Svjedočili smo herojskom otporu stanovništva pod okupacijom i granatiranje te pucanje iz snajpera gotovo pune četiri godine. Osjetili smo bol gledajući muškarce, žene i djecu brutalno obijene, napisala je Amanpour u komentaru za CNN
Slavna CNN-ova ratna reporterka Christiane Amanpour u tekstu o 20 godina početka opsade Sarajeva povezala je muku glavnog grada BiH sa krvoprolićem koje se trenutno događa u Siriji.
“Prije 20 godina, 5. aprila 1992. godine u Sarajevu su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić. Ti su se pucnjevi čuli u cijelom svijetu i počeli su rat u Bosni”, napisala je Amanpour te dodala kako je taj rat, koji je pratila, uzelo stotine hiljada života, ostavio toliko ranjenih i stvorio milione izbjeglica.
Užasna fantazija o Velikoj Srbiji
“To je bio rat koji nas je upoznao sa terminom ‘etničko čišćenje'”, piše Amanpour u komentaru za CNN i dodaje da je dominantna balkanska sila toga doba, Srbija, željela očuvati Jugoslaviju na okupu, no da nije uspjela, a da je potom htjela stvoriti etnički “čista područja” u odcijepljenim državama kako bi napravila Veliku Srbiju.
“Bila je to užasna fantazija koja je tražila uništenje područja sa etnički miješanim stanovništvom koje je živjelo mirno i napredovalo zajedno u Bosni”, napisala je Amanpour dodavši kako je taj rat obilježio regiju, svijet i “nas koji smo ga pratili”.
“Svjedočili smo herojskom otporu stanovništva pod okupacijom i granatiranje te pucanje iz snajpera gotovo pune četiri godine. Osjetili smo bol gledajući muškarce, žene i djecu brutalno obijene. To su bili civili ubijeni snajperskim metkom, razoreni smrtonosnim projektilom u trenucima kada su išli po vodu, kruh, gorivo ili čak u školu”, piše Amanpour i dodaje da su SAD i njezine saveznice koristile sve moguće načine kako bi se izvukli iz akcije na Balkanu, a jedno vrijeme su čak odbijali i koristiti riječ “genocid”.
Nedostajalo svega pa i slova A
“Nikada neću zaboraviti odlaske na pogrebe, a posebno na jedan od djevojčice Almedine. U Sarajevu je svega nedostajalo pa i slova “A” pa je na njezinoj pogrebnoj ploči krivo napisano njezino ime”, prisjeća se Amanpour te je dodala da neće zaboraviti niti očeve i majke koji su kroz tunel kod zračne luke Sarajevo odlazili “na drugu stranu” kako bi nabavili svježe voće i povrće te druge namirnice.
“U noći kada sam tamo bila, otac je uspio pronaći samo jednu jabuku za svoje dijete. Za nju je riskirao svoj život”, napisala je Amanpour te dodala da će sutra u Sarajevu biti postavljeno 11 hiljada praznih stolica kako bi se sjetili poginulih.
“Ko može zaboraviti ‘logore smrti’, izgladnjele zarobljenike koji su podsjetili na strašne zločine 2. svjetskog rata? no, ovo se događalo na kraju 20. stoljeća. To je već bilo doba satelita”, piše Amanpour i dodaje da su o tim strahotama izvještavali dan za danom, sedmicu za sedmicom, mjesec za mjesecom i godinu za godinom.
Sličnosti BiH i Sirije
“To je bilo doba kada smo govorili ‘nikada više’, a sada se ponovno događa – etničko čišćenje i genocid u ‘našem dvorištu’ i pod našom prismotrom”, piše Amanpour te dodaje kako je ona u BiH naučila najviše o istini. Podsjeća da su SAD i NATO djelovali i završili rat te uspostavili mir koji se održao do današnjeg dana tek nakon desetaka tisuća mrtvih i kasnije masovnog zločina u Srebrenici u ljeto 1995. godine.
Povukla je paralelu između rata u BiH i sadašnjeg koji bukti u Siriji.
“Naravno da Sirija nije Bosna, kao što nije ni Libija, ali u Siriji danas teško naoružana vojska drži u okruženju i ubija obične civile te pobunjenike dok država pokušava ugušiti ustanak”, piše Amanpour te dodaje da kao i u BiH tako i u Siriji pobunjenicima ili opoziciji brane pravo na samoobranu iz straha od “ubrzavanja sukoba na zemlji te pogoršavanja situacije”.
Zaustavljena ubijanja
“Jednako kao i u BiH, kada su SAD i saveznici tvrdili da ne mogu intervenirati ‘zato što se događa građanski rat i sve strane su jednako krive’, (što nije bilo slučaj jer je tamo agresor bio jasan) u Siriji danas kažu da ‘ne znaju kome pomoći, koga naoružati, opozicija je podijeljena”, piše Amanpour te dodaje kako je lekcija u Bosni bila da demokratski i slobodan svijet, koji želi uvesti najviše vrijednosti u istoriji čovječanstva, ne može dalje gledati “mesarenje” običnih civila.
“Predugo je trajalo da se nauči lekcija, a mir nije savršen, ali su barem ubojstva zaustavljena”, zaključuje Amanpour.
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/5-april-1992-5-april-2012/u-bih-sam-najvise-naucila-o-istini
Amanpour: U Bosni smo svjedočili najvećim zločinima i tamo sam naučila lekciju života
Prije dvadeset godina, 5. aprila 1992. godine, Suada Dilberović i Olga Sučić su ubijene u Sarajevu.
To su bili snimci koji su obišli svijet i tako je počeo bosanski rat.
Izvještavala sam iz tog rata, a mnoge moje kolege su se danas okupile u Sarajevu gdje se obilježava početak stradanja u kojem je izgubljeno stotine hiljada života, mnogo ljudi ranjeno, a milioni napustili svoje domove.
Taj rat donio je novi pojam – „etničko čišćenje“.
Srbija, koja je tada bila dominantna sila na Balkanu, kroz politiku očuvanja Jugoslavije, imala je namjeru, u stvari, stvaranja etničkog prostora Velike Srbije.
Bila je strašna zamisao uništenje etnički mješovite i zajednice koja je do tada živjela mirno i zajedno u Bosni.
Novinari, koji su pokrivali taj rat, svjedočili su herojskom otporu stanovništva pod opsadom, koje je bilo meta granatiranja i snajperskog djelovanja tokom četiri godine.
Na neki način, naučili smo i mi šta je bol gledajući brutalno klanje muškaraca, žena i djece.
To su bili civili, a ne vojnici, koji su razneseni minobacačkim granatama i ubijeni snajperskim hicima, dok sučekali u redovima za vodu, hljeb, gorivo ili na putu u školu.
Također, svjedočili smo cinizmu međunarodne zajednice koja je odbijala intervenisati, dok su Sjedinjene Američke Države u to vrijeme, zajedno sa svojim saveznicima, pronalazile svaki izgovor, pa čak i izbjegavanje riječi genocid, kako bi ostale na marginama cijele situacije.
Nikada neću zaboraviti sahranu djevojčice koja se zvala Almedina. U Sarajevu je tada svega nedostajalo, pa čak i slova A, te je ime djevojčice na nadgrobnom znaku ostalo nepotpuno napisano.
Nikada neću zaboraviti majke i očeve koji pokušavaju na kratko prebjeći iz okruženja kako bi kupili, pa čak i ukrali voće ili povrće, te tako nadopuniti slabe obroke od suhe hrane dopremljene u humanitarnoj pomoći zračnim putem.
Jedne noći, dok sam bila vani, svjedočila sam kako otac pokušava nabaviti jednu jabuku za svoje dijete. Zbog te jabuke riskirao je svoj život.
U petak će više od 11.000 praznih stolica biti raspoređeno koje će na miran, ali veoma oštar način upozoriti na žrtve rata u Sarajevu.
Zajedno s građanima Sarajeva i drugih bosanskih gradova i sela, poginulo je i ranjeno mnogo i naših kolega.
A ko će zaboraviti ikada logore smrti isupunjene mršavim zatvorenicima koji su podsjetili na strašne zločine iz Drugog svjetskog rata. Samo što su ovi bili na kraju 20. stoljeća, u eri satelita.
Mi smo tome svemu svjedočili i izvještavali iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
To je bilo doba, kada je vrijedila parola „Nikada više“, ali se ono zbog čega je izrečena ponovo dešavalo. Etničko čišćenje i genocid, ovdje u našem dvorištu i pred našim očima.
Mi smo pokušali na ove strahote odgovoriti svime što je bilo u moći medija.
Za mene je Bosna bila mjesto gdje sam saznala istinu. Tu sam preispitala zlatno pravilo novinarstva koje se zalaže za nedržanje ničije strane.
Shvatila sam da ovdje u Bosni, gdje se dešavaju neizrecivi zločini i najteža kršenja međunarodnih humanitarnih načela, ne treba agresoru i žrtvi dati isti tretman.
Objektivnost znači dati svim stranama pravično saslušanje, što bi u ovom slučaju bila lažna moralna ekvivalenca.
U tom slučaju, u jednu ili drugu ruku, svako ko se želio sakriti iza te laži, je potpomogao genocid. Ja sam takav način odbila, i to je lekcija mog života.
Kao što svi znamo, nekon desetak hiljada ubijenih u Srebrenici, što je bio najgori masakr u Evropi nakon Drugogo svjetskog rata, SAD su konačno odlučile inervenisati s NATO savezncima, što je napokon okončalo rat i donijelo mir koji traje do današnjih dana.
Svaka zemlja u krizi je slična. Naravno Sirija nije Bosna, niti je Libija, ali u Siriji danas teško naouružana vojska ubija i masakrira obične civile i pobunjenike, te na taj način pokušava ugušiti ustanak.
Baš kao u Bosni, sirijskim pobunjenicima je također, uskraćeno pravo na odbranu zbog poznatog straha od „povećanja inteziteta sukoba na terenu“.
Baš kao u Bosni, kada su SAD i njeni saveznici tvrdili da nisu mogli intervenisati „jer je to rat u kojem su sve strane podjednako krive“ (iako to nije bio slučaj jer se znalo ko je agresor), danas za Siriju govore „da se u slučaju pobunjenika ne zna kako pomoći, pošto je opozicija razjedinjena“.
Pouka iz Bosne je da naš demokratski i slobodni svijet, kojem je cilj zastupati najviše vrijednosti čovječanstva, treba prestati mirno gledati ubijanja nedužnih civila.
Pouka je da mir treba pod svaku cijenu implementirati, i ako on i ne bude savršen, barem će zaustaviti ubijanja.
