da se pretvori u klanicu, a da to ne prodre kroz strukture vremena, atome i gene, i ne prenese se na nove generacije kao cijena prokletstva bezosjećajnosti njihovih predaka. Prenaseljena i deponijama smeća devastirana dolina kojom teku rijeke suza nevinih, danas pati od nepodnošljivog smrada. Jer, umjesto negdašnje prostrane rajske oaze cvjetova i meda, ona je bolna zemlja krvi i mesa. A meso je samo manji dio tragova leševa čije se utrobe i kosti gomilaju i ne mogu sakriti. Gomilaju se i kruže atomi pretvoreni u koštani prah. Nema se više niti jedan razlog za osjećanje zahvalnosti prema djedovima, – nisu znali, ali su krivi. Krik oskvrnutog zavičaja nadvija se nad zbluđenim i zbunjenim baštinicima ništavila. Taj krik nagoni na ludilo i nove zločine. Voda i zemlja pamte krv, od koje ništa nije suštinski ni ukusno ni mirisno. Trenutni privid i trenutno zadovoljavanje čula samo je kobna varka kojom se provjerava stupanj samosvjesnosti. Na tom ispitu se pada, i zapada u krug tamasa i samsare koji će trajati sve do prosjeva istine i odluke o definitivnom napuštanju bolesnih navika.
Vodeće religije objave propagiraju neku apstraktnu ljubav, a konkretno počivaju na navikavanju na krv. Istina, postoji nešto što je licemjerno nazvano kašrut, ili halal, ali upravo su to najbrutalnija ubistva, npr. krava, koje svojim nevinim krupnim očima gledaju kako ih takozvana humana bića ubijaju, ali ne momentalno, već ih kolju tako da im pri punoj svesti u strašnoj agoniji postepeno i lagano iscuri sva krv. No, klaničari i naručitelji ne misle da meso ne može biti čisto od krvi, ne postoji ta centrifuga kojom bi se iz mišićnih vlakana odstranili svi eritrociti. Krv i meso su jedno. Ne pomišljaju ti opsjednuti subjekti anticivilizacije da krava ima svijest, pogotovo ne znaju ni šta znači sintagma duševna duša. Samo jedan koljač uposlen u klanici priznao je da ga noću more slike klanja i da je počeo da ludi. Ostali se “pokrivaju” izgovorom koji se najčešće mogao čuti u toku suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu: “Samo sam izvršavao naređenja”. Dakle, lična savjest je anulirana, kriv je neko drugi. Idealna kamuflaža za osobni sadizam.
Jedno je sigurno: uzgajivači, naručitelji takve smrti, trgovci, klaničari, prerađivači i konzumenti, imaju puno razloga da budu zabrinuti za budućnost vlastitih duša. Postoji nešto što se zove začarani krug uzastopnih rađanja i umiranja. Na kraju, od ranog djetinjstva desenzibiliziranim, onečovječenim osobama, šta njima predstavlja ubiti ljudsko biće? Tu počinje problem. Ono što je bila samo navika, postaje strast. Neka neko zaviri u podsvijest masovnih koljača i snajperista. Naći će haos nagomilanih poludjelih sadističkih strasti. Prijeka smrtna kazna za te demone zla je jedina prevencija zaštite humane civilizacije.
Bilo da je sječivo noža u pitanju, ili je ono transformirano u optiku snajpera, strast ubijanja ima svoje porijeklo u ostrašćenom nagonu ka smrti. Ubijajući drugu osobu, ubica nastoji zatomiti vlastito postojanje. A njega je, prema tom stupidnom vjerovanju, najlakše poreći degradacijom žene. Majkama se sveti grijeh “zaborava” kategoričkog imperativa i grijeh im se vraća preko vlastitog potomstva. Zločin prema bilo kojoj ženi uvijek je osveta majci. Teško pojmljivo i prihvatljivo, bolno, ali, prema dosegu dubinske psihoanalize – istinito. Kako očekivati zdravo potomstvo ako nesavjesna žena intoksinira plod još dok je u njenoj utrobi? A i kasnije ga siluje vlastitim neprirodnim navikama.
Da se kojim slučajem čuvala i njegovala kultura Veda, učilo bi se još u predškolskim ustanovama da je svaka tuđa žena dragocjena poput vlastite istinski humane i dobre majke, i da postoji neraskidiva spona između metafizike mača i silovanja. Metafizika mača, ili noža, kame, predstavlja najmračniju i najneprolazniju metafiziku smrti. Zna li iko koliko je tokom povijesti nasilja proliveno krvi? I danas se većina ubistava dogodi nožem. Većina prinuda se vrši posredovanjem noža. Nož ne poznaje razliku između ljudskih i životinjskih srca i arterija. Prosječnom ljudskom umu nepojmljivo je šta su njemački nacisti činili u koncentracionim logorima, ali, kad je u pitanju postojanje koncentracionih logora za životinje, malo se ko zaustavlja na tom pitanju. Međutim, upravo u Njemačkoj je danas broj vegetarijanca porastao sa 3% na 20%. Nije teško zaključiti da prosperitet jednog društva ovisi o stupnju humanog odnosa prema prirodi. Što je razvijenija eko-svijest, veće su šanse da se to društvo približi nivou općeg blagostanja. Ipak, još uvijek Planetom vladaju strah i užas. Na svim kontinentima nož je najzastupljeniji ambasador smrti. Ljudskoj ruci je u potpunosti neprimjereno da drži oštar metal namijenjen zastrašivanju, ucjeni, prijetnji, mučenju, ranjavanju, ubistvu. No, navika, plus strast, združeno djeluju u edipovskom sljepilu, u ubilačkom jurišanju na vlastitog oca i incestoidnom odnosu prema vlastitoj majci. Poklonici i sljedbenici Veda, Zaratustre, Esena, Bogumila, to izvrsno znaju. Ostali, kao zatočenici svojih narcisoidnih čula, neće i ne žele da znaju.
Kako onda očekivati neponavljanje genocida, klanja i silovanja? Silovanje je svaki seksualni atak na dušu i tijelo druge osobe. Silovatelji su sami bili duše dok nisu pali u totalni grijeh i postali demoni. U kružnom procesu oslobađanja od grijeha, ili, njegovog produbljivanja, duše se susreću i kao demoni katkad osvećuju nekom ko je roditeljka, sestra, kćerka, brat, sin, ili otac. Zato je svako silovanje incest. Da se odgoj vrši u svjetlu pravog znanja o poštovanju svake duše, takvi zločini od strane obezdušenih prema nevinima ne bi se događali.
Tema krvi i nasilja uvijek može biti jedan od dodatnih motivacionih impulsa za analizu uzroka svakog rata. Film Anđeline Džoli “U zemlji kvi i meda” bavi se samo jednim segmentom, zloupotrebom nezaštićenih Bošnjakinja, silovanjem s nacionalšovinističkim predznakom, kao jednim od najpogubnijih instrumenata genocida. Ipak, objektivno gledajući, nema tog filma koji može čak i u promilima dočarati strahote brutalnih silovanja, i ne samo žena. Kao da je to veći tabu u patrijarhalnim sredinama, i veća sramota, niko ne pravi statistiku koliko je dječaka silovano, koliko je muških incesta prisilno počinjeno, uzajamnih kastracija očeva i sinova, braće i prijatelja… Sreća pa se takav film ne može ni napraviti. To ipak ne znači da se i za najmanji grijeh neće čuti, doznati, položiti računi.
Samo duboko naivni ne vjeruju (zlonamjerni odbijaju da priznaju) da je rat u Bosni bio detaljno planirani makro-psiho-eksperiment, koji je nažalost više nego uspio, pružajući argumente i živ materijal za obilje dokumentacije koja će se još decenijama pedantno proučavati u štabovima dekadentnih planera i lažnih prijatelja. Da je Bosna imala prijatelje, rat se ne bi ni dogodio, ili bar, ne bi toliko dugo trajao i rezultirao tako visokim intenzitetom razaranja, iživljavanja, i svim ostalim komponentama koje su projektanti genocida zacrtali. Sigurno je da većina bosanskih patriota nisu ni svjesni u šta su bili uključeni, ali koji su, posmatrano iz ugla osvijetljenog svjetlošću potpune istine o čovjeku, ipak i sami direktno ili posredno, zaslugama veleizdajnika, doprinijeli uspjehu tog mefistofelovskog nauma. Uzroke stalno ponavljane bosanske nesreće treba tražiti u napuštanju tradicije žitelja Zemlje Dobrih. Bili su vegetarajinci i to je početak priče o njima. Proglašeni sektašima, morali su uzmicati, i fizički i duhovno. Zato je to bio genocid, koji se ponovio, i koji traje.
Genocid nad Bosnom je po količini oslobođene mržnje, bolesnih strasti, svakovrsnog zla i bezumlja uperenog protiv civilizacije, jedan od najstrašnijih u povijesti, a tirani pod maskama narodnih poglavara pristaju na njegovo negiranje. Dogodio se genocid u svom strašnom totalitetu, a puk nastavlja svoj put poškropljen krvlju, kao da se ništa nije dogodilo. Beznadni, očajni put, po opustošenoj rastrganoj zemlji Bosonoj, pretvorenoj u tužnu sumornu dolinu mesa i krvi.
