Kultura sjećenja
Sjećaš li se masakra u Ferhadiji, bivšoj Ulici Vase Miskina – Da se nikada ne zaboravi Genocid u Sarajevu
Sve dok se oni negiraju genocid mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom
Danas se navršava 28 godina od masakra u redu za hljeb, koji se u Sarajevu desio 27. maja 1992.
Masakr u Ferhadiji, bivšoj Ulici Vase Miskina jedan je od najstrašnijih ratnih zločina u historiji Sarajeva, koji je počinjen tokom opsade Grada. Pripadnici Vojske Republike Srpske 27. maja 1992. godine ciljali su civile koji su čekali u redu za hljeb. Ispaljene su tri granate iz pravca Borija i usmrtile su 26, a ranile 108 građana Sarajeva. Sramotno je da svi odgovorni za ovaj zločin nisu kažnjeni te da bh.pravosuđe nije pokrenulo proces protiv onih koji su učestvovali i koji su počinili ovaj zločin kao otvoreni akt genocida!
Opsada Sarajeva je pokušaj zatiranja bosanskih korjena i bosanske višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bosanska prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila. Odgovor idejnim tvorcima i izvršiocima zločina na Markalama i u BiH je pravda, odgovor na njihovu laž je istina, odgovor na njihovu mržnju je kultura sjećanja. Kulturom sjećanja dolazimo do kolektvne čistoće naroda, društva i države. Zato je kultura sjećanja najveći resurs BiH, a istina i pravda najveće ostvarenje BiH. 24 godine poslije Markala se pitamo zašto je kultura sjećanja smetnja za ostvarivanje poželjne zajedničke bh. budućnost? Zašto je kultura sjećanja još uvijek samo neiskorišteni bh. potencijal? I odgovaramo, zato što međunarodna zajednica, posebno sve nesposobnija EU odbija da osujeti kontinuirane agresijske ambicije Srbije i Hrvatske na BiH. Zato što razjedinjen bosanski patriotski faktor u matici i dijaspori još nije uspio postići minimum zajedničkih interesa za maksimalnu akciju protiv kontinuiteta antibosanske politike od strane susjednih zemalja i njihovih političkih, akademskih i kulturnih eksponata u BiH. Zato što su internacionalni i nacionalni sudovi i pored određenih rezultata propustili priliku sudski definisati karakter rata u BiH, definisati agresore i delocirati zločin genocida iz Srebrenice na nivo BiH. Zato što se nauka o genocidu uglavnom bavi simptomima, odnosno manifestacijama, a ne uzrocima bosanske tragedije.
Naša je obaveza da pamtimo i obilježavamo. Da se nikada ne zaboravi i nikome ne ponovi!
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}
Detalji o zločinu za koji niko nikad nije odgovarao…
Istovremeno s okupacijom prigradskih, pretežno okolnih brdskih i planinskih predjela Sarajeva, pripadnici 4. korpusa JNA (koji će sredinom maja 1992. godine biti transformisan u Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a) tokom aprila 1992. godine započeli su kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja po urbanim dijelovima grada, što je za posljedicu imalo civilne žrtve, kao i uništenje mnogih stambenih, privrednih, zdravstvenih, kulturnih i vjerskih objekata.
Dan prije masakra u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu je boravio ruski ministar vanjskih poslova Andrei Kozirev i dogovorena je, pored ostalog: obustava vatre. U skladu s ovim dogovorom, 27. maja 1992. godine u 6 sati ujutro trebalo je stupiti na snagu primirje, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9.00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi.
Dok je trajala podjela hljeba, u 9.55 sati, na ovu lokaciju ispaljena je granata.
Pripadnici Centra službi bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (CSB MUP-a RBiH), zajedno s istražnim sudijom Višeg suda u Sarajevu, obavili su uviđaj na mjestu zločina. Na osnovu analize kratera granate konstatovali su da se radi o projektilu ispaljenom iz artiljerijskog oružja, a vještak balističke struke je prikupio podatke potrebne za utvrđivanje pravca iz kojeg je projektil došao. Nakon kriminalističko-tehničkog pregleda mjesta zločina, vještaci za balistiku ustanovili su da je granata ispaljena iz pravca Trebevića i to okomito na pravac Ulice Vase Miskina.
Neposredno nakon ovog masakra, političko i vojno rukovodstvo VRS/SRJ sramno je negiralo odgovornost za zločin u Ulici Vase Miskina, uz napomene kako „jedinice Vojske Srpske republike BiH nisu otvarale vatru (…) u širem prostoru Sarajeva“, što je u potpunoj kontradiktornosti s naredbama Ratka Mladića izdatim njemu podređenim komandantima. Naprimjer, dva dana pred masakr u Ulici Vase Miskina, Mladić prijeti da će „biti potres Sarajeva“, da će na njega „u jednoj sekundi pasti granata, više nego za sve vreme od kad se vode borbe dosad“. (Ratko Mladić, 25. maj 1992).
Masakr u Ulici Vase Miskina jedan je od 230 primjera masovnog ubijanja civila u vrijeme opsade Sarajeva. Za ovaj zločin niko nije sudski procesuiran, a u optužnici Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću navodi se kako je tek „počev ili približno od 28. maja“ počelo intenzivno granatiranje Sarajeva „pri čemu su oštećeni i uništeni civilni ciljevi, a nekoliko civila je ranjeno“.
Dakle u optužnice nije uključen ni razdoblje kada je počinjen masakr u Ulici Vase Miskina (27. maj 1992), niti se ovaj zločin na bilo koji način spominje u navedenim optužnicama, pa tako ni u presudama ICTY-a u predmetima Tužilaštva vs. Karadžić i Mladić.
Petnaest dana prije masakra u Ulici Vase Miskina, na čelo preimenovanog 4. korpusa JNA u SRK, imenovan je pukovnik Vojske Jugoslavije Tomislav Šipčić, koji je na ovoj dužnosti ostao do sredine septembra 1992. godine.
Izvor: Merisa Karović-Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2014, 59, 60-67, 256-257.