Blog

Haris Hromić: ONO ŠTO SE DESILO U SREBRENICI IMA SAMO JEDNO IME – GENOCID

Haris Hromić je član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Potpredsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa Haris Hromić učesnik je programa obilježavanja  20-te godišnjice genocida u Srebrenici koje je održano od 01  – 11. jula u New Yorku u Sjedinjenim Američkim Državama.

Društvena znanost nas uči da je potrebno oko tri desetljeća, prije nego što društvo bude spremno baviti se posljedicama genocida – kako bi se otvoreno i dobrovoljno sudjelovalo u definiranju istine, i u procesu pomirenja. Mi smo na vrhuncu tog razdoblja. Balkanska nesposobnost da se nosi sa globalnim geopolitičkim stanjem je od pada Austro Ugarske i Osmanskog carstva, ali i u okviru velikih ratova 20. stoljeća dovela do bespovratnih gubitaka ljudskih života, kao i masovnog, a u pojedinim slučajevima i trajnog uništenja kulturne baštine, uzrokujući eroziju više generacijskog bogatstva koje je generacijama stvarano.

U tom kontekstu genocid u Srebrenici mora se shvatiti samo kao konačno upozorenje za poduzimanje odlučnih akcija u cilju popravljanja tog stanja.

Postratna demokratska društva često sa sobom nose strukturalne prepreke, ograničene odgovornosti i izazovne sudske efikasnosti. Napredak u takvom tranzicijskom društvu ovisi o njegovoj sposobnosti da prihvati demokraciju s pluralizmom – koji je često teško postići. Bosna je svakako takav slučaj.

Pluralizam, u tom smislu, najbolje se postiže kroz edukaciju o sebi i drugima, te kroz istraživanje najproduktivnijih i sinergijskih načina za međusobno povezivanje i koegzistiranje. Riječ je o potcjenjivanju stvarnih troškova socijalno destruktivnih politika, te stvaranju kolektivnih mehanizama kako bi se isti izbjegli.

U raznolikom i multietničkom društvu veoma brzo shvaćamo da nismo izolirani igrač, odnosno da naša dobrobit ovisi o onima oko nas.

Obećanje 21. stoljeća su slobode koje uživamo, gdje znanje i pouke o tako teškoj prošlosti mogu, bez straha, poslužiti budućim generacijama.

Da bismo to postigli, moramo doći do djelotvornih saznanja, koje će omogućiti jačanje ljudskog emotivnog i intelektualnog dobra.

Stoga, sprovođenje opsežnog programa za prevenciju genocida i masovnih zlodjela ne može biti zadatak bilo koje pojedinačne zajednice.

Taj zadatak zahtijeva predanost koja prevazilazi nacionalne granice, predanost koja je dovoljno snažna da prodre do potrebe nacionalnog suvereniteta, kada je to opravdano.

Moramo težiti za društvom bez straha, društvom koje ima moralne hrabrosti da unaprijedi znanstveno razmišljanje, koje nije zamagljeno emocijama, i što je najvažnije stvoriti društvo koje će osigurati pravosudne standarde kojima će se sankcionirati svi oni koji pozivaju na neprijateljstvo..

Inicijative za mir, pravdu i povjerenje, od strane bilo koje etničke grupe u Bosni ne sadrže dobre namjere, te se nastavlja odbijanje istih, bez obzira na snagu argumenata sadržanih u sudskim presudama i historijskim činjenicama koje je lahko provjeriti.

Iako se historijska svjedočanstva ne smiju zaboraviti, veoma je bitno da se buduće generacije ne opterećuju željom za osvetom, te da se opskrbe jakim osjećajem za pravdu i zajedničku odgovornost za međusoobnu sigurnost i moralno dostojanstvo.

Kako bi se započeo proces prevazilaženja nedostatka povjerenja i vjerodostojnosti među našim zajednicama, mi iznalazimo načine za uspostavljanje partnerstava s vodećim svjetskim institucijama, kao što su Auschwitz Institut za mir i pomirenje, najpoznatiji međunarodni centar za proučavanje sprječavanja genocida.

Kroz ovo partnerstvo, implementirali smo prvu fazu Programa prevencije Nacionalnog genocida i masovnih zlodjela za Bosnu i Hercegovinu, koji je započet 2014. godine …

Bazirali smo se na više od pola stoljeća znanstvenog proučavanja i praktičnog djela vrhunskih znanstvenika i praktičara, koji su dali najučinkovitije pristupe za sprječavanje masovnih zločina i postizanje pomirenja.

Naš cilj je kreirati plan i program institucija visokog obrazovanja, čiji znanstveni i akademski autoritet prevazilazi sve moguće dalje rasprave.

Uvjereni smo da će ga samostalna sveučilišta, obrazovne ustanove i privatne škole usvojiti kao dio njihovog osnovnog plana i programa , jer će na taj način stvoriti vrijednost svojih studenata. Jednostavno rečeno, sposobnost da se izbjegnu masovni zločini, ima pohvalne učinke u svakom aspektu našeg života, od jačanje individualne sigurnosti, podržavanja ekonomskog blagostanja i očuvanja multireligijskih vrijednosti, do osnovnog osobnog ispunjenja u ponosnom očuvanju kulturne baštine i postizanju individualnog i kolektivnog osjećaj prosperiteta.

Pošto se danas baziramo na Srebrenicu, hajde da za trenutak razmotrimo misao da sudioništvo, prevare i / ili negiranje genocida i masovnih zločina od strane počinilaca nije ni upola loše kao nesposobnost žrtve (društva) da se suprotstavi budućoj prijetnji; ili da u tom smislu ne uspijevaju shvatiti da prijetnja još uvijek postoji. Što se kazne tiče, za takvo neznanje, kazna je ponavljanje kazne … a na Balkanu kazna nikada nije svjetlo.

“Moramo održati moralni bijes živim” podsjetio nas je prof. Elzar Barkan Sveučilišta Columbija na našu dužnost u Muzeju židovske baštine u New Yorku na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Kao što vidite napredovali smo, od muzeja do dvorana i Vijeća Ujedinjenih naroda, uključujući i Vijeće sigurnosti.

Kada je riječ o takvim dužnostima, one su apsolutna i moralna obaveza koja nikad ne prestaje.

U tom smislu, presuda ICTY u najboljem može biti djelomična mjera zadovoljstva i pravde. Pravda u punom smislu biti će zadovoljena našom kolektivnom spremnošću za spriječavanje buduće agresije i zločina.

8. jula, u ovoj zgradi, 70 godina od holokausta, 20 godina od genocida u Srebrenici i 10 godina od odgovornosti za zaštitu odanosti Westfalskom miru, od 1648. godine, Vijeće sigurnosti je, po mojoj sopstvenoj procjeni, pozitivno šokiralo naš zajednički osjećaj za humanost.

Toga dana, stalna bosanska misija Sjedinjenih Američkih Država nije bila sama… Taj dan smo imali 10 veleposlanika u Vijeću sigurnosti, koji su razmatrali bosanski slučaj, slučaj čovječanstva. Braneći dostojanstvo Srebrenice i njezinih ljudi, ponosno i pravedno, te prihvatajući ih jednakima u pogledu prava i statusa. Koristim ovu priliku da zahvalim veleposlanici Mirsadi Čolaković, za njezino diplomatsko obraćanje i suosjećanje tokom vođenja komemoracije 1.jula u UN-u. Možemo se samo nadati da će Vaša slijedeća dužnost, kao veleposlanice, biti Moskva … Izgleda da im je potrebna pomoć.

Plima se promijenila u Vijeću sigurnosti. Etičko buđenje doseglo je svoju kritičku dimenziju. Napokon smo spremni krenuti naprijed. Sljedećih 20 godina bit će posvećeno vraćanju našeg kolektivnog dostojanstva i potpunog obezbjeđivanja sigurnosti u Evropi. To je neizbježno put za Evropu i zapadni svijet. To je put kojim moramo ići ako uistinu želimo pravdu, istinu i sigurnost za sve Evropljane.

No, 8. juni je također trenutak kada moramo priznati da je svijet vođen sa dva seta vrijednosti i standarda. To je doista sukob vrijednosti. Sukob koji je destruktivniji od bilo kojeg sukoba civilizacija…

Moramo raditi još više, kako bismo prevazišli raskol vrijednosti, čiji smo svjedoci u Vijeću sigurnosti.

Pobrinimo se da naša budućnost bude čvrsto ugrađen u novoosnovani sinkronicitet vrijednosti među našim evropskim partnerima i SAD-u, kao i svim onim zemljama članicama, koje čvrsto stoje u odbrani ljudskog dostojanstva, kao što se desilo prilikom glasanja za usvajanje Rezolucije u Srebrenici, u Vijeću sigurnosti, 8. juna.

Možda mislite da je rezolucija poražena s jednim vetom, gdje je zapravo po prvi put, naša borba legitimirana tako široko i na tako visokom nivou, naša borba je legitimirana, naš trud je oživljen, a naša predanost i svrha potvrđeni.

U ovom trenutku vrijedno je vratiti se unatrag i istražiti kako smo došli do ovde i šta je bilo potrebno ostvariti, kako bi se dokumentirale činjenice i izgradio sistem institucionalne memorije i kolektivne odgovornosti, da bi ovo postalo stvarno ….

Samo da navedemo nekoliko primjera – počet ćemo s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju – ICTY.

1998. godine Radislav Krstić, general koji je zapovijedao vojskom bosanskih srba i naredio njihov prodor u Srebrenicu u julu 1995. godine, optužen je od strane ICTY za genocid. Godine 2001. optužen je za genocid i osuđen na 46 godina zatvora.

Godine 1999. UN objavljuje “Srebrenički izvještaj” u kojem se detaljno navodi neuspjeh da se zaustavi pokolj u Bosni. Ovo remek-djelo etičke diplomacije, napisali su tadašnji veleposlanik Jordana i sada Visoki povjerenik za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Husseina, i veleposlanik Bosne i Hercegovine u UN-u Muhamed Šaćirbej, čija imena kao istaknutih ličnosti, dovoljno govore o bitnosti dokumenta. Djelovanjem ICTY-a, Izvještaj je poprimio institucionalni karakter u smislu sjećanja na Srebrenicu, u globalnom i pravnom kontekstu.

Godine 2001. Haški sud proglasio je Srbe krivim za rasprostranjeno i sistematsko porobljavanje i mučenje žena, bosanskih Muslimanki. Masovna silovanja i seksualno porobljavanje u vrijeme rata, po prvi put smatra se zločinom protiv čovječnosti, drugim zločinom poslije genocida. Slučaj Foča je je bio samo jedan reprezentativni primjer srpske metode etničkog čišćenja u Bosni. Silovanje nije samo pojedinačna akcija, već je u njega uključen niz zapovijedi.

Mlada sutkinja u to vrijeme, Nusreta Sivac, bila je jedna od preko 20.000 žena Muslimanki, silovanih u logorima u Bosni, kako je procjenjeno u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope. Djelimično, zahvaljujući naporima sutkinje Sivac, tokom prikupljanja iskaza žena širom Bosne, silovanje je kategoriziran kao ratni zločin prema međunarodnom pravu. Svojim svjedočenjem jedna žena, i tisuće drugih hrabrih žena, dale su doprinos da počinioci ratnog i seksualnog zlostavljanja ne prođu nekažnjeno.

Na trenutak ćemo se vratiti na 1. juli i srebreničku komemoraciju, i osvrnuti na moćni nastup Adisade Dudić u UN, preživjele Srebreničanke, koja je tada imala 5 godina. Danas je ona vrsni advokat u Washington DC-u. Adisada mi ulijeva sve više nade da će pravda biti postignuta, te da će istina prodrijeti u umove, a možda jednog dana i u srca, naših susjeda.

“Poricanje, kaže Adisada, ne čini da nestanu činjenice, to ne mijenja prošlost, a sigurno ne briše pamćenje. Ovo je nezaboravna poruka, koju je ona s posebnom snagom dala UN diplomatskom koru, vodstvu Ujedinjenih naroda i MKSJ, i što je najvažnije onima koji su trebali biti tamo, ali su izabrali ne suočiti se s istinom.

Ako nam je teško složiti se sa strahotama genocida u Srebrenici, kako ćemo onda podnijeti teret ratnih zločina počinjenih protiv bosanskih muslimanki, žrtvi silovanja, ropstva i mučenja. To breme se tek treba podnijeti, kako u pogledu pravnih posljedica, tako I u pogledu nacionalnog pomirenja. Krivnja počinilaca i tišina većine njih na jednoj strani, te teret boli koji nose žrtve na drugoj strani, otežavaju pomirenje. Ovo je zločin, ne samo protiv Bošnjaka, ne samo protiv bošnjačkih majki, sestri i kćeri, već zločin protiv svih žena.

Kao društvo moramo stvoriti uvjete, u kojima će građani lahko prepoznati i suprotstaviti se prekorljivim ponašanjima, poricanju počinjenih zločina ili veličanje moralno neprihvatljive historije.

Poricanje nikada nije opcija, a tome se mora suprotstaviti svuda … da parafraziram Sir Winston Churchill – Mi ćemo se boriti protiv njih na ulici, mi ćemo se boriti protiv njih na poljima i brežuljcima, mi ćemo se boriti protiv njih u školama i učionicama, mi ćemo se boriti protiv njih u parlamentima. Mi ćemo se boriti protiv njih u dvoranama umjetnosti i znanosti, i mi ćemo preovladati, mi ćemo se boriti dok pravda ne bude zadovoljena i istina ne bude ispoštovana …

Nadalje, 2003. godine Memorijalni centar genocida u Srebrenici otvorio je bivši predsjednik SAD, Bill Klinton, koji je kazao: “… Srebrenica je početak kraja genocida u Europi. […] Pamtimo ovaj strašan zločin, jer mi se ne usuđujemo zaboraviti, jer mi moramo platiti danak za nevine živote, od kojih su mnogi djeca, koji su ugašeni u onome što se mora okarakterisati kao ludilo genocida […]

Spomenik u znak sjećanja na genocid u Srebrenici ostaje trajan podsjetnik i posljednje počivalište za žrtve genocida u Srebrenici. Sutra ćemo staviti na počinak još 136 posmrtnih ostataka naših očeva, sinova, naše braće.

U partnerstvu sa Muzejom židovske baštine, ovdje u New Yorku, 2005. godine otvorili smo jedan od prvih centara institucionaliziranog sjećanja u cilju obilježavanja 10. godišnjice genocida u Srebrenici.

U 2005. i 2006. godini naše zajednice u SAD-u uspjele su osigurati pokroviteljstvo i prolaz u H OIE 199 i S. OIE 134, koji zakonski institucionaliziraju istinu o karakteru rata u Bosni, jasno ga karakterizirajući kao agresiju i genocid.

U 2009. godini naše oči bile su uprte u Evropski parlament. Podržali smo napore inicijative za dostavljanje teksta rezolucije u Srebrenici Evropskom parlamentu, na temelju kojeg je proglašeno da će 11. juli biti dan sjećanja na genocid u Srebrenici u Evropskoj uniji, pozivajući zemlje u regiji da učine isto.

U martu 2010. zahvaljujući aktivnostima i pritiscima SAD-a i EU, srpski parlament usvojio je rezoluciju, kojom se izvinjava za masakr u Srebrenici 1995. godine – Nakratko ubijanje u Bosni nije nazivano genocidom.

Memorijalni srebrenički cvijet kreiran je 2011., a danas, samo četiri godine kasnije to je univerzalni simbol sjećanja na genocid u Srebrenici !

2014. Parlament Federacije BiH konačno je proglasio 11. juli Danom sjećanja. Na nacionalnoj razini, ova odluka se još uvijek ne poštuje, s obzirom na to da srpska strana ne prihvata činjenicu da se u Srebrenici desio genocid, kao pravnu i danas povijesnu činjenicu.

U junu 2014. godine pokrenuli smo Program za spriječavanje nacionalnog genocida i masovnih zlodjela za Bosnu i Hercegovinu, u saradnji s Institutom Auschwitz.

Sve ovo i puno više od ovog, dovelo je do pokretanja rezolucije o srebrenici u Vijeću sigurnosti, 8. jula.

U tu svrhu istina mora ostati temelj našeg pomirenja. No, istina mora dosegnuti razinu nacionalnog konsenzusa, na isti način na koji to sada predstavlja konsenzus među evropskim narodima i Sjedinjenim Državama. Kao što je jasno pokazano, kongres u SAD-u je jednoglasno prihvatio rezoluciju o Srebrenici 8. jula, kao što je učinio i Evropski Parlament

Odgađanje neizbježnog je emocionalno destruktivno ali i ekonomski represivno. To je izbor koji bosansko društvo i dalje bira, te se kao posljedica tog izbora suočava sa velikim troškovima.

I za kraj, ali ne i najmanje važno, moramo nastaviti raditi na Bosni koja ima jednaka obećanja za sve svoje narode, Bosni koja ne nagrađuje genocid i etničko čišćenje.

Možemo se samo nadati da će evolucija okvira Daytonskog mirovnog sporazuma, igrati na sceni demokratije, a ne sceni rata.

Svi bismo trebali gledati na sljedećih 20 godina, kao na vrijeme koje će dovesti do reforme bosanskog društva, kao što zapadni svijet konsolidira svoj vlastiti skup međunarodnih normi i vrijednosti, kao što sad napokon možemo, s određenom dozom udobnosti, uživati što imamo prave partnere u našoj borbi za istinu, pravdu i stabilnost.

Prisjetimo se, da ova institucija nije samo izgrađena samo za očuvanje mira, već se obavezuje i za očuvanje humanosti i bavljenje strahotama i ishodima ratova. Uvjerimo se da su istina i pravda zadovoljene, kako nikada ponovo ne bismo pali u zamku neznanja, mržnje i samouništenja.

Često se kaže da historija piše pobjednike. Vidim da je trenutak kao početak te historije napokon napisan! Na 20. godišnjicu smo udaljili smo se od kukavičluka, nepoštenja, neznanja, te smo čvrsto na putu spoznaje da ono što se desilo u Srebrenici ima samo jedno ime – G E N O C I D !

Naša je sveta odgovornost i dužnost da se nikad ne zaboravi, niti u ovoj generaciji, niti u bilo kojoj generaciji, jer ćemo na taj način biti puno bolje pripremljeni za suočavanje sa budućim izazovima, zahvaljujući znanju, uvjerenjima i sposobnosti da pobijedimo zlo.

Moramo nastaviti raditi na proglašavanju 11. jula zvaničnim danom sjećanja u Ujedinjenim narodima, uz holokaust i genocid u Ruandi, te kreiranju UN programa za pružanje pomoći siromašnima u Srebrenici. Na koncu, UN nisu ispunile svoje obaveze, što je rezultiralo gubitkom života i genocidom na oči UN-a u njihovoj „Sigurnoj zoni“.

Moramo se aktivnije predati tom nastojanju … Trebamo konkretne akcije. Ovo je naša dužnost! Naš posao nije završen.