Tehodor Meron, sudija i(li) političar

 

134x100

Haag: Tehodor Meron, sudija i(li) političarGašenje Haškog tribunala

Predsjednik Haškog tribunala (u drugom mandatu), Theodor Meron ima 83 godine. Nakon što je u Evropi, u vrijeme Drugog svjetskog rata preživio holokaust, emigrirao je u SAD 1978. godine. Davne 1967. Meron se spominje kao pravni savjetnik izraelske vlade (u vrijeme Mose Dajana, ministra odbrane Izraela) kada je davao pravne savjete izraelskoj vladi upozoravajući ih na međunarodno pravo prilikom etničkog čišćenja Palestinaca i izgradnje jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama.

Od 2000. do 2001. Meron je bio pravni savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a, a 2006. je izabran za profesora emeritusa Fondacije Charles l. Denison i Judicial Fellowa Pravnog fakulteta Univerziteta u New Yorku. Bio je i zastupnik SAD-a pred Međunarodnim sudom pravde u slučaju LaGrand. Ukratko, Meron nesumnjivo ima veliko pravno znanje, ali je i neko ko je već dugo itekako vezan za politiku.

Izdaja međunarodne pravde Prema depešama WikiLeaksa jasno je da je Meron kontinuirano, od početka njegovog imenovanja 2001. za sudiju Haškog tribunala, o svemu što se dešavalo u ICTY detaljno izvještavao uposlenike ambasade SAD-a u Holandiji. Radi se o periodu od 2002. do kraja 2004. u vrijeme kada Tribunal u Haagu prolazi kroz dramatične zahtjeve za što brži završetak rada kada se donose rezolucije 1503 i 1534 Vijeća sigurnosti UN-a koje su odredile da se svi prvostepeni postupci trebaju završiti do kraja 2008, a drugostepeni do kraja 2010.

Posebno je bilo bitno što su te rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a odredile da se optužnice protiv najodgovornijih zločinaca na području bivše SFRJ ne mogu podizati nakon 2004, što je i tad i sad predstavljalo najveću izdaju principa međunarodne pravde. Naime, ostaviti jedan međunarodni sud da od 2004. radi bez mogućnosti podizanja optužnica protiv najodgovornijih za zločine u bivšoj SFRJ je ustvari bio najveći ustupak nacionalističkim politikama u regionu. Nakon toga niko se više nije mnogo obazirao na to što Tribunal radi, jer je bilo jasno da VS UN i međunarodna politika pod krinkom osposobljavanja lokalnog pravosuđa žele što prije okončati rad ICTY tako što su već gotove predmete sa Tribunala, kao i sve (nezavršene) istrage prebacile u region.

Dio depeša WikiLeaksa govori zašto Tribunal nije zadržao u nekom obliku mogućnost podizanja optužnica protiv najodgovornijih, bar kao nešto što bi zadržalo kredibilitet Tribunala, kao i ko su i zašto bili ključni akteri što bržeg zatvaranja ICTY-ja. Koncepcijski sukobi unutar Tribunala, sukobi između sudija i Tužiteljstva, te uplitanje u najvišu (međunarodnu) politiku pojedinaca sa ICTY samo je dio uzroka koji su doveli do toga da se ICTY nađe na meti kritika i da postane neomiljen i to ne samo u regionu. Sve ranije kritike o tome da je ICTY spor, neučinkovit, da nije doprinio pomirenju, da nije zadovoljio interese žrtava, do toga da je bio preskup projekat, često su bile neutemeljene jer je ICTY od početka bio pod snažnom kontrolom UN-a, no, i pod finansijskom i političkom restrikcijom.

Zadnje presude Tribunala u svjetlu WikiLeaks depeša ukazuju da postoje razlozi za zabrinutost jer je politika itekako umiješala svoje prste u donošenje odluka pojedinih sudija ICTY-a, te da je česta zamjerka neučinkovitosti Haškog tribunala usko povezana sa unutrašnjim sukobima. Te depeše bacaju novo svjetlo na ICTY, ali i na međunarodnu politiku i predstavljaju, nažalost, autentična svjedočenja o ICTY-ju, odnosno njegovim vodećim ljudima, tačnije predsjedniku Meronu.

Rezolucije UN-a Kako objasniti da jedan predsjednik međunarodnog tribunala dogovara svoju posjetu Srbiji prethodno o tome obavijestivši američku ambasadu u Holandiji, od koje traži podršku? Izvještaj američkog ambasadora u Holandiji, koji je uputio američkom ambasadoru u Srbiji, kaže da će “on (Meron) pozdraviti svaku dodatnu informaciju ili sugestiju”, a na kraju depeše se naglašava da bi “sastanak sa ambasadorom Montgomerijem (pisao, plaćene, kolumne u regionu u kojima je napadao Haški tribunal – Dnevni avaz je bio među onima koji su to objavljivali) i brifing od strane Ambasade u Beogradu bio koristan…”

U depeši poslatoj iz američke ambasade u Holandiji u junu 2003. navodi se da je Meron proslijedio nacrt rezolucije koju je sačinila Velika Britanija, te da je upravo Meron naglasio da je nacrt rađen po njegovim uputstvima, a da je preko službenika britanske vlade dobio prerađen nacrt rezolucije. Ostaje nejasno da li je Meron svoje izvještaje davao i drugim ambasadama i državama prije nego su upućivani Vijeću sigurnosti UN-a.

U tački šest nacrta te rezolucije naglasio je da će preostale optužnice, koje neće obuhvatiti najviše nivoe odgovornosti, potkopati tzv. Izlaznu strategiju i završetak rada ICTY-ja. Zatim navodi da je prenos predmeta u region sa ICTY-ja i otvaranje Odjela za ratne zločine na Sudu BiH ključ za zatvaranje ICTY-ja.

Britanci su po Meronovim naputcima tražili u nacrtu rezolucije i razdvajane funkcije tužitelja za ICTY i ICTR. Naime, u to vrijeme je Carla Del Ponte bila tužiteljica i za Haški tribunal i za Sud za Ruandu. Kada je Del Ponteova započela istrage za zločine koje su počinili pripadnici aktuelne vlade u Ruandi ta ista vlada se obratila sa zahtjevom vladi USA da se Del Ponteova smijeni ili ukloni sa mjesta glavnog tužitelja za Ruandu. Očigledno je Meron iskoristio taj njihov zahtjev da bi potencirao smjenu Del Ponteove, odnosno razdvajanje te dvije funkcije. Ustvari, Meron je iskoristio tu priliku da od američkih zvaničnika traži smjenu Del Ponteove s mjesta tužitelja ICTY-ja.

Izmjena Pravilnika Naime, Meron tada predlaže dvije rezolucije Vijeća sigurnosti: jednu za razdvajanje funkcije tužitelja ICTY-ja i ICTR-a, a drugu kojim bi se te 2003. onemogućilo produženje mandata Del Ponteovoj koja je imenovana 1999. Na sastanku sa američkim ambasadorom u Holandiji, 17. jula 2003, Meron se obrušio na Del Ponteovu optužujući je da utiče na završetak rada ICTY-a. Tada je naveo nekoliko primjera u kojima su mu se sudije žalile na Del Ponteovu da za male nivoe optuženja izvodi po “80-90 svjedoka”, da su joj optužnice preglomazne, da sadrže puno tačaka koje su “teško dokazive” čime se gubi dragocjeno vrijeme za zatvaranje ICTY-ja.

Ne treba čuditi da su upravo sudije, uz podršku Merona, izdejstvovale promjenu Pravilnika o postupku i dokazima po kojem sudije mogu intervenirati, preciznije zahtijevati smanjenje optužnica što se i desilo na ICTY, a možda su najilustrativniji primjeri u slučaju Karadžića i Mladića što može utjecati i na ishod samog postupka.

Meron je američku ambasadu u Holandiji obavještavao i o razgovorima koje je obavljao s određenim tužiteljima koji su mu, navodno, govorili o lošem radu ICTY-ja. S tim u vezi navodi se tajni izvještaj koji je Meron napravio i proslijedio američkoj ambasadi u Holandiji u kojem su neki tužitelji optužili Del Ponteovu da ne zna upravljvati postupcima te da ne vodi ispravnu kaznenu politiku. Kao primjer Meron navodi da ga je jedan niži pravnik Tužiteljstva obavijestio da Del Ponteova nije pristala na dogovor o priznanju krivnje s određenim optuženikom jer je tražila kaznu od 15 do 25 godina, a on je bio pristao na kaznu od 15 do 20 godina.

U depeši koju je američki ambasador sačinio nakon sastanka sa Meronom navodi se da “predsjednik Meron poziva vladu USA da se suprotstavi obnovi mandata Carle del Ponte”. Ambasador dalje piše da je oko toga Meron kontaktirao i pravni odjel UN-a. Po Meronu sljedeći su razlozi zbog kojih Del Ponteovoj nije trebalo produžiti mandat: pokazala se kao odlična u pritiscima na vlade i u odnosu na hvatanje optuženika koji su u bjekstvu (opisuje je u tome kao buldožer), ali dalje navodi da je ta njena karakteristika zasjenila njezine slabosti kao što su vođenje tužiteljstva, odnosno loša kaznena politika?!

Reizbor Postavlja se pitanje zašto se Meron s tolikom energijom obrušavao na Del Ponteovu? Briga za ICTY ili nešto drugo? U novembru 2003. Meron se žalio u američkoj ambasadi da ga je Del Ponteova internim dokumentom upozorila da se vlada USA miješa u rad ICTY-ja i tražila od njega reakciju. Svim Meronovim žalopojkama u ambasadi prisustvovao je njegov šef kabineta, Larry Johnson, poznat po svojim putešestvijama po BiH i Sudu BiH, te upamćen po tome što je u kancelariji držao Bushovu sliku. Tako je Meron sa svojim šefom kabineta tražio na sastanku s američkim ambasadorom za ratni zločin Prosperom da se određene optužnice prebace u Beograd na lokalne sudove te da se svim sudijama produže mandati od strane VS UN-a?!

Lobiranje protiv Del Ponteove nije omelo Merona da aktivno radi na tome kako bi sebi produžio mandat i poznato je da je američki ambasador u Holandiji aktivno lobirao preko svih država, koje glasaju u UN-u, da se obezbijedi podrška za njegovo reimenovanje. Iz depeše iz oktobra 2004. vidljivo je da je vlada Holandije podržala izbor Merona, ali je zauzvrat tražila od Vlade USA da podrže reizbor njihovog kandidata Alfonsa Oria, što se naglasilo u depeši koja je otišla u State Department. I Hrvatska je bila uključena u podršku Merona. U depeši američke ambasade iz Zagreba je navedeno je da je njihova ambasada preko Ranka Vilovića obaviještena da će Hrvatska podržati Meronov reizbor na ICTY uz komentar da Meron igra ključnu ulogu u prenosu predmeta iz Haaga na hrvatsko pravosuđe zbog čega se može računati na hrvatsku podršku!?

Naravno, uobičajeno je da države lobiraju u ovakvim situacijama (ako se izuzmu trgovine koje se pri tome dogovaraju), ali treba naglasiti da je Meron kandidat USA i da su ova lobiranja skopčana upravo sa aktivnom ulogom koju Meron odigrava pružajući informacije o radu ICTY-ja i direktno uvlačeći Vladu SAD-a u rad ICTY-ja.

Florence Hartmann, nekadašnja glasnogovornica Tužiteljstva, je pišući o oslobađajućoj presudi Gotovini, između ostalog, navela: “Dio sudija Haškog tribunala već dugo ukazuje da, budući da ne moraju nikome polagati račune, ne smatraju se više obaveznim da obrazlože svoje sudske odluke niti da ubjeđuju javnost kako za sebe ne smatraju da su iznad zakona. U aprilu 2011, hrvatski mediji su tvrdili da je Vlada Hrvatske razradila tajni plan za spas Gotovine i Markača koji ima za cilj, između ostalog, srušiti tezu o postojanju udruženog zločinačkog pothvata prilikom izvođenja akcije Oluja. Nakon uložene žalbe na prvostupanjsku osuđujuća presudu u maju/svibnju 2011, Meron je imenovan za člana Žalbenog vijeća. Sedam dana kasnije, sudija Meron sam sebe imenuje dežurnim sudijom za pripremu žalbenog postupka u predmetu Gotovine i Markača. U novembru iste godine, institut u Atlanti kojim rukovodi Laurie R. Blank, bivša Meronova saradnica kad je on bio profesor na New York Universityju, organizira grupu pravnih vojnih eksperata, većinom američkih, koji oštro kritiziraju presudu jer sužava pravo ratovanja. Istog mjeseca, sudija Meron ponovo je izabran za predsjednika suda. Istog dana kad preuzima tu funkciju, on razrješava sutkinju Andresinu Vaz iz Žalbenog vijeća koji treba da sluša predmet i zamjenjuje je Patrickom Robinsonom. Žalba je trebala da bude razmatrana u toku 2013., ali je konačna presuda izrečena tokom 2012, odnosno godinu dana ranije. Sve ukazuje na ključnu ulogu koju je sudija Theodor Meron imao u zaključcima većine u oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču.”

Bit će sigurno više no interesantno kada se otvore WikiLeaks depeše za perod 2005. – 2008, odnosno 2008. – 2012, kada su donošene odluke u slučajevima Gotovina i Perišić, a iz kojih bi trebalo biti puno jasnije kako i ko je sve učestvovao u oslobađanju ove dvojice generala optuženih za najteže ratne zločine. Jer, presuda protiv Perišića i Gotovine donesena je upravo po diktatu Merona. Postavlja se pitanje da li Meron može nakon objavljivanja ovih prvih depeša ostati ne na čelu ICTY-ja nego uopće na međunarodnom sudu. No, ko je taj ko može postaviti pitanje o djelovanju Merona?

Očigledno da su (prevashodno) sudije zaogrnute svojom “neovisnošću” izgubile svako vezu sa realnim svijetom, a ta lažna nezavisnost pojedinih sudija udara direktno na temelje međunarodne pravde.

Dženana Karup-Druško

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=822&tekst_rb=10