Odgovor istraživača genocida na Čovićevo odobravanje zločina paradržavne, zločinačke tvorevine Herceg – Bosne po uzoru mentora Milorada Dodika
Uz odobravanje hrvatskog poltičkog, akademskog, kulturnog, duhovnog establišmenta, Čović je poćeo proces institucionalizacije secesionističkih težnji tzv. Herceg-Bosne, zločinačka tvorevine nastale s ciljem razbijanja bosanskohercegovačke države. Radi se o zločinačkoj politici i praksi koja je imala za cilj podjelu države Bosne i Hercegovine, ubijanjem, mućenjem i protjerivanjem Bošnjaka i planskim preseljavanjem bosanski Hrvata u Hrvatsku i Hercegovinu sa ciljem stvaranja hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini.Paradržavna politička tvorevina Herceg Bosna je sa svojom nacističkom ideologijom proizvela stravične zločine u Bosni i Hercegovini. Idejni tvorci Herceg-Bosne su imali razrađen plan djelovanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Primaran cilj tog plana je bio da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Iako je njenim ideolozima bilo jasno da je realizaciju tog projekta moguće sprovesti samo na štetu većinskog bošnjačkog naroda, svjesno su ušli u njegovu agresivno genocidnu realizaciju.
Na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija i od Republike Hrvatske, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječnosti, što znači da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin – zločin genocida. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima čine suštinu zajedničkog zločinačkog poduhvata Republike Hrvatske, njenih rukovodstava i brojnih rukovodilaca političkog, vojnog, policijskog i upravnog vrha, te njihovih petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika. Namjera tog zločinačkog čina, utemeljena na hrvatskom velikodržavnom projektu, imala je za cilj zauzimanje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te istrjebljenje Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku skupinu. U funkciju tih zločinačkih aktivnosti poslušno su se, kao saradnici i izvršioci, stavili servilni petokolonaši iz Bosne i Hercegovine (“Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna”} .
Radi ostvarivanja navedenog zločinačkog poduhvata preduzete su sljedeće aktivnosti: obnovljen je i eskalirao Velikohrvatski pokret, utvrđeni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zločina, postignut je načelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine (marta 1991.), omeđavane su granice Velike Hrvatske; organizovana je i naoružana peta kolona ( velikohrvatska) komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefa Republike Hrvatske – okupacione sile, zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zločinačke aktivnosti, uključujući i genocid nad Bošnjacima.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima su isplanirani (intelektualno, ideološki, politički, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta i izvršeni planski, sistematski i organizovano. Poznat jeagresor – Republika Hrvatska, zatim ideolozi, planeri, naredbodavci, izvršioci i saradnici, te kako su zločini izvršeni i zbog čega su izvršeni. Tzv. Herceg-Bosnaje tvorevina iza koje su ostali smrt, logori i uništeni hrvatsko-bošnjački odnosi.
Prema tadašnjim odlukama, tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu su činile općine Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Ravno i Dobretići.
Ideja tzv. Herceg-Bosne na čijem je čelu bio Mate Boban rezultirala je međunarodnom oružanim sukobom u kojem je učestvovala i Republika Hrvatska, što je potvrđeno, uz ostalo, prvostepenom presudom Haškog tribunala iz maja ove godine kojom su šestorica bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Iza te tvovrevine su, dakle, ostali smrt, logori, zlostavljani ljudi, uništena sela i gradovi, te narušeni hrvatsko-bošnjački odnosi koji se tek sad polagano popravljaju.
Jednoglasnom odlukom sudija 29. maja ove godine bivši premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskoj vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Kako je konstatirano, sukob između HVO i Armije bio međunarodnog karaktera. Dokazi su potvrdili da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Suci su, također, utvrdili postojanje ”udruženog zločinačkog poduhvata” čiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelomično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.
Prema presudi Haškog tribunala, dokazi pokazuju da su već u decembru 1991. godine članovi rukovodstva tzv. HZHB predvođeni Matom Bobanom i čelnici Hrvatske na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom ”ocijenili da je za ostvarenje tog cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Herceg Bosni”.
Iz dokaza se, prema presudi, vidi da su od sredine januara 1993. godine čelnici HVO i Republike Hrvatske imali namjeru da učvrste kontrolu na području na koje su smatrali da ”polažu pravo”, te da započnu njegovo etničko čišćenje kako bi ono postalo većinski ili gotovo u cijelosti hrvatsko. Uslijedile su vojne kampanje praćene iseljavanjem Bošnjaka i preseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu kako bi se ojačalo prisustvo Hrvata u tzv. HB. To potvrđuju i Tuđmanovi stenogrami gdje se neki od lokalnih čelnika iz Hercegovine hvale predsjedniku Hrvatske da ”od Bune do Stoca više nema muslimana”.
Zaključeno je da brojni zločini koje su snage HVO počinile nad Bošnjacima od januara 1993. do aprila 1994. godine ukazuju na očigledan “obrazac ponašanja”. U većini slučajeva zločine “nije nasumice počinila šačica neorganizovanih vojnika”. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali bošnjačko stanovništvo iz ”Herceg Bosne”.
Presudom su potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera tzv. Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam hercegovačkih općina, i to: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu.
Napad HVO-a na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, Novom Travniku, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica u Mostaru. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.
Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.
Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka, gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf tokom kojih je stradalo na stotine osoba.
Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most. Iako je Stari most ocijenjen kao legitimna meta, jer ga je koristila Armija RBiH, to ne umanjuje težinu izvršenog urbicida.
Prema presudi Prliću i ostalima napisanoj na ukupno 2.629 stranica i objavljenoj u šest tomova, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata su, uz ostalo, osiguravali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu i uspostavili sistem protjerivanja Bošnjaka putem ubistava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zlostavljanja civila u zatvorima i logorima.
Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček. Inače, sporazum je doveo do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je podijeljena između dvije susjedne zemlje.
Paradržavna politička tvorevina Herceg Bosna je sa svojom nacističkom ideologijom proizvela stravične zločine u Bosni i Hercegovini. Idejni tvorci Herceg-Bosne su imali razrađen plan djelovanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Primaran cilj tog plana je bio da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Iako je njenim ideolozima bilo jasno da je realizaciju tog projekta moguće sprovesti samo na štetu većinskog bošnjačkog naroda, svjesno su ušli u njegovu agresivno genocidnu realizaciju. Haški sud utvrdio je prije tri godine da je postojao udruženi zločinački poduhvat predvođen hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bio etničko čišćenje takozvane Herceg-Bosne i formiranje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini. Vojni i politički lideri takozvane ”Herceg-Bosne” proglašeni su krivim i osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Premijer “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić osuđen je na godina 25 godina zatvora, ministar odbraneBruno Stojić na 20 godina zatvora, a zapovjednici Glavnog stožera HVO-a generaliSlobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su, također, na po 20, odnosno 20 godina zatvora. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić osuđen je na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića, koji je bio odgovoran za logore “Herceg-Bosne” na ukupno 10 godina.
Institut za istraživanje genocida, Kanada
