Za koga radi Mirsad Tokaća?

Piše: Zijad Bećirević

Kroz 4 godine servisiranja Projekat Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo (IDC) osnažio agresivni separatizam Rs a oslabio i marginalizirao poziciju bošnjačke žrtve

 

Nedavno objavljeni tekst Prof. Emira Ramića, direktora Instituta IRGC Kanada, ” Tokača vrijeđa žrtve genocida koje leže u Potočarima” ponovno nam vraća pozornost na broj žrtava u BiH tokom agresije, govori o manipulaciji žrtvama genocida i upozorava na moguće konsekvence zbog minimaliziranja broja žrtava i počinjenih zločina, marginaliziranih s projektom Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo (IDC) “Ljudski gubici 91-95 “. Projekat je trebao poslužiti suzbijanju mržnje jačanjem procesa povjerenja i pomirenja dokumentovanjem istine o razmjerama i posljedicama agresije na nezavisnu i suverenu R BiH, a poslužio je agresoru za nastavak agresije diplomatskim sredstvima, produžetak etničkog čišćenja i promociju zločina. Iako je cilj projekta bio da se izbjegne ideološka, politička i religijska manipulacija s brojem žrtava, ona je s projektom pojačana i dobila širu osnovu za destrukciju. Time priča o Mirsadu Tokači, direktoru IDC Sarajevo, i njegovom projektu“Bosanski atlas ratnih zločina“ nije završena, već dobiva svoj novi tok, kao da tek počinje. Svojom feleričnom i nepotpunom istinom, koja ponavljanim lažima agresora daje formalno pokriće, Tokača je ne samo usporio već na trenutak zaustavio put istine o agresiji i zločinima genocida koji su se od 91 do 95. dogodili u BiH nad Bošnjacima. Po tome se može zaključiti, da cilj projekta nije bio “utvrđivanje identiteta žrtava ubijenih i nestalih građana BiH u toku rata”, već dokazivanje da sve tri sukobljene strane snose krivicu za stradanja, da su sve tri strane imale velike gubitke, a da su Bošnjaci najveći stradalnici, ali ne manje krivi od drugih za ono što se njima i drugima dogodilo.

 

Nove projekcije ljudskih gubitaka BiH

 

Po podacima UNHCR, saopštenim svijetu krajem 2001. godine, rezultati agresije na BiH bili su 250.000 mrtvih, 20.000 nestalih, 866.000 raseljenih, a 1,2 milijuna protjeranih u preko stotinu zemalja svijeta. Utvrđeno je preko 30.000 slučajeva silovanja, 60.000 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja, a isto toliko osoba je ostalo s trajnim invaliditetom. Odstupanja od ovih zastrašujućih indikatora su moguća, ali nisu i ne mogu biti dijametralna. U Projektnim dokumentima M. Tokače na osnovu sumnjivih i nepotpunih podataka, iz još sumnjivijih izvora, govori se o nekim drugim brojevima, a potpuno dezavuišu ranija saopštenja data iz UNHCR. U Tokačinom “Bosanskom atlasu ratnih zločina“ navodi se da je od 91 do 95.g. u BiH ubijeno 95.595 osoba, od kojih su 66% Bošnjaci, 25% Srbi, 8% Hrvati, a 376 ostali. Pri tome se naglašava da je u Sarajevu stradalo 3.974 Srba, od čega 2.900 vojnika i 1.074 civila. Ne samo da su ovi podaci dvosmisleni i nepotpuni, već nas žele uvjeriti da se u BiH doista dogodio građanski rat, da su najveći stradalnici Bošnjaci ( koji su sami sebi krivi), a ostatak krivice se pažljivo dozira i raspoređuje na Srbe i Hrvate, koji su počinili agresiju. Kada se otvori bilo koja stranica popisa žrtava za bilo koju opštinu i utvrdi ukupan broj žrtava, ne može se razlučiti da li su to ubijeni ili oni koji su ubijali, jer žrtava i agresor su istom “bosanskom loncu”.

 

Još traje prebrojavanje Jasenovačkih žrtava

 

Da bi smo mogli spoznati logiku istine, koja nije samo u neuvjerljivom broju, već u nizu fakata i činjenica, moramo se podsjetiti na indikativan slučaj sa ogromnim odstupanjima u procjeni broja žrtava tokom II svjetskog rata u ustaško-fašističkom logoru Jasenovac, koji Republika srpska i danas uspješno koristi kao paradigmu i katalizator za zlodjela koje su počinili 91-95. nad Bošnjacima. Još i danas, 70 godina kasnije, vode se rasprave o broju žrtava tog najvećeg stratišta na tlu bivše Jugoslavije.

 

Pitanje, gdje je istina o broju ubijenih u logoru Jasenovac, od kojih je najveći broj ukopan na bosanskoj obali r. Save, u dubičkom selu Donja Gradina, još i danas, 70 godina poslije, nije našlo potpuno uvjerljiv odgovor ? I neće ga nikad ni biti, jer je u prirodi zločina da dokaze o počinjenom zločinu briše i prikriva, kako bi ih mogao oploditi.

 

Bošnjačke žrtve nisu izmišljene, kao ni žrtve Jasenovca

Slika ista svake godine, kraj se ne vidi. “Samo Tokača zna?”

Mirsad Tokača, okrenuo leđa žrtvama. Za koga radi Tokača?

 

Tokom Drugog svjetskog rata njemački fašisti i njihovi pomagači počinili su do tada neviđene zločine širom svijeta, u kojima je život izgubilo 22 miliona ljudi. Utvrđeno je da je na području Jugoslavije stradalo 1,700.000 osoba, od čega 700.000 u ustaškom logoru Jasenovac. Iz razloga što tačan broj žrtava nije moguće uvjerljivo utvrditi ( spaljivanje, prenošenje na druge lokacije i sl.), procjene o broju jasenovačkih žrtava su različite i kreću se od 700.000 po Massanbachu, 600.000 – 700.000 po Ernstu Fricku, 400.000 po Alexandru Lehru, 300.000 po historičaru Edmundu Glaiše. Nacionalni komitet za kriminalne zločine Hrvatske (za vrijeme Tita) u novembru 1945. ustanovio je ukupan broj žrtava između 500-600.000. Po procjenama Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kovačevića iz 1980. godine broj mrtvih je oko 50.000, a bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman tvrdio je da je broj žrtava 28.000 . Na jednoj od poratnih komemoracija žrtvama fašističkog terora Jasenovac (april 2004.) predsjednik savjeta Spomen područja Jasenovac g. Slavko Goldštajn, o broju žrtava je rekao “da se ne može govoriti o manje od 70.000 ili više od 100.000, a tačan broj se nikada neće saznati”. U sadašnjem memorijalnom području Jasenovac postoji lista sa 59.188 imena jasenovačkih žrtava, koja je sačinjena 1964.godine, a u Beogradskom muzeju za holokaust je lista sa 80.022 imena žrtava Jasenovca, u kojoj su 52.000 Srbi, 16.000 Židovi, 12.000 Hrvati i blizu 10.000 Romi. Dakle, podaci o broju žrtava su dijametralno različiti, ovisno o tome u koje vrijeme su prikupljani i koja strana ih je prikupljala i publikovala. Očigledno, istim putem pravi se crna statistika o zločinima genocida počinjenim širom Bosne i Hercegovine, a g. Mirsad Tokača je samo jedan od izvršilaca narudžbe potkomisije UN, koju su finansijski podržali Ministarstvo vanjskih poslova Norveške, OPA -SAD, Ambasada Švicarske i Charles Stewart Mot Fondacija.

 

Najveći broj od 700.000 jasenovačkih žrtava, po nekim podacima oko 360.000, ukopano je u više od 120 masovnih grobnica na prostoru od 10.000 m2 na desnoj obali Save, u dubičkom selu Donja Gradina, gdje danas egzistira Spomen područje Donja Gradina, koje je do rata bilo u sastavu Spomen područja Jasenovac. Na natpisnim tablama Spomen područja i danas stoje podaci o 700.000 jasenovačkih žrtava. Jasenovačko memorijalno područje obišlo je prije rata stotine hiljada posjetilaca, od čega najviše djece i omladine, a sve više ih dolazi i danas. Svima njima nije kazana puna istina, ali im je pruženo dovoljno bolno saznanje da su tu, na tom mjestu, na najsuroviji način ubijani nevini ljudi, njih stotine hiljada, samo zbog toga što su imali svoja drugačija imena i bili druge vjere.

 

Brojevi ne govore sami za sebe

 

Ipak, brojevi ma kakvi bili, ne govore sami za sebe. Oni su samo živa u termometru stravičnih događanja. Istina je da je tokom Drugog svjetskog rata u Jasenovcu počinjen jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva, u kojem su stradali najviše Srbi. Isto tako je nepobitna istina, da su u Bosni i Hercegovini na kraju dvadesetog i početku 21. vijeka počinjeni najveći zločini na tlu Evrope, u kojima su najveće žrtve po ko zna koji put bili Bošnjaci. Cilj agresora bio je istrijebiti bosanske Muslimane, Bošnjake, kao što je prevashodan cilj njemačkih nacista bio istrijebiti Židove. Za takve tvrdnje postoje faktični dokazi, koje će naknadno potvrditi predstojeći popis stanovništva, ako bude sačinjen po zahtijevanim standardima. A ono što nam je ponudio i poturio g. Mirsad Tokača u svom projektu “Bosanski atlas ratnih zločina “ u ime potkomisije UN a za račun agresora, nije nikakav “kvalitetan pomak u sakupljanju činjenica o ratu, ratnim zločinima, kršenju prava”, već manipulisanje sa žrtvama, iskrivljivanje i krivotvorenje historijskih događaja.

 

Pravna osnova postojanja Republike srpske

 

Da bi se došlo do više istine o razmjerama bh stradanja, bilo je svrsishodno da se po uspostavi mira napravi uporediv popis stanovništva, baziran na stanju po popisu iz 1991.godine, te utvrdi stvarni broj stradalih, prognanih, onih koji su se vratili i novih koji su se naselili. To nije nikad urađeno jer je trebalo prikriti razmjere stradanja, stvarne domete etničkog čišćenja i totalni neuspjeh Anexa 7 Općeg okvirnog Dejtonskog sporazuma, kojim je garantovan slobodan povratak u mjesta porijekla, povrat imovine i kompenzacija za imovinu koja iz bilo kojih razloga ne može biti vraćena. Popis žrtava rata, direktnih i indirektnih ljudskih gubitaka u periodu od 1991 do 1995, uradio je Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo na čelu sa g. Tokačom, a serviran prije par godina, izazvao je različite komentare i proizveo ozbiljne posljedice, kojima su posebno ugrožene spoznaje istine o događajima. Svi oni koji su do sada imali prilike analitički sagledati podatke prezentirane po opštinama, mogli su uočiti brojne propuste i greške.

 

Prekrajanje činjenica zamagljuje istinske spoznaje o događajima

 

Mada je projekat trebao obraditi sve važnije aspekte stradalnika, posebno Bošnjaka kao direktne žrtve, i to već s početka agresije od strane JNA- Jugoslavenske Narodne Armije, za koju se uvjerljivo vjerovalo da će nas braniti, jer smo 50 godina učeni da je to narodna armija koja je ponikla iz naroda, pa joj je osnovni zadatak braniti i odbraniti svoj narod. Umjesto obuhvatnije analize s aspekta žrtve, projekat se po dostupnim podacima sveo na spisak imena žrtava i konstataciju da je žrtva ubijena ili se još vodi kao nestala. Među žrtvama su i oni koji su umrli prirodnom smrću i koji su ubijali. Da je to zaista tako pokazuju podaci za opštinu Bosanska Dubica, u kojoj su po popisu IDC-a direktni ljudski gubici od 1991-1995.godine 282 žrtve. U spisku žrtava se navodi samo ime i prezime i tvrdnja da je ubijen ili nestao. Nema podataka o rođenju ili smrti, niti dodatnih objašnjenja. Ako ih i ima u bazi podataka IDC, nisu vidljivi. Kada se zaviri u spisak žrtava, u kojem je blizu 200 dubičkih Srba, koju su pretežno poginuli kao agresori na ratištima BiH i Hrvatske, dolazi se do zaključka da su Srbi žrtva a ne agresor. Najviše dubičkih Srba je poginulo tokom hrvatske operacije “Oluja”, kada je život izgubilo 46 a povrijeđeno 38 Srba. U spisku dubičkih žrtava, koje su stvarne žrtve srpskog terora, je nekolicina Hrvata i 27 ubijenih ili nestalih Bošnjaka, kojima IDC nije bio u stanju utvrditi čak ni ime oca. Na neke ubijene i nestale se potpuno zaboravilo, kao da nisu ni živjeli ( Hilmija-Sifin, ubijen; Hatić Enver-nestao, itd). A upravo je od najveće važnosti bilo potvrditi takva ubistva, vršena s ciljem, iz mržnje i hira nad nemoćnim civilima. Dubičanci koji su živjeli u naseljenijim dijelovima opštine i poznavali više ljudi, ako su čitali spisak dubičkih žrtava, mogli su u spisku prepoznati imena osoba koje su umrle prirodnom smrću prije ili poslije ratnih događaja, a vode se kao da su ubijeni, kao što su: Macura Milenko, Zakić Momčilo… Jedan od poznatih dubičkih funkcionera, inž. Kahrić Kasim u spisku je evidentiran kao “nestao”, a svi u Dubici znaju da je ubijen u vlastitoj kući na najsvirepiji način, otkidanjem dijelova tijela. Uz to, u spisku su umiješana lica sa drugih opština. S pravom se može pretpostaviti da je broj žrtava na strani Srba formiran na isti način i u drugim opštinama s područja Republike srpske, kako bi se neutralisao broj žrtava na strani Bošnjaka. Pri tome treba imati u vidu da su ovi podaci, svih ovih zadnjih godina, pa i ubuduće, izvorna osnova za formiranje mišljenja svjetskog javnog mnijenja, oblikovanje pristupa susjednih država i međunarodnih institucija, da služe za razna sagledavanja, izvještaje, analize, ali i za ostvarivanje određenih prava, nadoknada, boračkih- porodičnih penzija i drugih beneficija. Tokača se nije potrudio studioznije pogledati šta sadrže njegovi spiskovi žrtava, već je usmjerio pažnju i zapazio da su u Potočarima upisane 72 osobe koje nisu žrtve genocida, što je poslužilo Dodiku da iskonstruiraše podatak od najmanje 500.

 

Podaci o broju bošnjačkih žrtava po opštinama još jednom potvrđuju da je broj žrtava uglavnom srazmjeran stepenu otpora agresoru. Ondje gdje nije bilo nikakvog otpora, kao na području Bosanske Dubice, broj ljudskih žrtava se mjeri sa par stotina, a u opštinama gdje je srpskom agresoru pružen ma i najmanji otpor, broj žrtava je znatno veći, što potvrđuju podaci o broju žrtava u opštinama iz dubičkog bližeg okruženja: Bos. Novi 675, Bos. Gradiška 622, Bos. Krupa 1.322, Sanski Most 3.183, Prijedor 4.896. itd. Naravno, ne radi se ovdje samo o broju ubijenih, već o teroru nad Bošnjacima i zločinima koji se mogu okarakterisati samo kao genocid, naročito na području opštine Prijedor.

 

Projekti IDC-a ne prepoznaju kontinuitet u uništenju Bošnjaka

 

Očigledno, i pored svih težnji i nastojanja, i ovaj 12-ti genocid nad Bošnjacima neće biti predstavljen u njegovoj punoj tragičnoj bilansi, kao ni svi raniji. Ipak, najjednostavnijom usporedbom broja žrtava sa pretposljednjim 11-tim genocidom koji se 1941-1945. dogodio na području istočne Hercegovine i Bosanske krajine, a u kojem je ubijeno ili zaklano 103.000 Bošnjaka, više nego upozorava na trend nastojanja da se Muslimani-Bošnjaci potpuno zatru i istrijebe s ovih područja. Naravno, taj kontinuitet u uništenju Bošnjaka nije zapažen niti konstatiran ni u jednom segmentu istraživačkih projekata IDC-a.

 

O tačnom broju žrtava, počinjenih nad Bošnjacima u 11 prethodnih genocida, ne postoje potpuni podaci, niti će se prava istina ikad saznati. S generacije na generaciju prenosi se istina o počinjenim genocidima, o kojima je nešto malo zapisano, a više upamćeno. I danas, nakon ovog 12-og genocida koji je na nama počinjen, sve drskije i učestalije traže od nas da oprostimo i zaboravimo. Da zaboravimo, kao što su učinili i naši preci, pa im se genocidi ciklično ponavljali i nizali kao kugle gerdana, od prvog do ovog 12-og. Mi treba da oprostimo i zaboravimo u ime naše i opšte težnje za suživotom, a onima kojima i dalje bratski pružamo ruku, da opet omogućimo da u 13-tom ili nekom inom pokolju dovrše svoje zle namjere i potpuno nas istrijebe sa naših vjekovnih ognjišta. A počinioci zločina i dalje glume kooperativnost i finoću, izbjegavaju platiti obeštećenje i zaboravljaju izvinjenje. I htjeli bi da to bude normalno i prihvatljivo.

 

Do istine o počinjenim zločinima se mora doći. Prikrivanje zločina neće pomoći ni jednom narodu, ali će im trajno naškoditi. Sakib Balić se spalio pred veleposlanstvom Hrvatske u Sarajevu, jer se nije mogao pomiriti s činjenicom da zločinac i žrtva imaju ne samo isti tretman, već zločinac stiče sve povlašteniji položaj. Branioce niko neće da primi ni na razgovor, a zločince po odsluženju samo dijela kaznenog roka dočekuju kao heroje i daju ima kolajne.

 

Od Bošnjaka se i dalje traži da pognu glave, i broje mrtve

 

Sa svojim nepotpunim i nedovršenim projektom, Tokača ne samo da nije jasno prepoznao prepoznatljiv avetinjski lik zločina i genocida, koji se ponovno dogodio, niti ga je nazvao jasnim imenom i prezimenom, makar u verziji haškog tribunala, već se izgubio u traganju, napustio već vidljiv trag i navodi sviju nas u pogrešnom pravcu, kojim bi mi koji smo još ostali hodili pognute glave i zatvorenih očiju. Po Tokači, mi bi trebali biti krivi i osjećati grižu savjesti, što nas je kako kaže ubijeno 95.500 a ne 200 ili 250 hiljada kako smo vjerovali i tvrdili. Puna istina o zločinima genocida i broju žrtava, do koje Tokača nije došao ni želio da dođe je u činjenici da je do sada u BiH otkriveno 305 masovnih grobnica, a ostalo neotkriveno još ko zna koliko, u kojima je nestalo 200.000 bošnjačkih civila, koji su prošli kroz golgotu 654 zatvora i koncentraciona logora, a za ostalih desetak i kusur hiljada će se još tragati i nalaziti ljudski skeleti u planinskim bezdanima, jalovini rudnika, jezerima i riječnim koritima.

 

I nisu Potočari samo u Potočarima

 

I nisu Potočari samo u Potočarima, već širom Republike srpske, širom Bosne i Hercegovine, u Prijedoru, Sanskom Mostu, Bratuncu i Zvorniku, u jezeru Pručac, pod jalovinom rudnika Omarska… Htjeli mi to ili ne htjeli atlas BiH pored geografskih mapa, makar u aneksu, moraće imati ono što drugi nemaju: karte logora, stratišta, masovnih grobnica, obilježenih mjesta gdje su se stravični zločini dogodili, ne samo ovaj put, već i ranije. Ako ne bude atlasa sa takvim izdanjima, neće biti ni BiH.

 

Za koga radi Tokača?

 

Uz sve ono vrijedno što su projekti IDC-a oteli od zaborava i zabilježili, može se konstatovati da su svojom polovičnom istinom pomogli agresora, dali mu pravo da pravda zločin, amortizira počinjene genocide, sebe izvlači a žrtvu potura kao krivca na optuženičku klupu, pripisujući joj njena stradanja kao krivnju. Najblaže rečeno Tokačini projekti umanjuju pravo žrtvi da se brani i traži pravedno obeštećenje za ogromna stradanja.

 

U nedorečenosti koja graniči s naklonjenosti IDC-a agresoru, separatisti Republike srpske predvođeni Dodikom našli su uporište i podsticaj koji koriste kao inicijalnu kapislu za napad na državne organe i institucije, narušavanje jedinstva, udaljavanje entiteta od države, a ovih dana za nastavak rušilačkog pohoda na državno sudstvo i tužilaštvo. U svemu tome licemjerno asistira međunarodna zajednica, koja sve otvorenije podržava entitet Rs, a ignoriše interes države BiH kao integralne zajednice svih bh naroda.

 

Nakon svega moramo se upitati: “Za koga radi IDC Sarajevo, za koga radi Mirsad Tokača?” Za odbranu žrtve i sankcionisanje zločina sigurno ne radi. Za istinu, vjerovatno NE! Sa svojim projektima IDC je osnažio agresivni separatizam Rs, oslabio i marginalizirao poziciju bošnjačke žrtve, a BiH ponovno prisilio da se brani i dokazuje svoju ispravnu poziciju građenu na zajedništvu njenih naroda. Sve što su do sada uradili išlo je u prilog srpskom agresoru, poslužilo je u odbranu zločina, omogućilo likovanje zla nad dobrim, nepravde nad pravdom.

 

Brojimo mrtve, ranjene, osakaćene, silovane, protjerane, raseljene, izbjegle; brojimo od deset do stotinu, od stotinu do hiljadu, od hiljadu do stotinu hiljda, od stotinu hiljada pa naviše, .. Pa dokle tako?! Uvijek iznova brojimo naše mrtve i uvjek nam kažu da ih nismo pravilno izbrojili, pa nas sile da brojimo iznova. I ove posljednje četiri godine od kada i IDC servira agresoru, staje nam kost u grlu, pa niti možemo da brojimo, niti da vrisnemo.