Svjedok posljedice genocida
Foto: Tarik Samarah
Sa svim ovim naoko beskrajnim ekshumacijama masovnih grobnica i otkrićima, čini se skoro pa nemoguće da se bilo ko pretvara kako se tokom devedesetih nije desio genocid nad Bošnjacima ili etničkim Albancima sa Kosova. Hrpe fizičkih dokaza, leševa i skeltnih fragmenata, da ne pominjemo svjedočanstva sa mnogobrojnih suđenja za ratne zločine, su apsolutno nadmoćni i sveobuhvatni.
Nešto se vrlo čudno i uznemirujuće događa na čitavom području bivše Jugoslavije, a većina ljudi na zapadu ostaje blaženo neinformirana i nesvjesna. Prosjedi ostaci davno nestalih najmilijih izranjaju na površinu iz zemljine utrobe alarmirajućom učestalošću, kao da su pozvani od više sile da svjedoče o neizrecivom zločinu iz prošlosti. Ratovi i propratni genocidi Miloševićeve ere možda su završili – bar za sada – ali otkrivanja dekade horora su još uvijek itekako prisutna.
Nekoliko masovnih grobnica, nekada naprasito planirane, zakopane i kamuflirane na zamršen način, sada su postepeno identificirane i ekshumirane, navođene slučajnom kombinacijom dugo potisnutog svjedočanstva očevidaca, spoljnim političkim pritiskom i novootkrivenim dokazima. Čak je i nedavna neviđena poplava oslobodila dugo skrivane kosti i lobanje iz skoro zaboravljenih masakara.
Za većinu nas, takav scenario masovne grobnice je dio naših najgorih noćnih mora. Ali za ožalošćene članove porodice, ova otkrića i ekshumacije nude iskru obnovljene nade za dugo očekivano iako gorko-slatko ujedinjenje sa voljenim, davno nestalim članovima porodice. U tom kontekstu, želio bih reći da su masovne grobnice nadrealni „darovi“ koji neprestano daju.
Posljednje masovne grobnice nisu nikako nova stvar u istorijskom poimanju svijeta. Ogromno nalazište na području sjevero-zapadne Bosne, na primjer, locirano u selu Tomašica, vjerovatno datira iz 1992. ili 1993. godine. Smješteno je u blizini Prijedora, jednog od glavnih centara naci-stilskih koncentracionih logora i masovnih ubijanja u režiji snaga bosanskih Srba s početka 1990-tih, izdašno finansiranih i logistički podržanih od strane Miloševićevog režima iz Beograda, u njegovoj mono-manijakalnoj kampanji za Veliku Srbiju.
Do sada, otprilike 430 žrtava je ekshumirano iz nalazišta Tomašica – široka, nalik pećini, jama otprilike 9 metara duboka i površine oko 5000 m2. Ovaj masovni grob, kao i nekoliko stotina drugih širom Bosanske teritorije, sadrži žrtve srpskih jedinica koje su pobile hiljade Bošnjaka (bosanskih Muslimana) kao i bosanskih Hrvata u nadi stvaranja „etnički čiste“ regije.
Prvobitno se vjerovalo da nalazište Tomašica u sebi krije posmrtne ostatke do 1000 muškaraca, žena i djece, sugerirajući na mogućnost da su neka od tijela kasnije iskopana i izmještena, što u konačnici otežava napore da se mrtvi identifikuju. Forenzički timovi su također otkrili metke unutar grobova, nudeći čvrstu indikaciju da je Tomašica služila i kao mjesto egzekucije.
Duboko uznemirujući detalji o tome kako su se tijela dopremala u Tomašicu izlaze u javnost. Prema nedavnoj istrazi, zatvorenici iz ozloglašenih koncentracionih logora kojima su upravljali Srbi u Trnopolju i Omarskoj su dovoženi i prisiljeni da istovaraju tijela sa kamiona i bacaju ih u grobnicu. Nakon što bi izvršili taj zadatak, ubijani su na licu mjesta.
Grobnica Tomašica je pronađena prekrivena sa nekoliko metara visokim umjetnim humcima, ispod kojih je otkriven drugi sloj „tla“, koji se sastojao od nagomilanih zemnih ostataka. Prva tijela su pronađena na dubini od oko 7 metara. Zbog specifičnog sastava tla, prirodni proces truljenja je u značajnoj mjeri odgođen, tako da su neka tijela pronađena u stanju bizarne mumificiranosti. Nakon što je grobnica otkopana, zadah smrti se, prema navodima, počeo širiti čitavim područjem.
Prema izjavama bosanskih zvaničnika, ovo nalazište je izvorno identificirano prošlog aprila od strane dvojice bivših vojnika vojske bosanskih Srba koji su pomogli u određivanju tačne lokacije grobnice. Jedan od njih je potom skočio sa mosta u smrt, vjerovatno pateći od neprolaznog mučenja osjećaja krivice i žaljenja, još jedna bezumna žrtva masovnih ubistava i genocida.
Ironično, ali u isto vrijeme dok je Tomašica donosila stotine dugo skrivenih leševa, drugo dugo očekivano masovno nalazašte, nekih 650 km jugoistočno, je mrijestilo totalno zasebnu ali intimno vrlo povezanu ekshumaciju. Ovo nalazište u Rudnici je smješteno nedaleko od srpskog grada Raška na krajnjem južnom regionu Sandžaka u kome je većina nastanjene populacije bila Bošnjačka, i nije slučajnost da je samo nekoliko kilometara udaljeno od srbijanske granice sa Kosovom, koje je steklo nezavisnost u Februaru 2008. godine.
Do dana pisanja ovog teksta, ostaci oko 50 osoba, svi kosovski Albanci, je ekshumirano iz nalazišta Rudnica, ali očekivanja su mnogo veća. Vjeruje se da će se iz ovog nalazišta na kraju procesa otkopati posmrtni ostaci između 250 i 500 tijela. Za razliku od prijašnjih ekshumacija u Srbiji, ova se odvija pod nadzorom službenika međunarodnog Crvenog Križa, Eulex-a (Misija vladavine prava EU na Kosovu), te predstavnika kosovskih Albanaca. Znači nema više varanja, nema više prikrivanja. Ono što nije posebno iznenađenje je činjenica da nezavisnim medijima nije dozvoljen pristup nalazištu.
Istorijat ovog nalazišta, u stvari kompleksa nalazišta, je fascinantan, i posebno osjetljiv za pisca ovog teksta. Pokazalo se da je ova lokacija bila poznata NATO službenicima još od 1999. godine, tokom ili vrlo brzo nakon NATO oružane intervencije koja je silom okončala Miloševićevo brutalno kažnjavanje etničkih Albanaca na Kosovu.
U ta vremena, oko 800.000 albanskih civila je protjerano iz svojih domova i prisiljeno na izgnanstvo. Bilo je to vrijeme masovnih ubistava i sistemskih masovnih silovanja užasavajućih razmjera, koje je uključivalo jedinice Srpske vojske, paramilitarnih snaga, policije, civila simpatizera i državnih snaga sigurnosti. U određenom trenutku naredba je poslana iz Beograda da se iskopaju leševi Albanaca iz nabrzinu napravljenih masovnih grobnica na području Kosova, te da se prebace na teritorij Srbije u hladnjačama. Jedinice Srpskih specijalnih snaga su se dale na posao.
Ovi jezivi konvoji leševa prešli su granicu i završili svoj put na nekolicini ad hoc destinacija – neki su odmah izbačeni u rijeke i jezera, drugi su pak istovarili svoj ljudski teret u industrijskim visokim pećima kao što je tvornički kompleks u Mačkatici, naprasito uređenoj masovnoj grobnici kao što su one na poligonima za trening policijskih snaga nadomak Beograda, ili kao ona u Rudnici. Tokom prošlog desetljeća, ostaci gotovo 1000 muškaraca, žena i djece su postepeno vraćeni na Kosovo. Ta grupa uključuje i male bebe, neke još uvijek sa dudama u svojim ustima. (LINK – Doc video fr Serbia)
Od 1999. uzastopni režim u Beogradu uspio je da održi Rudnica nalazište nedirnuto i neistraženo. Najnečuvenija epizoda zataškavanja se desila 2010. godine, nakon što je BBC i drugi renomirani izvještajni izvori otkrili sumnjivo nalazište u određenim detaljima, opisujući kako „mala zgrada stoji direktno iznad tijela – njeni temelji namjerno izgrađeni da sakriju nalazište“.
Narednog mjeseca, moj albanski kolega i ja napisali smo članak naslovljen „Mrtvi osvjedočite se“ (LINK) dajući detalje o masovnoj grobnici i zahtjevajući od mjerodavnih hitnu ekshumaciju pod međunarodnom paskom. Umjesto toga, Srpske vlasti su poslale svoj sopstveni „ekspertni“ tim koji je navodno proveo analizu tla u neposrednoj blizini zgrade i brzo objavio rezultate kao „negativne“ na organsku materiju.
Srpski alternativni medij Peščenik dao je djelomično drugačiju verziju događaja. Oni tvrde da nakon izvršene pseudo-analize tla, studija od 50 stranica je predana Građevinskom fakultetu u Beogradu, koji „navodno dokazuje izvan svake sumnje da na toj lokaciji nema tijela.“ Beogradski notorno ulizivački matični mediji brzo su rastrubili propagandni trijumf: „Samo masovne laži“, tvrde, „su otkopane.“
Poznavajući srpski ponajmanje iskren modul operandi, moj kolega i ja smo bili odlučni da ne dozvolimo da stvar završi na tome. Nastavili smo da guramo naš slučaj raznim Eulex službenicima na Kosovu, te kolegama novinarima, prvo u Beogradu a potom i u Prištini. Niko nije pokazao posebno zanimanje niti je bio dirnut našim usrdnim molbama ili izvještajima.
Na kraju smo naš slučaj odnijeli direktno u Beograd, koristeći sreću da se pozivnica suosjećajnog srpskog novinara odnosila i na mog kolegu. U ljeto 2011. prisustvovali smo novinskoj konferenciji u impresivnom novom medijskom centru u Beogradu, čija je glavna tema bila kontroverzni pregovarački tim Srbije sa Prištinom. U nezaboravnoj sceni kao u kino-drami, nakon što smo se usudili predstaviti kopiju našeg posljednjeg izvještaja o ratnim zločinima, tuce okupljnih novinara iznenada je počelo da nas tretira kao opasne zarazne gubavce. (LINK)
Članica publike, pretpostavljam tvrdo-linijski srpski nacionalist, istog trenutka se podigla da nas opanjka: „Nedavno su zamijećeni u društvu albanskih iredentista,“ reče ona na srpskom, upirući prstom u nas dvojicu. (Upravo smo se vratili iz Preševa na jugu Srbije gdje smo održali seriju sastanaka sa albanskim političarima).
Najedanput je osjećaj bio kao da smo upravo potkazani na sastanku centralnog komiteta Srpske komunističke partije. Nepotrebno je reći da kopije naših izvještaja nisu uzeli niti okupljeni novinari ni političari. Prijatelj mog kolege novinara je misteriozno nestao. Naučena lekcija: govoriti istinu o srpskoj tegobnoj prošlosti neće vas učiniti popularnim u Beogradu.
Ni jednog trenutka ne sumnjam da su službenici Eulex-a mogli djelovati odlučnije, vršeći veći pritisak na vlasti u Beogradu; mediji i u Srbiji i na Kosovu su mogli također objavljivati prikladne javno-informativne kampanje. Umjesto toga, suočili smo se sa silnom apatijom koja graniči sa moralnim mirenjem. Našao sam se uhvaćen u neku vrstu Balkanske Alise –iza -ogledala noćne more. Nakon pomaka iz maja 2010., trebalo je još tri i pol godine da bi napokon počela ozbiljna ekshumacija u Raškoj.
Ali to baš i nije čitava priča. Prema Peščeniku, prije no što se i moglo početi s ekshumacijom, srpske vlasti su „pogodile“ kosovske vlasti sa 300,000 eura – preko 400,000 US dolara – za „finansijsko pokrivanje“ istrage, uključujući sredstva za demoliranje zgrade sagrađene da prikrije masovnu grobnicu. Govoreći o dodavanju uvrede ozljedi (dodavati sol na ranu). Sa unaprijed plaćenim troškovima i dodatnim, značajnim pritiskom EU postupno se dovelo Srbiju da počne djelovati. U novembru 2013., počelo se sa procesom ekshumacije, koja je još u toku.
Trenutno Tomašica i Raška se još uvijek iskopavaju, a pojavilo se drugo zabrinjavajuće i neočekivano okriće, ovaj put u istočnoj Bosni. Nedavne, besprimjerene poplave su razotkrile još jednu tajnu masovnu grobnicu, od najmanje šest posmrtnih ostataka osoba, uključujući četiri kompletna tijela čije su ruke pronađene vezane iza leđa. I opet se vjeruje da se radi o žrtvama Bošnjacima, ovaj put iz okoline grada Doboja, dijela grupe masakriranih civila za kojima se dugo traga.
Sve u svemu, oko 100.000 ljudi je umrlo u bosanskom ratu, većinom su bili ciljano Bošnjački civili. Samo u Srebrenici 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka su lovljeni kao životinje. Čak je i vječito oprezan Haški tribunal službeno kvalificirao Srebrenicu kao genocid. Hiljade Bosanaca se i dalje vodi kao nestali, a mnogo od njih nikada neće biti pronađeni.
Na Kosovu između 1998-1999 oko 13.000 etničkih Albanaca je ubijeno, zajedno sa preko 1.000 članova drugih etničkih grupa. Oko 1.700 osoba se još vodi kao nestale, većinom etnički Albanci, ali također i Srbi, Romi i pripadnici drugih manjinskih grupa. Svi njihovi preživjeli još uvijek čekaju neku završnicu – svaka porodica ima pravo na civiliziran i dostojanstven pokop, čak i ako sahranjuju samo dugo razgrađivane skeletne ostatke ili fragmente kostiju.
Sa svim ovim naoko beskrajnim ekshumacijama masovnih grobnica i otkrićima, čini se skoro pa nemoguće da se bilo ko pretvara kako se tokom devedesetih nije desio genocid nad Bošnjacima ili etničkim Albancima sa Kosova. Hrpe fizičkih dokaza, leševa i skeltnih fragmenata, da ne pominjemo svjedočanstva sa mnogobrojnih suđenja za ratne zločine, su apsolutno nadmoćni i sveobuhvatni.
Naravno da su pripadnici svi etničkih grupa strašno patili, izolirani zločini su počinjeni na svim stranama. „Nijedna strana,“ kaže Bošnjak preživjeli iz koncentracionog logora, “nema totalno čiste ruke.“ Ali to ne poništava fundamentalni genocid – niti dozvoljava počiniteljima da dobiju neku vrstu slobodnog moralnog prolaza. Ikada.
Grupa kolega i ja, duboko frustrirani ovim naoko beskrajnim negiranjem genocida, započeli smo nedavno provizorne pripreme za stvaranje specijalnog centra mira u bosanskom glavnom gradu Sarajevu, posvećen robustnoj dokumentaciji genocida, i prevenciji pojave genocida u svijetu. Planiramo nazvati ovaj centar po Ani Frank, univerzalno voljenoj, potentnom simbolu otpora tiraniji. Za moju sopstvenu familiju, poljskih Jevreja progonjenih i ubijanih od strane nacista tokom Holokausta, uporan čin sjećanja i borbe za sprečavanje budućih užasa nosi moćan prizvuk.
Za ljude diljem svijeta, tako mnogo njih neizbrisivo pogođenih bliznacima zla genocida i negiranja genocida, mirovni edukacijski centar u multikultiralnom Sarajevu može biti najveći dar od svih.
Robert Leonard Rope
Član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Prevela: Aida Kurtagić