You are currently viewing Pismo Adele Omerović ocu, žrtvi genocida

Pismo Adele Omerović ocu, žrtvi genocida

 

Pismo Adele Omerović ocu, žrtvi genocida

Pismo koje je svom ocu Fadilu Omeroviću, ubijenom jula ’95. u Srebrenici, napisala njegova kćerka Adela. Imala je godinu i pol kad su je ostavili bez oca.  Nije ga zapamtila.

Ne pamtim.
Nemam ni jednu uspomenu.
Ni jedan zagrljaj.
Ni jedna riječ, ni nježna ni gruba.
Ništa.
I još pokušavam da zatvorim oči i da sklopim tvoj lik.
Priznajem, ne ide, pa onda prestanem pokušavati.

Još jedna godina je prošla.
Još jednom ću stati ispred onog mjesta gdje ti mirno spavaš zauvijek.
Još poneka suza i ona stara bol.
Nikad nisi bio tu, ali i dalje stoji u srcu ona praznina, koju nikad niko neće popuniti.
Nisi bio tu da vidiš moje prve korake ni da čuješ moje prve riječi
Nisi nikada vidio ni jedan moj uspjeh ili poraz.
Nisam ti mogla ispričati moj san:
Došao si i pokucao na prozor, nasmijao mi se. Probudila sam se i krenula da ti otvorim i onda sam shvatila da te nema.
Sanjala sam nekog čovjeka, bez lica, bez imena, koji je došao samo na trenutak… i ponovo nestao.
I te riječi – tata, babo, otac. Nikad nisam imala priliku da ih kažem, nažalost.
Teško je shvatiti kako su druge djevojčice imale nekog ko će ih voditi za ruku, čuvati,
igrati se s njima, ko će ih braniti od svega.
Ja nisam imala nikog.
I uvijek sam se pitala zašto?
Kako neko može imati pravo da oduzme nečiji život?
Kako iko na ovom svijetu može biti toliko hrabar da uzme nečiju sudbinu, sreću, ljubav?
Kako je neko mogao uzeti dio moje duše, dio mojih nadanja i snova?
Ko je to uzeo sve one tvoje riječi, zagrljaje, naše zajedničke uspomene od mene?
Nedostaješ mi da me gledaš kako odrastam, da budeš ponosan na mene i da mi kažeš kad griješim.
Rado bih zamijenila sve što sada imam, za jednu uspomenu s tobom.
Samo jedan trenutak, jedna riječ, jedan zagrljaj.
Nedostajao si mi jučer, nedostaješ mi danas, nedostajaćeš mi sutra.
Nemam ni jednu uspomenu na tebe, ali te čuvam.
Tu, u mojoj duši, niko te ne može uzeti.
I nekad, znam da ćemo se sresti, tamo na onom boljem mjestu, gdje si sada pošteđen bola, koji mi živi osjećamo.
I znam da ćeš me onda zagrliti i pružiti mi ljubav koju su mi drugi uzeli.
Ti si dao svoj život da bih ja danas bila ovdje, gdje sam, i hvala ti.
Hvala ti za sve ono što bi mi pružio, samo da si imao priliku.